Sjećate se kako TLo kupuje namještaj?
Tako TLo kupuje i auto.
Trajalo je sve zajedno 5 minuta i to samo zato što je trgovac pokušavao biti što ljubazniji pa mi ponuditi ovo ili ono.
Ništa hvala, točno znam što hoću!
To, to i to.
Čovjek gleda i ne vjeruje, mislim da nije vjerovao do onog trena dok nisu stigli papiri iz banke…
Autić se još nije rodio, ali nema veze strpljen – spašen!
Moj mali Vrancuz!



Brm brm


Što sam sve našla guglajući slikicu Twinga pogledajte i sami…























Ima li ovo neko značenje ili?
Kao na primjer, da će mi, sad kad imam auto, netko pokloniti cvijet, potom me oženiti, napraviti mi dijete, pa čak i konačno mi nabaviti kućne ljubimce…
Možda sam trebala prije kupiti auto!

Prošli tjedan čula sam nevjerojatnu priču.
Ljubavnu priču.
Jednako nevjerojatnu poput one likova iz naslova.
(Za neupućene vidi! ili trk u knjižnicu po Ljubav u doba kolere!)
Samo što ova nije bila iz romana, nego stvarna.
Gospođa X je kao djevojka bila jako zgodna i vrlo omiljena u svom kvartu.
Od svih naočitih mladića koji su se trsili da zadobiju njezinu ljubav ona je izabrala jednoga i s njime živjela u sretnom braku više od 40 godina.
Gospodin Y bio je jedan od zaljubljenih mladića.
Kada je gospođa X napravila izbor on je razočaran pokupio svoje stvari i otišao u Ameriku.
Cijelo to vrijeme dok je gospođa bila u sretnom braku sa svojim izabranikom on je živio tamo i gradio si život.
Bio je prilično uspješan, no nikada se nije ženio.
Prije koju godinu gospođi X je preminuo suprug.
Čim je to čuo, gospodin Y je opet pokupio svoje stvari i vratio se u domovinu i bio gospođi X pri ruci i na usluzi.
Nježan i pažljiv u teškim vremenima.
Prošle subote vjenčali su se u 69. godini.
I ne samo da su se vjenčali, nego cvrkuću.
Vode se za rukice, guguču, daju si pusice, kao i svaki drugi zaljubljeni par.
Nije ih briga što ljudi oko njih misle da to u njihovim godinama nije prilično.
Ja sam bila zadivljena ovom pričom.
Florentino Ariza i Fermina Daza u ovom našem stoljeću.
Ovdje u Zagrebu, u maloj neromantičnoj Hrvatskoj, a ne tamo negdje u nekom romanu jednoga nobelovca, u egzotičnoj tropskoj zemlji, u davno doba kolere.

