Pretpostavljam da ste mogli pretpostaviti (koliko pretpostavki u samo jednoj rečenici!) kad sam već krenula na famozni pilates da će moji odlasci biti neiscrpan izvor inspiracije.
Ako ste tako pretpostavili bili ste u pravu...
Što me inspiriralo ovaj put?
Pretjerano dijeljenje intime s nepoznatim ljudima...
Iliti egzibicionizam...
Nisam puritanka.
Još manje sam sramežljiva.
Ljudsko tijelo za mene je nešto prirodno i savim normalno.
Sasvim normalna mi je situacija skidati se i oblačiti pred nekim.
U svom životu dijelila sam životni prostor i razno-razne svlačionice s hrpom cura pa čak i dečki.
Ljeti na moru, uglavnom sam u toplesu.
Unatoč svemu tome, smatram da ipak postoje neke granice prihvatljivog do koje mjere trebamo dijeliti svoju intimu s drugima.
Ne radi nas samih, nego radi tih drugih.
Stojim ja tako jučer u svlačionici fitness centra i pripremam se za svoj sat pilatesa, kad ono ženska dolazi ispod tuša ogrnuta ručnikom (upravo se istuširala), dolazi do svog ormarića, skida ručnik i ostaje gola golcata nasred svlačionice tako da je svi vide, a onda se još saginje, okrenuta svima nama guzicom i oblači gaće.
Ne moram ni reći kakav je to prizor bio.
Nisam morala gledati ako mi je smetalo?
E pa, bila sam doslovno prisiljena, nisam mogla ne vidjeti.
Možete mi reći i da sam konzerva i da se sad tu nešto zgražam nad normalnim stvarima.
Ne'šti problema, vidjela sam nešto što i sama imam.
Točno.
Ali poanta je u tome da ja to nisam željela vidjeti.
A cijela priča mogla se izvesti i tako da nas dotična dama poštedi pogleda u njenu najintimniju zonu (mogla se npr. pomaknuti samo malo dalje pored ormarića ili u ručniku obući gaće, a onda ga skinuti).
Njoj to očito nije bilo u cilju.
Svaka čast na povezanosti s vlastitim tijelom i slobodoumlju, ali ovo je bio čisti egzibicionizam.
Osobno smatram da je naša sloboda ograničena slobodom drugih.
U svakom trenutku u životu treba misliti i na one druge.
Ako si nudist, izvoli na nudističku plažu.
Onog trenutka kad se skineš na javnoj plaži "siluješ" svojom intimom intimni prostor drugih ljudi.
Ja npr. volim toples, ali za to tražim puste plaže na kojima nema puno ljudi, a osobito ne roditelja s djecom.
To što ja imam potrebu raspustiti svoje mliječne žlijezde i ne želim imati tragove kupaćeg kostima ne znači da moram druge prisiljavati na gledanje mojih golih sisa.
I zato dragi egzibicionisti i egzibicionistice samo vi pokazujte svoja gola tjelesa, ali dalje od mene i na za to primjerenim mjestima.

Jučer mi je bilo prvi put.
Rekla sam samoj sebi: "Mala, 30 ti je godina, ako ne ćeš sad, ne ćeš nikad!
Krajnje je vrijeme da počneš jer ne ćeš stići nadoknaditi ako još budeš čekala".
I dogodilo se.
Bilo je baš onako kako su mi pričali.
Za prvi put teško, naporno, zahtjevno, na trenutke čak i pomalo bolno, ali izaziva zadovoljstvo i zabavno je.
Dizala sam nogice, spuštala ih, stiskala bedra, micala kukovima, izvijala se na jednu pa na drugu stranu, dizala ruke, spuštala ih, uzdisala, izdisala, poprilično se oznojila, srce mi je lupalo...
Bila sam gotova prije kraja.
Rekla sam: "Meni je prvi put, ne mogu više".
Jedva sam se dovukla do auta, koljena su mi klecala, cijelu me svladala slabost.
Kako sam se dovezla doma ne znam.
Na kraju, bila sam isrpljena, ali zadovoljna.

