Bila ja na sajmu sporta i nautike.
Al' nisam išla tamo radi sporta i nautike, nego išla radi Kike.
Tko ne zna tko je Kike nek' ga sram bude.
K'o prava tajna agentica moradoh se uvjeriti da su mu svi mišići još na mjestu jerbo mi dojaviše da se nešto puno stjuardese (štonobi otacmojtatamojroditeljmoj rekao za hostese) motaju oko njega.
A morala sam i vidjeti je li rušenje rekorda prošlo kako treba.
Probao je Kike srušiti rekord jučer, al' vidio da mene nema pa namjerno nešto zabrljao, tako da drugi dan bude sve kako treba - ja nazočna, naravno.
Ma ne bi ja bila ja da nisam imala i dan prije svoje ljude tamo, tako da imam evidentirana oba dana, kao i izvješće kojoj je od cijele čete stjuardesa (vidi gore za objašnjenje) upalio dekolte.
I tako gledasmo mi svi skupa Kiketa kako leži na vodi i ne diše.
I srušija Kike rekorad.
Pa ajde kad već spominjem rekorad da pojasnim o čemu je riječ.
Static apnea je disciplina u kojoj ronilac leži nepomično na površini vode i nastoji što duže tako izdržati, no naravno, ne smije izgubiti svijest.
Prvo se kreće s dvije minute pripreme, koja se sastoji od polaganog i vrlo dubokog disanja, onda ide malo hiperventiliranja, a onda "pakiranje" zraka (ronilac doslovno, posebnom tehnikom, guta dodatne zalihe zraka) i uron.
Onda leži nepomično na površini vode, već koliko može.
Asistent koji cijelo vrijeme stoji uz ronioca u bazenu mora mu svakih 15 sekundi dati znak da se javi je li pri svijesti.
Kada konačno izroni mora prvo pokazati rukom da je dobro, a potom i reći :"I'm ok!"
To im je znak da je priseban.
Tek tada je sve regularno.
I još vrlo bitno, sljedećih 60 sekundi ne smije izgubiti svijest, inače rezultat ne vrijedi.
Kike je rušio hrvatski rekord.
Prvi dan ga je uspio srušiti iz 6. pokušaja, ali nije sve bilo regularno pa mu nije priznat.
Drugi dan ga je konačno srušio iz 4. pokušaja.
Izdržao je bez disanja 6 minuta i 35 sekundi.
Za usporedbu, svjetski rekord iznosi 9.04 minute za muškarce i 7.30 za žene.


Dan prvi



Kike se priprema



Gotov ne znam točno koji pokušaj



Razgovor sa sudcima



Bijeli karton - ispravan pokušaj, ali nije bio dovoljan za rušenje rekorda



Cure guštajte...ah! (p.s. ni dečkima nije zabranjeno!)



Smiješak


Dan drugi



Evo kako to izgleda, inače vrlo napet sport za gledanje!



Pa još jedan pokušaj



Pa izron



Treći pokušaj - pregovori sa sudcima...Neregularan rezultat!



Iz četvrtog je konačno uspjelo, rekord srušen, sve po pravilima



Zadovoljni Kike s nagradom u rukama


Prvi put u životu sam od nekog tražila autogram, i to ne za sebe, ali me svejedno bilo jaaaako sram!
Al' ajde barem mu nisam gurala dekolte pod nos, kao ona gore spomenuta četa stjuardesa.

Moja pokojna baka uvijek je govorila da se na poklade moraju ispeći krafne iliti pokladnice, da se sačuvaju kokoši.
Navodno, ako si na taj dan ispekao pokladnice tijekom godine ti lisica ne će krasti kokoši (palo bi tu i poneko pile za ručak, kao kolateralna žrtva).
Strahujući za moj kokošinjac, odlučih se prvi put u životu ispeći krafne.
Mislim ja tako, pa ako mogu praviti raznorazne kolače, torte i ine slastice, nešti problema napravit krafne.
Ja rek'o, ja porek'o.
Evo kako su ispale!