Sjećate se priče o Ivani Orleanskoj...
Vodila je svoj narod, a nju je vodilo njezino veliko srce.
Bila je obična djevojka, seljakinja, ali to je nije spriječilo da vjeruje u svoju misiju na ovom svijetu, nije je spriječilo da slijedi onaj glas koji ju je tjerao da ide naprijed.
Bila je neshvaćena, smatrana luđakinjom, na kraju spaljena na lomači.
Zato što se nije željela odreći sebe i onoga u što je vjerovala.
Ivana je imala veliko srce iako je bila „mala“ i tako je zaslužila svoje mjesto u povijesti.
S današnje distance mi možemo osuditi ondašnje ljude, ali možemo se i iskreno zapitati...
Bi li danas bitno drugačije prošla?
Vjerojatno ne.
Sjećate se Galilea, tvrdio je da se zemlja kreće oko sebe.
Bio je siguran u ono što je otkrio, u svom srcu osjećao je da je u pravu, i gurao je svoj san do kraja.
Bio je neshvaćen, smatran luđakom, osuđen, ali je i u ključnom trenutku izgovorio ono što je vjerovao – Ipak se kreće!
Bi li danas drugačije prošao sa tako revolucionarnom idejom?
Vjerojatno ne.
Povijest je puna malih ljudi koji su zaslužni za napredak bilo malog broja ljudi, bilo cijelog čovječanstva i svi su u svoje vrijeme bili neshvaćeni i smatrani ludima.
Samo zato što su sposobni ono što većina nas nije, živjeti isključivo po nalogu svoga srca.
A to srce je tako veliko da se ničega ne boji...
Ni osude, ni nerazumijevanja, ni smrti.
Takvi ljudi nisu ostali samo u povijesti.
Takvi ljudi žive i oko nas.
I ako se usudimo u njima vidjeti njihovu veličinu, ako nismo površni, ako se ne bojimo, ne ćemo ih smatrati ludima, nego se diviti njihovom velikom srcu i hrabrosti da slijede to svoje veliko srce pod svaku cijenu.
Sretna sam što sam se uvjerila da oko nas doista žive ljudi koji imaju hrabrosti iskreno, svim srcem vjerovati, ljudi kojima ne trebaju dokazi nego jednostavno vjeruju i žive svoju vjeru, i uz nju žive sve one vrijednosti koje su u današnjem svijetu zaboravljene ili čak smatrane smiješnima, koji se usude ili imaju snage voljeti sve i svakoga jer im tako nalaže srce.
Mnogi ih možda smatraju ludima, za mene oni su nevjerojatno hrabri.
Oko nas žive i ljudi kojima je dobrobit drugih prije njihove. Da, stvarno postoje...
Koji će uzeti od sebe i dati drugome, koji zbilja žive za to da drugima pomognu.
Koji svojom jedinom misijom na ovom svijetu vide umanjivanje patnje drugima, usrećivanje drugih, čak i kad to naoko ide na njihovu štetu.
U današnjem svijetu oni su budale, za mene oni su hrabri ljudi, velikog srca, ljudi s idealima, koji su svojim životom spremni davati primjer drugima bez obzira na cijenu.
Oko nas žive ljudi koji se usude vjerovati u nešto, imati san i slijediti ga do kraja bez obzira na sve.
Mnogima oni su neracionalni sanjari, koji se ne uklapaju u svijet oko sebe... Za mene oni su ljudi sa srcem...Velikim srcem!
Možda ćete sad misliti da sam i ja luda, što li sam sad željela reći s ovim...
Željela sam reći to da za mene spoznaja, da oko nas doista postoje takvi ljudi, u svijetu u kakvom živimo (vidi prethodni post), znači nadu, da ipak nije sve tako crno i da ipak ne srljamo u potpunu prospast, jer oni su tu da unesu tračak nade, malo svjetlosti u tami.
Oni su tu oko nas, neshvaćeni, možda prezreni, možda odbačeni, ali i dalje slijede svoje veliko srce i pokreću stvari prema dobrome...
Malo ih je al' ih ima!

Kažu da se čovjek izdvaja od svih životinja po tome što ima svijest.
Odnosno, objašnjeno malo drugačije, ali smislom gotovo jednako, Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku i dao mu mogućnost izbora odnosno odlučivanja.
Stvorio ga je kao i sva druga stvorenja, da bude njegovo stvorenje, ali mu je ipak dao slobodnu volju.
Svi mi koji živimo u današnjem svijetu uvjereni smo kako uživamo slobode kakve prije ljudi nisu imali, kako smo razvijeni, kulturni, otvorenih umova, napredni u svakom pogledu.
Demokracije vladaju svugdje, tamo gdje ih nije bilo, polako se razvijaju, globaliziramo se, povezujemo, hrlimo nezaustavljivo...Kamo?
To nitko ne zna.
Izborili smo ljudska prava, pa ženska prava, pa dječja prava, prava manjina, pa prava životinja...
Infomirani smo, umreženi, napravili smo od svijeta u kojem živimo globalno selo.
Imamo napredne zakone, humani smo, pazimo na sve, putujemo u svemir, proizvodimo nove bolesti pa izmišljamo za njih lijekove, svakodnevno osmišljavamo nove stvari za udobnost života...
Slobodni smo...
Kao što ljudi nikada nisu bili...
I imamo mogućnost izbora, slobodnu volju...
Ili bolje rečeno, većinu vremena živimo uvjereni da je tako.
Kad malo bolje pogledam oko sebe, svi smo mi robovi, i manje slobodni nego što je to čovjek ikada bio.
Ovo ropstvo, za razliku od povijesnih sami smo izabrali.
Robujemo autima, stanovima, novcima, poslovima, navikama, porocima, luksuzu, stvarima koje bi kao trebale poboljšati naše živote i učiniti ih lakšim i jednostavnijim.
Pa onda sigurnost, opsjednuti smo vlastitom sigurnošću...
Kamere su posvuda, zaštitari, policija, sudovi, zakoni...
Želimo vlastitu privatnost, ali spremno zavirujemo u tuđe domove, na televiziji najbolje prolaze voajerske emisije, jer nekako je uvijek lakše živjeti tuđi život nego svoj vlastiti.
Televizija, novine, radio zapravo kroje našu svijest, usađuju nam stavove, mišljenja, vrijednosti, ohrabruju naš potrošačko-konzumentsko-robovski duh...
Uvjereni smo kako odlučujemo o svemu, a zapravo smo samo marionete u rukama nekih moćnih ljudi koji upravljaju svijetom zahvaljujući njegovom potrošačko-konzumentsko-robovskom duhu.
Danas je čovjek slobodniji nego ikada pa ipak je sve više usamljenih ljudi, nefunkcionalnih obitelji, nesretnih, gladnih, bolesnih.
O ljubavi i srcu nitko više ne govori, to je sadržaj nekih prošlih vremena, ovo su neka druga, realna i racionalna vremena okrenuta čovjeku...Navodno...Tako se barem priča po kuloarima...
I kad dođe do onog trena kada riječi majka i rođenje postanu dvije najvulgarnije riječi (za neinformirane pročitati A.Huxley – Vrli novi svijet) pitam se da li uzeti plavu ili crvenu pilulu (za neinformirane pogledati film Matrix)!?

