Prošli tjedan čula sam nevjerojatnu priču.
Ljubavnu priču.
Jednako nevjerojatnu poput one likova iz naslova.
(Za neupućene vidi! ili trk u knjižnicu po Ljubav u doba kolere!)
Samo što ova nije bila iz romana, nego stvarna.
Gospođa X je kao djevojka bila jako zgodna i vrlo omiljena u svom kvartu.
Od svih naočitih mladića koji su se trsili da zadobiju njezinu ljubav ona je izabrala jednoga i s njime živjela u sretnom braku više od 40 godina.
Gospodin Y bio je jedan od zaljubljenih mladića.
Kada je gospođa X napravila izbor on je razočaran pokupio svoje stvari i otišao u Ameriku.
Cijelo to vrijeme dok je gospođa bila u sretnom braku sa svojim izabranikom on je živio tamo i gradio si život.
Bio je prilično uspješan, no nikada se nije ženio.
Prije koju godinu gospođi X je preminuo suprug.
Čim je to čuo, gospodin Y je opet pokupio svoje stvari i vratio se u domovinu i bio gospođi X pri ruci i na usluzi.
Nježan i pažljiv u teškim vremenima.
Prošle subote vjenčali su se u 69. godini.
I ne samo da su se vjenčali, nego cvrkuću.
Vode se za rukice, guguču, daju si pusice, kao i svaki drugi zaljubljeni par.
Nije ih briga što ljudi oko njih misle da to u njihovim godinama nije prilično.
Ja sam bila zadivljena ovom pričom.
Florentino Ariza i Fermina Daza u ovom našem stoljeću.
Ovdje u Zagrebu, u maloj neromantičnoj Hrvatskoj, a ne tamo negdje u nekom romanu jednoga nobelovca, u egzotičnoj tropskoj zemlji, u davno doba kolere.