Za u rubriku - primjer kako krafne NE smiju izgledati


Najžalosnije od svega je što su jako ukusne, samo su nekako đonaste!
Tješim se da kvasac nije valjao!
Da ne bi baš sve propalo, a i da se ne bi bacio onaj višak bjelanjaka (jer u krafne idu samo žutanjci) napravih puslice.
E to je već nešto sasvim drugo.
Ispale odlično.
Možda ih nisam baš oblikovala pod špagu, ali su baš kako puslice trebaju biti.



Za u rubriku - kako na brzinu pokvariti zube


A evo i Klodovika sam konačno slikala, da vidite moju zvijer.
Uglavnom me sramoti.
Ne podnosi goste.
Krešti na svakog nepoznatog.
Zlu ne trebalo!
Kako reče Roza, morat ću staviti natpis na vrata - pazi oštar papagaj!



Papagaj sa stavom

I na nama je da se, barem na ovaj dan, zapitamo koliko pažnje posvećujemo svom materinskom jeziku (koji god on bio) jer jezik je bio i ostao važan dio identiteta svakog pojedinca, kao i naroda u cjelini.

UPOZORENJE: post iz kategorije - tko pročita, svaka mu čast!





Američki san po svojoj definiciji san je o uspjehu preko noći.
A uspjehom se u Americi (jer američki san logično ima veze s Amerikom i to onom sjevernom) smatra, isključivo i jedino, bogatsvo koje povlači za sobom medijsku pompu.
Jer svaki onaj tko je uspio po formuli američkog sna zaslužuje da ga ugosti npr. Oprah, a kad jednom budete Oprahin gost, sve ostalo je povijest.
Pritom je važno napomenuti da je to san američkiji što je uspjeh postignut s manje truda i rada.
Važno je snaći se ili jednostavno naći se na pravom mjestu u pravo vrijeme, iskoristiti povoljnu priliku.
U svojim začetcima američki san i nije bio baš to (bio je san o jednakoj šansi za sve, bez obzira na porijeklo i društveni i imovinski status), ali danas definitivno je.
U današnjem svijetu izokrenutih (da ne kažem izopačenih) vrijednosti, nije fora završiti školu redovnim putem (trudeći se i učeći), potom se zaposliti i isključivo trudom i radom, kroz dugi niz godina, steći nešto.
Takvi se danas smatraju luzerima.
Fora je preko noći jamiti neku lovu, iskoristiti priliku, plasirati nešto, obogatiti se i od npr. dilera preko noći postati megazvijezda, idol i uzor mladih.
Amerika nije rad i znoj...
Naravno, američkom snu itekako pogoduju mediji koji jedino i isključivo pružaju takve primjere.
Jeste li možda vidjeli na tv-u reality show sa školovanim znanstvenikom kako iz dana u dan visi u svom laboratoriju i pokušava naći lijek protiv raka, side, ili književnika koji piše knjigu kojom će osvojiti Nobelovu nagradu za književnost?
Pa naravno da niste.
To je dosadno.
Ali ste zato bombardirani Niveskama Celzijuskama, Pariskama Hiltonicama, Lanama Biondić, Pavić..., Annama Nicole Smithicama, 50 centima, Nevenima Ciganovićima i inim "zvijezdama i zvjezdicama"!
Kakve veze ima američki san s nama?
Ima itekakve. Kao i sve drugo i to smo preuzeli pa malo preveli na naše mahalske* okvire i uklopili u tranzicijsko-privatizacijske procese.
Tako su kod nas mnogi (sjetite se samo one antologijske: "Tko je jamio, jamio je"!) doslovno preko noći ili bolje rečeno preko rata postali bogati i slavni (ne nužno tim redoslijedom).
Svi žele ostvariti američki san...tko je vidio učiti, raditi, truditi se, štedjeti, ulagati u sebe i za budućnost. To rade budale. Treba gemnuti lovu, a onda njome sve možeš kupiti.
Treba uspjeti preko noći, pojaviti se u medijima, na nekom crvenom tepihu, oženiti se, razvesti se...štogod, samo da se postane slavan i po mogućnosti bogat.
Pa tako imamo novu nacionalnu klasifikaciju zanimanja u koju su ušla neka ne tako nova, ali svakako nikad tako popularna zanimanja poput – sponzoruša/n, tajkun/ica, selebriti (to su oni koji su stalno u medijima, a nitko zapravo ne zna čime se bave) i tome sl.
Svi žele svoj komad slave. Neki bi za njega dali guzice, lijevi bubreg, komad jetre, cijelo tijelo, sve.
Američki san (upitna vrijednost, sam po sebi) kod nas je još do te mjere izdeformiran da si npr. glasnogovornik Vlade dozvoli izjaviti da se politikom mogu baviti samo bogati jer oni navodno nisu podložni korupciji, a da pritom zaboravlja kako su većina (ne svi, ali većina) bogataša u Hrvatskoj upravo nepošteno stekli svoj novac (neki ga poslije oplodili pa svaka čast, neki baš i nisu) i da bogatsvo nije garancija da netko ne će biti pohlepan, često je zapravo suprotno, a zaboravlja i da je on sam npr. tu gdje je, ne zato što je dovoljno stručan i sposoban, nego isključivo zato što se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu (ili da kažem u pravoj stranci).
Ono što svi zanemaruju ili zaboravljaju je da slava i bogatstvo ne donose sreću, a ni društveni ugled. Da su kratkog daha i da ne nose sa sobom zadovoljstvo vlastitim životom, pogotovo ako nisu zasluženi.
Novcem se može kupiti gotovo sve. Ali ne ono najvažnije!
Ogledni primjer za to je, nedavno tragično preminula Anna Nicole Smith.
Ja bih radije rekla, tragično živjela Anna Nicole Smith. Način smrti je samo logičan slijed događaja.
Možete sad reći i da je to predrastičan primjer. Slažem se, ali i vrlo ilustrativan.
Okrenite se oko sebe i pogledajte, Anna Nicole Smith wannabes na svakom koraku.
Svaki/svaka od njih živi svoj američki san!