Negdje prije svoje navršene prve godine završila sam u bolnici.
Naime, kako sam se uvijek motala tamo gdje se nešto događalo, jer tamo gdje se nešto događalo imalo se što promatrati, a promatranje je bilo i ostalo moja najdraža igra, u gužvi se dogodila i mala nesreća.
Bile su mojoj mami prijateljice na kavi, naravno da sam ja obožavala takve događaje, i dok je moja mama kuhala kavu i usput s njima razgovarala, ja sam se puzajući po podu motala oko nogu, došla do mame i htjela ustati pridržavajući se za ručku od pećnice. Mama je to primjetila i u strahu da ću povući vrata pećnice na sebe i pasti krenula uhvatiti me desnom rukom preko džezve netom skuhane kave. Zakačila je džezvu i kava se prolila po njenoj ruci i cijeloj desnoj strani moga malog tijela.
Dobro, nije ispalo tako strašno kako na prvi pogled zvuči, ostao mi je samo jedan mali ožiljak na stopalu kod nožnih prstiju, koji mi je čak i drag jer sam po jemu jedinstvena.
Dakle, nije sama ta nesreća bila tako strašna, već ono što je uslijedilo.
Bolnica!
Bio je to moj prvi i jedini duži boravak u bolnici.
U to doba kada sam ja bila dijete, još uvijek je vladala suluda praksa da se djeci nitko nije puštao u posjetu.
Zapravo posjete su mogle gledati djecu samo kroz prozor.
Mamu su puštali jer me još dojila, ali sam od silnog sresa i to prestala.
Jednog od tih monotonih bolničkih dana, iznenada i sasvim neočekivano (jer nije bilo vrijeme za posjete) na tom famoznom prozoru ugledala sam poznati crveni džemper kako drži ključeve od auta u ruci i u sekundi mi je sinulo,
-Spas!
Crveni džemper je bio moj stric koji je mogao ući u bolnicu i mimo posjeta jer je tamo radio, i kako sam ga ugledala naravno da sam se obradovala i ispružila ruke prema svom spasitelju, da sam govorila vjerojatno bih još povikala
-Vodi me odavdje!
Nažalost jedino što sam tad postigla je rasplakati strica kojeg je silno dirnulo što sam ja tako mala njega prepoznala i pružila ruke prema njemu, a on me nije smio ni primiti, a kamoli odvesti doma.
Taj moj boravak u bolnici nije dugo potrajao, ali je ostavio svoj neizbrisivi trag na meni.
Kao prvo natjerao me da preko noći odrastem, jer sam naglo prestala dojiti i isto tako naglo počela pričati (ne možeš se izboriti za sebe ako ne znaš to reći), a to s odrastanjem nikako nije bilo u mojim planovima.
A kao drugo, ostalo mi je jasno sjećanje na onaj crveni džemper s ključevima od auta u ruci kako stoji na bolničkom prozoru.
Nekada se vjerovalo da djeca ne mogu imati sjećanja od prije treće godine života pa mi nitko nije vjerovao, ali danas se zna (ja pitala stručnjake za razvojnu psihologiju!) da je moguće imati i ranija sjećanja iako je to stvarno rijetkost.
Eto vam rariteta!