Ah taj PILATES!

Mi Hrvati uglavnom smo nepismeni ili polupismeni.
To što su od nas možda i gori Francuzi, Englezi, Talijani, Nijemci mene nimalo ne tješi.
Ubija me u pojam nezainteresiranost za vlastiti jezik.
Kad je prosječni Hrvat u pitanju i nisam tako "stroga" jer i sama nisam puno bolja od drugih, ali barem kad pišem ili govorim u nekim službenim situacijama trudim se da to bude što je ispravnije moguće.
Ne, ne ću cjepidlačiti finesama tipa piše li se ne ću ili neću, pogreška ili pogrješka jer, koliko znam, to su nam još uvijek ostavili na izbor, nego o nekim zbilja osnovnim stvarima kao što su č, ć, ije, je, pisanje negacija, pa čak i glagol biti.
Razumijem da netko ne može prirodno, zahvaljujući sluhu razlikovati č i ć, ali da to ne može naučiti (pa makar i napamet) kao što može naučiti da se npr. pliz na engleskom piše please, e to ne razumijem.
Izluđuju me službeni dopisi iz pojedinih tijela državne uprave u kojima nema osnovne kulture pisanja istih, u kojima se redovito piše npr. prema slijedećem popisu, u kojima su č i ć zamijenjeni na svim mogućim mjestima i sl.
Ono što me pak najviše iritira, na što mi se diže kosa na glavi, su javni oglašivači koji osakaćuju osnovna pravopisna pravila pa to još javno obznanjuju, kao i Hrvatska televizija koja bi kao nacionalna televizija trebala štititi vrijednosti kao što je hrvatski jezik (razinu izražavanja na komercijalnim televizijama suvišno je i komentirati).
Tako svaki dan nekoliko puta prođem pored reklame za prenočište, za firmu koja radi svjetleće reklame, pored nekoliko cviječarnica, firme koja ima ured u Martičevoj ulici i sl.
Jedan veliki hrvatski trgovački lanac nagovara vas da kupujete s osmjehom, a najnoviji "ljubimci" su mi jedan internetski portal koji na svojim jumbo plakatima daje sljedeću reklamu...
"Da smo političari ispunili bi predizborna obećanja..."
Ako se ja još dobro sjećam glagol biti na hrvatskom jeziku glasio je
JA bih
TI bi
ON/ONA/ONO bi
MI bismo
VI biste
ONI bi
Kad su se H, SMO i STE izgubili, a glagol biti sveo na BI nitko ne zna.
Ako već onaj tko je naručio reklamu nije siguran kako se to piše, onaj tko ju je izradio trebao bi, ako već ne zna to sam, posavjetovati se s nekim tko zna.
Kad ne znam mene nije sram pitati ili provjeriti u pravopisu, smatram da je veća sramota ni ne potruditi se saznati.
No, očito, to nikome nije bitno.
Kao što ni Hrvatskoj televizije nije bitno to što njihov sportski komentator prenoseći skijanje primjerice upotrijebi riječi: natjecateljke i bronzana medalja.
Da se nije radilo o Bruni Kovačeviću već bih pomislila da na HRT-u imamo gastarbajtere iz istočnog nam susjeda.
Koristi li dotični gospodin navedene riječi u privatnom životu ne zanima me, ali na javnoj, državnoj televiziji neki standard morao bi postojati.
O formulacijama kao što su "...ovaj ivent se dogodio..." i suvišnom korištenju tuđica za koje postoje sasvim prihvatljive hrvatske inačice ne ću ni počinjati.
Čemu baš sad ovaj post kad je to nešto što mene muči konstantno...
Tako isfrustrirana "prekrasnim" reklamnim obavijestima dođem u ured, otvorim blog i na naslovnici ugledam formulaciju "...krive predrasude..."
Bio je to šlag na torti, i iako inače ne zamjerim zasmetalo mi je...
Predrasude su po svojoj definiciji loši (tj. krivi) stavovi, unaprijed stvoreni o nekome ili nečemu...
Dakle, predrasuda ne može biti kriva ili prava, predrasuda je predrasuda!
Onima koji nekim slučajem pročitaju ovaj kobasičasti post i nađu se prozvanim ili možda uvrijeđenim unaprijed se ispričavam.
Jedina svrha gore narečenog trkeljanja je javno istresanje moje frustracije iliti olakšavanje.
Bilježim se sa štovanjem!