*mahala = seoce; zaselak; maleno naselje, svedeno gotovo na jednu ulicu

Moja karakteristika je da u cajtnotu najbolje funkcioniram.
Kad me stisne neodgodivo onda mogu sve.
Ipak, nije baš da uživam u iznenadnim situacijama koje bespotrebno stvore stres svojom neodgodivošću.
Nađem se tako jučer u situaciji da moram obaviti nekoliko stvari, u vrlo kratkom roku.
Mislim, moglo je ono biti i ležerno, ali onda ne bih stigla na pilates, a to više ne propuštam ni za što na svijetu.
Potop možda...i to samo ako bi potopio dvoranu!
Uglavnom izgledalo je to ovako.
Trčim s posla doma...i, naravno, baš kao za inat tramvaj vozi duplo sporije nego inače.
Jedva nekako stižem, utrčavam u stan, uzimam što mi treba, sjedam u auto i vozim se starcima u kvart.
Morala sam obaviti sljedeće – orobiti bankomat (komada jedan), svratiti do staraca u stan po neku knjigu, prije toga naravno pronaći istu, a to je već malo teže (komada jedan), otrčati u obližnju poštu, poslati pošiljke – hitno! (komada 5), otići na benzinsku, nahraniti Fiću, vratiti se doma, presvući se, uzeti stvari i na pilates, i sve to u popodnevnoj špici.
Za svaku točku imam otprilike po 5 minuta.
I sve bi bilo dobro da nisam potrošila svih po 5 već na prvom koraku.
Bankomat!
Kako bih skratila vozikanje i hodanje išla sam na najbliže varijante i izabrala bankomat Zagrebačke banke.
Mrzim njihove bankomate i to ne samo zato što me oderu za proviziju nego i zato što su glupi.
A ispred mene red.
Prtlja nešto jedna teta, nikad kraja.
Konačno završi ona, prtlja neki striček.
Pa jedva nekako završi i on, ide treći...
I prtlja, i prtlja, i još prtlja...
Ja već nervozno cupkam.
I taman kad sam ga htjela ljubazno zamoliti da ubrza jer se meni jaaaaaaaaaaako žuri, gospon ode i ja sva sretna pristupim bankomatu.
A tamo umjesto dobrodošli, dočeka me pitanje...Želite li drugu transakciju – da – ne?
U djeliću sekunde mi je sinulo, čovjek je uzeo novce i otišao, kartica ostala unutra (da, zato su mi glupi zabini bankomati!)
Ležerno sam se mogla poslužiti, ne treba mi pin, samo stisnem DA i odaberem iznos...
Naravno da sam stisnula NE i potrčala za rastresenim tipom: «Gospodine, ostavili ste karticu u bankomatu!»
On me u čudu gledao i zahvaljivao se.
Ne znam je li bio zbunjeniji činjenicom da uopće nije skužio da mu fali kartica ili što sam mu je vratila.
Ja sam svoje sve ipak stigla obaviti, Fićo može dobro povući kad treba. Bilo je na knap, ali sve na vrijeme.
I tako...
Danas me nešto svrbe leđa, mislim da mi rastu krila.

