Mi Hrvati uglavnom smo nepismeni ili polupismeni.
To što su od nas možda i gori Francuzi, Englezi, Talijani, Nijemci mene nimalo ne tješi.
Ubija me u pojam nezainteresiranost za vlastiti jezik.
Kad je prosječni Hrvat u pitanju i nisam tako "stroga" jer i sama nisam puno bolja od drugih, ali barem kad pišem ili govorim u nekim službenim situacijama trudim se da to bude što je ispravnije moguće.
Ne, ne ću cjepidlačiti finesama tipa piše li se ne ću ili neću, pogreška ili pogrješka jer, koliko znam, to su nam još uvijek ostavili na izbor, nego o nekim zbilja osnovnim stvarima kao što su č, ć, ije, je, pisanje negacija, pa čak i glagol biti.
Razumijem da netko ne može prirodno, zahvaljujući sluhu razlikovati č i ć, ali da to ne može naučiti (pa makar i napamet) kao što može naučiti da se npr. pliz na engleskom piše please, e to ne razumijem.
Izluđuju me službeni dopisi iz pojedinih tijela državne uprave u kojima nema osnovne kulture pisanja istih, u kojima se redovito piše npr. prema slijedećem popisu, u kojima su č i ć zamijenjeni na svim mogućim mjestima i sl.
Ono što me pak najviše iritira, na što mi se diže kosa na glavi, su javni oglašivači koji osakaćuju osnovna pravopisna pravila pa to još javno obznanjuju, kao i Hrvatska televizija koja bi kao nacionalna televizija trebala štititi vrijednosti kao što je hrvatski jezik (razinu izražavanja na komercijalnim televizijama suvišno je i komentirati).
Tako svaki dan nekoliko puta prođem pored reklame za prenočište, za firmu koja radi svjetleće reklame, pored nekoliko cviječarnica, firme koja ima ured u Martičevoj ulici i sl.
Jedan veliki hrvatski trgovački lanac nagovara vas da kupujete s osmjehom, a najnoviji "ljubimci" su mi jedan internetski portal koji na svojim jumbo plakatima daje sljedeću reklamu...
"Da smo političari ispunili bi predizborna obećanja..."
Ako se ja još dobro sjećam glagol biti na hrvatskom jeziku glasio je
JA bih
TI bi
ON/ONA/ONO bi
MI bismo
VI biste
ONI bi
Kad su se H, SMO i STE izgubili, a glagol biti sveo na BI nitko ne zna.
Ako već onaj tko je naručio reklamu nije siguran kako se to piše, onaj tko ju je izradio trebao bi, ako već ne zna to sam, posavjetovati se s nekim tko zna.
Kad ne znam mene nije sram pitati ili provjeriti u pravopisu, smatram da je veća sramota ni ne potruditi se saznati.
No, očito, to nikome nije bitno.
Kao što ni Hrvatskoj televizije nije bitno to što njihov sportski komentator prenoseći skijanje primjerice upotrijebi riječi: natjecateljke i bronzana medalja.
Da se nije radilo o Bruni Kovačeviću već bih pomislila da na HRT-u imamo gastarbajtere iz istočnog nam susjeda.
Koristi li dotični gospodin navedene riječi u privatnom životu ne zanima me, ali na javnoj, državnoj televiziji neki standard morao bi postojati.
O formulacijama kao što su "...ovaj ivent se dogodio..." i suvišnom korištenju tuđica za koje postoje sasvim prihvatljive hrvatske inačice ne ću ni počinjati.
Čemu baš sad ovaj post kad je to nešto što mene muči konstantno...
Tako isfrustrirana "prekrasnim" reklamnim obavijestima dođem u ured, otvorim blog i na naslovnici ugledam formulaciju "...krive predrasude..."
Bio je to šlag na torti, i iako inače ne zamjerim zasmetalo mi je...
Predrasude su po svojoj definiciji loši (tj. krivi) stavovi, unaprijed stvoreni o nekome ili nečemu...
Dakle, predrasuda ne može biti kriva ili prava, predrasuda je predrasuda!
Onima koji nekim slučajem pročitaju ovaj kobasičasti post i nađu se prozvanim ili možda uvrijeđenim unaprijed se ispričavam.
Jedina svrha gore narečenog trkeljanja je javno istresanje moje frustracije iliti olakšavanje.
Bilježim se sa štovanjem!
Post je objavljen 24.01.2007. u 09:51 sati.