Meni je od sutra proljeće, a ostali, pa i ono samo, kao i glupa i dosadna zima, koja poput nametljivog gosta ne zna kad joj je vrijeme otići, kako im volja!
Dosta mi je hladnoće, padalina, šalova, kapa, jaknetina, kaputa, čizama (ako nisu neke za finjaka), dosta mi je geganja u svemu tome poput polarnog medvjeda.
Hoću pčelice u letu, leptiriće, cvijeće, zelenilo...
Hoću proljeće i kvit!
Kao prava vonabi kozmo tetka (samo moja mentorica je zasad prava kozmo tetka) već sam si nabavila i proljetni autfit!



Samo još da si nabavim pasende torbicu i mogu na špicu!

Pošta.
Na ulazu staklena vrata.
Automatska.
Ona koja imaju senzore pa se sama otvaraju.
Ljudi žure.
Ulaze, izlaze.
Vrata se otvaraju, zatvaraju.
Tom brzinom da nitko ne mora niti usporiti.
Tako su naštimana.
Žurim i ja.
Ispred mene prođe ugodno prepunjena teta.
Vrata se otvore i zatvore.
Idem ja, ne usporavam i zum...
Zabijem se u zatvorena vrata.
Tek nakon što sam se 3 puta vratila naprijed-natrag, otvore se.

Opet ista vrata...
Ljudi prolaze, vrata se uredno otvaraju, zatvaraju.
Ako prođete dovoljno brzo za onim tko je prošao ispred vas, vrata se ne zatvore nego ostaju otvorena dovoljno dugo da prođe i druga osoba.
Prođe ispred mene neki veliki striček.
Ja žurim za njim i hop...
Vrata me zatvore.
Stisnu.
Onako u sendvič.
Nisu me ni primijetila.
I tako svaki put...
Bah!
Glupa vrata na senzore!

Jučer.
Spavam hodajući.
Spavam od 17 do 19.
Spavam od 22 do 6.30.
Jutros mobitel zvoni.
Pošaljem ga u rodno mjesto iako sumnjam da ga ima.
Dižem se, još uvijek spavajući.
U prolazu odvalim mali prst.
Još uvijek žmireći glasno opsujem.
Ulazim u kupaonicu.
Na štoku odvaljujem rame.
Više nemam volje ni psovati.
Palim svjetlo, stajem ispred ogledala i otvaram oči...
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA...
Iz ogledala me gleda nekakva raščupana, nevjerojatno blijeda prikaza, ogromnih zelenih očiju.




Nakon početnog šoka, skužim da sam to ipak ja.
Čovječe, kako sam blijeda.
Ovo je vrhunac čak i za mene.
Svaka žilica se vidi.
Pogledavam vrat ima li kakvih čudnih ugriza.
A onda se sjetim da vampiri ne postoje.
I da sam jučer pretjerala sa spavanjem.
I da je prokleta ciklona.
I tako.
U tramvaju me dizalica ne bi digla sa stolca, no čens!
Čak i pod cijenu spaljene guzice (tko izmisli grijajuće stolce!?)...

Svečano obećajem da ću ubuduće paziti kakve naslove dajem postovima.
Onaj prethodni naime pokazao se proročkim - Popapala maca...
I to ravno 5 postova plus jedan koji sam vrijedno napisala u subotu i stavila da se objavi u nedjelju, a pisala ravno u blog editor. Dakle, taj je zauvijek izgubljen.
Jedno samo znam, ponovi li se ovakvo što nema teorije da još jednom vraćam postove...
Pa to je teški fizički rad!
No vale la pena...

Ništa me ne pitajte.
Žene su prevrtljive.
I to je sve što ću reći.