Ovako Mala motivira (čitaj: tjera) samu sebe, bič u ruke i udri...
Nema odmora dok traje obnova!



I dok su svi ostali radili rezime stare i planove i odluke za novu godinu, ja sam samo zaključila da sam umorna od hopsanja po svijetu i okolici, od emocionalno turbulentnih događaja, presinga i stresa i zaključila da je jedino što želim jedna normalna i mirna godina.
I onda je počela...
Ta "normalna i mirna" godina...
Intenzivnom borbom za svoje mjesto pod suncem (uključivo borba protiv nepotizma i korupcije...o da!), presingom u vidu krajnjih rokova za magisterij, seminarima, honorarima, rekreacijom za spas onoga što se spasit dade, rješavanjem tuđih problema, pripitomljavanjem asocijalne papige s traumama iz djetinjstva, itd.
Letenje zasad nije u planu, ajde možda jedno, iako sam se zarekla da ga ove godine ne će biti...
Pitam se pitam...kako jedna nenormalna i nemirna osoba zapravo može očekivati išta mirno i normalno.
Ah!

p.s. nisam se ni pohvalila da sam konačno "položila vozački" – prošli vikend vozila sam tatu mog oca mog roditelja mog u mom autu! Ni voziti tri komisije nije ravno tom osjećaju!
Preživjeli – i on i ja!

Tempirana!
Buš pukla?
Bum...
Ne zna se kad.
U tome i je ljepota.
Faktor iznenađenja.
Oprez!

Nedavno me Fizikalac (čijem budnom oku ništa ne promiče) okarakterizirao najprikrivenijom.
Ako ste se ikad pitali tko je TheLittleone (a ja si nekako umišljam da jeste) evo konačno vam stiže odgovor.
Zahvaljujući The Genijalcu (on se zna koji je! HVALA TI!) sada iz kuta mog bloga u novom ruhu, možete gledati moj lik.
Da, TheLittleone je tajna agentica.
To mi je kodno ime.
Ono pravo je i tako samo dio civilnog identiteta.
Znate kako to već ide s nama agentima, tajnim agentima.
Odmilja me još zovu i Ubojica dječjeg lica...zato oprez!
Promatram vas!


p.s. cigareta je onako fore radi, inače sam davno prestala s tim sportom...

Kad živiš u zemlji blagostanja, u kojoj nema nezaposlenih, sirotinje i inih neželjenih pojava, u kojoj je posječna plaća tolika da nam svaki stanovnik EU zavidi, u kojoj umirovljenici ne znaju kamo s novcima, u kojoj nitko ne zna što je kredit, što je to biti dužan, kad država nema duga nego posuđuje drugima pa živimo od kamata, u kojoj se ne zna što je skandal, afera, nepotizam, korupcija...
Kad živiš u zemlji koju mole da uđe u EU, ali mi ne ćemo jer je to jedna previše nesređena zajednica za nas tako savršene, u kojoj policija prevodi bakice preko ceste jer nema što drugo raditi...
Kad živiš u zemlji čijeg premijera drugi premijeri vuku za rukav da ih primi i udijeli pokoji savjet za tako uspješan rad vlade i oda tajnu blagostanja u državi...
Kad živiš u državi čiji precjednik ne može ni na wc, a da npr. precjednik SAD-a ne utrči u isti i uz pisoar proba namoliti pokoji savjet kako iznaći rješenje za nezavidan položaj SAD-a u Iraku i globalno...
Kad živiš u zemlji koju svako cima za rukav i zivka za dozvolu za bilo koji potez u bilo kojem dijelu svijeta, koju mole da pošalje vojnu pomoć jer neki sukobi inače nikad ne bi bili završeni...
Kad živiš u zemlji koja je top turistička destinacija za koju su aranžmani rasprodani 5 godina unaprijed jer ne dozvoljavamo prevelik broj stranih turista odjednom, prvo se moraju naši ljudi odmoriti, a treba očuvati i prirodne ljepote...
Kad živiš u zemlji u kojoj su žene i muškarci ravnopravni, nema nezbrinute djece, zdravstvena zaštita je savršena, socijalna niti ne postoji jer je nema potrebe za njom, u kojoj tvornice rade punom parom, a izvoz je toliki da više ne možemo ni brojati zaradu...
Kad živiš u zemlji o kojoj svi sanjaju najnezahvalnije zanimanje je biti novinar!
Sva sreća pa premijer ima neke satove, a tu i tamo si neki gradski otac priušti rođendanski striptiz, inače, o čemu bi naši siroti novinari pisali!
Nije im lako! Zbilja im nije lako!

