Kad sam bila dijete divila sam se maslačcima. Zavidjela im.
Sjela bih na brdo ispod bakine i djedove kuće s ubranim maslačkom u ruci i puhnula snažno.
Maleni letači poletjeli bi nizbrdo, pa daleko, daleko, nošeni vjetrom tko zna u koje daleke, meni nepoznate krajeve.
Čak i kad bi sletjeli nekamo, vrlo brzo bi ih vjetar ponio dalje.
Oni su bili slobodni.
Ja sam željela biti kao oni.
Željela sam da mogu preletjeti staru Trešnju, šumu Gustušu i poletjeti prema dalekom obzoru, onom koji se zbog svoje daljine činio plavim i za koji sam ja uvijek zamišljala da je more, iako je ono bilo na sasvim drugoj strani.
Stare Trešnje koja je stajala u podnožju brda, bilo mi je žao.
Onako velika i ukorijenjena nije mogla nikamo.
Bila je osuđena roditi se, živjeti i umrijeti na jednom mjestu.
Da nikad nikamo ne ode.
Pa ipak, davala je najveće i najslađe trešnje.
Danas, kad više nema ni bakine i djedove kuće, ni stare Trešnje, a ni šume Gustuše, ja sam maslačak.
Otpuhnulo me jednom i otad vjetar, neumoljiv kakav je, ne dozvoljava mi spuštanje.
Tek ponekad, i tek toliko da uzmem malo vode i hrane i već me potjera dalje.
Danas sam Maslačak, a tako bih željela biti Trešnja.