Ima ona stara narodna da besposlen pop i jariće krsti.
Kako sam na bolovanju od srijede jerbo me u utorak spopala gnojna angina (čitaj: toliko natečeno grlo da je i gutanje vlastite sline nevjerojatno bolno + tri dana temperature koja je varirala između 37.8 – 38.5), danas, već poluluda od ležanja i nerada, nakon što mi je konačno spala temperatura pa sam se vratila iz polumrtvih u skoro pa žive, uhvatila me manija spremanja i kuhanja.
Prvo sam izmaltretirala Klodovika čišćenjem njegovog super luksuznog stana.
On bi radije smrdio nego da ga uznemiravam, ali nije ga mašilo lickanje.
Za nagradu je dobio posebnu poslasticu. Eno ga i sad mu je kljun u zdjelici.
Nakon što sam izglancala svoj stan (pri čemu mi je temperatura ponovo malo porasla, očito od pretjerane aktivnosti u stanju u kakvom jesam, ali ni to me nije spiječilo) bacila sam se na kuhanje.
Hrane za omanju vojarnu. Što ću sa svim tim nemam pojma.
Važno da je sve ispalo super. Osobito krem juha od tikvica.
Da ne bi zafalilo dimljenja nad štednjakom pred veče mi je palo na pamet kako jako dugo nisam pekla palačinke.
Nisam jer nemam kome.
Nemam kome jer ne znam ispeći palačinki za jednu ili dvije osobe.
Ako nije za barem četiri ništa od toga.
Palačinke me vratiše poput onih Proustovih kolačića, u neka davna, davna vremena.
I zato slijedi priča o Palačinkama.
U slast!
Palačinke
Ako postoji jelo koje je odredilo cijelo moje djetinjstvo, pa i veći dio života, onda su to svakako palačinke.
U mojoj obitelji palačinke su nešto kao obiteljsko jelo.
Naprosto nezaobilazne.
Svi ih vole.
Posebno, primijetila sam, muški članovi obitelji.
Najbolje su naravno one mamine.
Moja majčica veteranka je palačinskog svijeta.
Kad bismo mogli izbrojati koliko ih je ispekla u životu, vjerujte mi da nema te osobe na svijetu koja bi se mogla mjeriti s njom.
Njene su najbolje.
Tako mekane i tanke da se tope u ustima.
Milina!
Najveći kompliment koji sam mogla dobiti bio je upućen od tate mog oca mog roditelja mog (uopće dobiti kompliment od moga tate je ravno malom čudu, ali ovo pogotovo) kad mi je rekao da su mi palačinke dobre skoro k'o mamine. To je nešto!
Za palačinke me vežu neka od najljepših sjećanja iz djetinjstva.
Iako je radila od 7 ujutro, mama nas nikada (mene i sestrumojujedinu – magarac na prvom mjestu!) nije ostavljala bez doručka. Kad bi nas naveče pitala što želimo ujutro, odgovor je gotovo uvijek bio – palačinke.
Kako nam nikad nisu dosadile to mi stvarno nije jasno.
Palačinke s domaćim pekmezom od šljiva. Onim koji je ostavljao crne tragove po zubima.
Nema boljeg od toga.
Znam da danas većina ljudi voli palačinke s nutelom. Meni je to nešto kao svetogrđe. Jednako kao i slaganje palačinke u trokut. Ili je srolana ili to nije palačinka!
Jedino ponekad, ali samo ponekad dozvolim sladoled unutra.
Pa onda bakine palačinke.
Moja pokojna baka (ona tatina) bila je uglavnom neumjerena u svemu.
Pa su njezine palačinke bile prst debele, preslane, masne i gotovo narančaste boje od količine jaja u njima. Na neki svoj čudni način svi smo ih voljeli.
I onda mi se vrati slika, ja ispred djedove i bakine kuće (koje više nema!) u zelenoj plisiranoj suknjici, bijeloj majici i crvenim klompicama u jednoj ruci držim masnu bakinu palačinku, a u drugoj mače.
Pa tatine palačinke.
Iako je većinu vremena tata bio pravi neemancipirani muškarac (posao – kauč, kauč – posao) onaj jedan period, kad je mama u divnom nam komunizmu morala raditi u 3 smjene, morao se pretvoriti u kućanicu, a još kako nije bilo mame, morao se i nama ujedno baviti.
Kako ubiti dvije muhe jednim udarcem – peci djeci palačinke i od toga napravi spektakl.
A moj tata barem spektakl zna napraviti, obično iz ničega.
Tako su tatine palačinke letjele do plafona (jedna gotovo tamo i ostala), a meni su oči bile veeeelike. Do nedavno je tatek zatomljavao svoj talent palačinkopekača, jer nije morao. Sad ih peče, gotovo dobre kao mamine.
U ratu su izvlačile stvar. Kad nije bilo ničega, uvijek se, ako ništa moglo skupiti materijala za palačinke, pri tom su jaja i mlijeko bili u opciji ako ima.
Moglo je i bez toga, važno da se nešto jede, pa još ono što voliš.
S vremenom sam se i ja od konzumenta pretvorila u pekačicu.
Vole ih svi, ali ne znaju ih svi napraviti.
Dobiti status pekača/ice (dobrih) palačinki u mojoj obitelji nije bila mala stvar.