Valentinovo, odnosno, njegovo obilježavanje, u svijetu ima dugu tradiciju.
U svijetu rekoh.
Isto tako ono ima posebnu simboliku i razlog zašto se u nekim zemljama stoljećima obilježava.
U nekim zemljama rekoh.
Kod nas je Valentinovo, kao i sve drugo što smo na silu, kao tranzicijsko društvo, preuzeli od zapadnog svijeta, izokrenuto do te mjere da je potpuno izgubilo svoju početnu svrhu i značenje.
Postalo je samo sebi svrhom, odnosno sredstvo izbijanja i posljednje pare iz džepa sirotom, friško iz komunizma izašlom, svega željnom Hrvatu.
Ako smo uspjeli do groteske izopačiti slavljenje Božića za koje, unatoč represiji, ipak sačuvasmo nekakvu tradiciju, nije ni čudo da je Valentinovo koje kod nas nikad nije imalo neku značajniju ulogu, preraslo u surogat, za nekad obljubljeni, a danas totalno OUT praznik – Dan žena, samo što se više ženama ne poklanjaju crveni karanfili nego crvene ruže, zapravo bilo što crveno, važno da se troši!

A Dan žena nekoć je izgledao ovako.

Osmi je mart – Dan žena.
Tri su sata popodne. Drugarica žena izlazi na portu tvornice u kojoj je upravo odradila osam-satnu šihtu u kojoj je dva puta prebacila normu, zajedno s još morem žena, njezinih kolegica. Umorna žuri kući pospremati i kuhati jer danas je poseban dan, Dan žena, njen dan.

Drug muž ostaje, nakon tri sata guzeljanja u uredu (on je rukovodilac u svom OOUR-u) svoje tvornice, na zajedničkoj proslavi Dana žena s drugovima i drugaricama iz firme.
Udane drugarice žure doma pospremati i kuhati, a one neudane ostaju slaviti s drugovima kolegama kojima se nikamo ne žuri.
Drug muž već pomalo supijan veselo im čestitava njihov dan, sveudilj ih razdragano pljeskajući po guzicama i dijeleći crvene karanfile svakoj.
One, jednako tako supijane, veselo se hihoću.

Devet je sati naveče.
Ručak pripremljen s posebnom pažnjom već se odavno ohladio.
Drugarica žena već je odustala od čekanja da se drug muž pojavi kod kuće.
Stavlja ručak u frižider, za sutra i sprema djecu na spavanje.
Ona, iako već umorna, ima još ponešto za obaviti u kući.
Taman kad je mislila leći drug muž zvoni na vrata.
Ona mu otvara, a on se pijan oslanja o štok sa poluosušenim crvenim karanfilom u jednoj i parfemom Pokošeno sijeno (kojega je tren prije kupio u birtiji od nekog švercera-gastarbajtera) u drugoj ruci, razdrljene košulje i zgužvanog sakoa, ljubi je u obraze.
Bez riječi ga prima pod ruku i odvodi do sobe.
On je pita zašto je namrgođena, pa danas je njen dan, a gle i poklon joj je kupio, malo je slavio sa svojima s posla i onesvijesti se u krevet.
Ona ga skine, obuče mu pidžamu, pokrije ga, navije sat u 5 i 15 i legne kraj njega.
Sutra valja odraditi normu.

E pa...
Sretan vam Dan žena...pardon...Valentinovo!