Ima jedna stara pametna izreka...Za ideale ginu budale...
(ili je to samo stih jedne stare pjesme, no nije ni važno)
Jedina kvaka u cijeloj priči je što budala ne mari za stare pametne izreke.
Treba biti dovoljno lud ili dovoljno hrabar (što se često svede na isto) za plivati protiv struje.
U ona davna vremena kad još bijah beskompromisno, idealistično i pravde žedno, mlađahno djevojče jedini strah koji imadoh je da se jednog dana ukalupim i okrenem za maticom, uprosječim se, postanem mrav radnik koji vuče svoj teret, ne buni se i ne postavlja suvišna pitanja.
Nedavno nađoh malo vremena i zagledah se u sebe.
Svatih nemilu činjenicu.
Postala sam upravo ono čega sam se najviše bojala.
Ovca.
A htjela sam biti vuk.
Pa odlučih, kad već ne mogu biti vuk, a ono barem crna ovca.
I tako, izvukoh svoj mač i štit iz podruma, očistih s njih hrđu i prašinu, uzjahah svoje staro kljuse i krenuh u boj.
Čekaju me vjetrenjače!!!

Veliko hvala VIP-u što me je isključio 22.12. i umjesto odmah, uključio tek 28.12.
Hvala mu za sve kune što mi je uštedio, a koje bih potrošila na čestitanje Božića što porukama što pozivima meni dragim ljudima.
Hvala mu i što je tim istim dragim ljudima uštedio sve one kune koje bi potrošili na mene da mi čestitaju Božić što porukama što pozivima.
Jednako tako zahvaljujem VIP-u na svim glupim i bezobraznim odgovorima i neznanju od strane službe za korisnike.
Hvala mu i na tome što je promptno, u samo 6 (slovima: šest) dana uspio riješiti problem i to nakon prijetnji drastičnim mjerama.
Hvala mu i na isprici koju mi nijednom rječju nije uputio.
Hvala mu!







Zašto ne volim Novu godinu?
Zašto mi je to najmrži praznik?
Zato.
Što je pokvarena, lažljiva, obmanjuje.
Zato što daje lažnu sliku da će tog čarobnog, famoznog 01.01. sve biti drugačije, bolje, da će sve nekako krenuti ispočetka i da će sve loše iz prethodne godine nekim čudom nestati, poput starog kalendara koji smo bacili u smeće jer smo mu iskidali sve listove, a na njegovo mjesto stavili novi.
Samo što u životu to tako ne ide.
Život nije kalendar.
I tako.
Svakog 01.01. kad se probudim shvatim da se ama baš ništa nije promijenilo, da je sve loše i dalje loše, da je ono što me muči još uvijek tu, da se ništa nije riješilo preko noći, samo sam prekrižila još jednu godinu u svom životnom kalendaru...
Ma ne, nisam ja to mrzovoljna...
To na mene utječe ovaj mrak!