Stavljala te u poziciju gotovo obožavane osobe.
Dočekaju te molećivih pogleda koji sve govore.
Kad pristaneš gotovo ti ljube noge.
Ti pečeš oni kradu.
Pa nikad ispeć.
Mislim da mi je rekord bio 50-ak (u jednom pokušaju), ali nisam uspjela izbrojati jer su mi ih pokrali usput.
I danas sam ih ispekla, barem za troje.
Nisu mi toliko nahranile želudac (jer iako ih mogu puno ispeći, ne mogu ih puno pojesti) koliko dušu. Donijele mi toliko sjećanja. Na one male stvari koje čovjek smetne s uma, a život zapravo čine lijepim.
Vama će ovo biti samo jedna kobasa od posta koju nitko ne će ni pročitati do kraja, meni je to cijeli život pretočen u komadić tijesta!
Ako postoji jelo koje je odredilo cijelo moje djetinjstvo, pa i veći dio života, onda su to svakako palačinke.
U mojoj obitelji palačinke su nešto kao obiteljsko jelo.
Naprosto nezaobilazne.
Svi ih vole.
Posebno, primijetila sam, muški članovi obitelji.
Najbolje su naravno one mamine.
Moja majčica veteranka je palačinskog svijeta.
Kad bismo mogli izbrojati koliko ih je ispekla u životu, vjerujte mi da nema te osobe na svijetu koja bi se mogla mjeriti s njom.
Njene su najbolje.
Tako mekane i tanke da se tope u ustima.
Milina!
Najveći kompliment koji sam mogla dobiti bio je upućen od tate mog oca mog roditelja mog (uopće dobiti kompliment od moga tate je ravno malom čudu, ali ovo pogotovo) kad mi je rekao da su mi palačinke dobre skoro k'o mamine. To je nešto!
Za palačinke me vežu neka od najljepših sjećanja iz djetinjstva.
Iako je radila od 7 ujutro, mama nas nikada (mene i sestrumojujedinu – magarac na prvom mjestu!) nije ostavljala bez doručka. Kad bi nas naveče pitala što želimo ujutro, odgovor je gotovo uvijek bio – palačinke.
Kako nam nikad nisu dosadile to mi stvarno nije jasno.
Palačinke s domaćim pekmezom od šljiva. Onim koji je ostavljao crne tragove po zubima.
Nema boljeg od toga.
Znam da danas većina ljudi voli palačinke s nutelom. Meni je to nešto kao svetogrđe. Jednako kao i slaganje palačinke u trokut. Ili je srolana ili to nije palačinka!
Jedino ponekad, ali samo ponekad dozvolim sladoled unutra.
Pa onda bakine palačinke.
Moja pokojna baka (ona tatina) bila je uglavnom neumjerena u svemu.
Pa su njezine palačinke bile prst debele, preslane, masne i gotovo narančaste boje od količine jaja u njima. Na neki svoj čudni način svi smo ih voljeli.
I onda mi se vrati slika, ja ispred djedove i bakine kuće (koje više nema!) u zelenoj plisiranoj suknjici, bijeloj majici i crvenim klompicama u jednoj ruci držim masnu bakinu palačinku, a u drugoj mače.
Pa tatine palačinke.
Iako je većinu vremena tata bio pravi neemancipirani muškarac (posao – kauč, kauč – posao) onaj jedan period, kad je mama u divnom nam komunizmu morala raditi u 3 smjene, morao se pretvoriti u kućanicu, a još kako nije bilo mame, morao se i nama ujedno baviti.
Kako ubiti dvije muhe jednim udarcem – peci djeci palačinke i od toga napravi spektakl.
A moj tata barem spektakl zna napraviti, obično iz ničega.
Tako su tatine palačinke letjele do plafona (jedna gotovo tamo i ostala), a meni su oči bile veeeelike. Do nedavno je tatek zatomljavao svoj talent palačinkopekača, jer nije morao. Sad ih peče, gotovo dobre kao mamine.
U ratu su izvlačile stvar. Kad nije bilo ničega, uvijek se, ako ništa moglo skupiti materijala za palačinke, pri tom su jaja i mlijeko bili u opciji ako ima.
Moglo je i bez toga, važno da se nešto jede, pa još ono što voliš.
S vremenom sam se i ja od konzumenta pretvorila u pekačicu.
Vole ih svi, ali ne znaju ih svi napraviti.
Dobiti status pekača/ice (dobrih) palačinki u mojoj obitelji nije bila mala stvar.
Stavljala te u poziciju gotovo obožavane osobe.
Dočekaju te molećivih pogleda koji sve govore.
Kad pristaneš gotovo ti ljube noge.
Ti pečeš oni kradu.
Pa nikad ispeć.
Mislim da mi je rekord bio 50-ak (u jednom pokušaju), ali nisam uspjela izbrojati jer su mi ih pokrali usput.
I danas sam ih ispekla, barem za troje.
Nisu mi toliko nahranile želudac (jer iako ih mogu puno ispeći, ne mogu ih puno pojesti) koliko dušu. Donijele mi toliko sjećanja. Na one male stvari koje čovjek smetne s uma, a život zapravo čine lijepim.
Vama će ovo biti samo jedna kobasa od posta koju nitko ne će ni pročitati do kraja, meni je to cijeli život pretočen u komadić tijesta!