Strojko nešto poziva, izaziva, daje domaće zadaće, pa se poslije žali kako su blogeri kukavice, da ne kažem piiiip, kako se ne odazivaju na njegove akcije i tome slično...
Da to ne bude tako i ovaj put, javljam se na raport!
Slijedi sastav na temu...


Moj prvi

Filip je plav.
Ima dobru liniju.
Nije pretjerano jak, ali meni je sasvim dovoljan.
Potpuno zadovoljava moje potrebe.
Za prvog u svakom slučaju.
Čekala sam ga godinama.
Da budem preciznija, čekala sam ga devet godina.
I utoliko je moje zadovoljstvo njime veće.
I ja sam njemu prva.
To mi se nekako sviđa.
Da nije, uvijek bih se pitala tko je njegovu palicu prije mene držao u ruci.
Poslušan je moj Fićo (tako ga odmilja zovem).
Odvede me kamo god ja želim.
Ponaša se baš onako kako ja želim.
Moram priznati da baš i nisam prema njemu dovoljno pažljiva ponekad, ali on se ne buni, i dalje daje sve od sebe.
Istina, nismo se još uvijek sasvim navikli jedno na drugo, ali napredujemo, svakim danom sve više.
I znam da ne ćemo ostati skupa cijeli život, ali to me ne brine, čeka nas nekoliko lijepih godina i tko zna koliko avantura.
Uživam u njemu dok ga imam.
Poslije će doći neki drugi, jači, moćniji, svojeglaviji.
Zasad je Fićo moj broj!

(...a nisu gljivice!)

Da, Kljune, konstantno vodim ljubav i zato nemam vremena pisati.
Drugim riječima *ebu me sa svih strana, a ja uživam.
Dobro ajde, nije baš da uživam, ali na neki blago mazohistički način to mi trenutno odgovara.
No nije toliko nedostatak vremena kriv mom nepisanju.
Jednostavno sam u takvoj nekakvoj fazi.
Svi mi imamo faze.
Nakon emocionalno burnog proteklog razdoblja zapala sam u neku čudnu fazu koja je iz one blago melankolično-razočarano-tužne krenula sa ljuto-frustrirano-nabrijanom, da bi sad prešla u neku oportunističko-svemijesvejedno-bolimeosjetljivispužvastiorgankojinemam fazu.
I tako mi je dobro.
Moja osnovna karakteristika je da previše razmišljam, analiziram, seciram, zaključujem.
Ništa mi ne promiče, sve sam u stanju rastaviti na sastavne dijelove.
Malo prirodni "talent" pa još malo i prerastao u profesionalnu deformaciju.
A ovih dana nemam potrebu analizirati, predviđati, dovoditi sinapse do usijanja, nemam potrebu ni s drugima pričati o nekim u kozmičkim razmjerima važnim stvarima.
Nekako sam nesvojstveno meni neopterećena.
Imam tek potrebu živjeti, ne skrivajući se od života.
Pokrenula sam se, doslovno, fizički i to mi jako paše.
Kao nekad, cijeli tjedan dnevni raspored je ispunjen.
Pokrenula sam se i psihički.
Dozvolila sam si period slabosti, a onda mi je dosadilo kukumakanje.
Nisam to ja.
Ne, nisam nataknula ružičaste naočale, ali sam zaogrnula neki zaštitni plašt koji ne da da me stvari pogađaju jednakim intenzitetom kao inače.
Vidim i dalje sve u sebi i oko sebe, ali nemam potrebu razbijati glavu time.
Gdje sam ga pronašla?
Nemam pojma, negdje duboko u sebi.
Čovjek je sam sebi najveća nepoznanica.
Svako toliko Mala me iznenadi.
Kad pomislim da nije u stanju izmisliti neki novi trik ona ga izvuče iz rukava.
Kako se osjećam trenutno?
Teško je reći, nekako supermenski.
Gotovo neuništivo, nedodirljivo, daleko od svega, a opet tu sam.
Ukratko, opet sam našla načina preživjeti.
Uhvatiti život pod ruku, a ne ležati pod njegovim nogama.
U čemu sam našla inspiraciju nemam pojma.
I ne zanima me.
Važno da je dobro.