O muškarcima

- Zašto su muškarci uvijek zabrinuti za veličinu svog penisa?
Zato što bi trebali biti.

- Zašto muškarci nikad ne pokazuju osjećaje?
Zato što ih nemaju.

- Zašto se muškarci vole oženiti djevicama?
Zato jer ne vole kritiku.

- Kako znaš kad ti je muž mrtav?
Seks je na istom nivou, ali možeš slobodno uzeti daljinski.

- Zašto muškarci nemaju krizu srednjih godina?
Zaglave u adolescenciji.

- Što je Bog rekao nakon što je stvorio čovjeka?
Mogu ja i bolje.

- Kako muškarci zamišljaju predigru?
Grebu se pola sata za snošaj.

- Što je zajedničko klitorisu, godišnjici braka i wc školjci?
Muškarci ih uvijek promaše.

- Što je muška definicija romantične večeri?
Seks.

- Zašto samo 10% muškaraca odlazi u raj?
Ako bi ih odlazilo više, to bi postao pakao.

- U čemu je razlika između svinje i muškarca?
Svinja ne postane muškarac kada se napije.

- Što je za muškarca "prava ljubav"?
Erekcija.

- Zasto muškarci ne peru rublje?
Zato što stroj za pranje rublja ne radi na daljinski.

DENGICA JE OPASNO ZATEGNUTA!












Autor svih fotografija Miro Andrić


Dodatak samo za Divlju

Blažen među ženama...

Frajer to je baš bez mane,
Ima dara za uljepšat dane,
Zavoljele sve ga s bloga žene,
Ima Zvijezdu, Žvaku, Divlju i mene,
Kaže za se da je unikatan,
A ja kažem, on je čovjek zlatan,
Lako osmijeh kod svakog izmami,
Adsl nema, to znate i sami,
Cijeli moj dan je njime osunčan.

Slatka tajna...

Žvaka je naša pametna i jaka,
Voli zafrkavat penzića i đaka,
Ako imaš briga ona će ih riješit,
Kupit slatke žvake i s tobom podijelit,
Iako je nekad i ozbiljna ona,
Cijelo vrijeme piše šaljivoga tona,
Ako ti je muka pomaže bazooka.

Anđelica...

Noeli je naše mudro blago,
Ona brine za sve nama drago,
Energiju svoju pozitivnu šalje,
Lijepe misli, po svijetu i dalje,
Ima želju da svi žive u sreći, veselju.

Lana...

Zvijezda sjajna blogovskoga neba,
Vole svi je i baš tako treba
Jer je draga, dobra, nasmijana,
Elegantna kao da je Lana,
Zvjezdica se pita, ponekad i ljuti,
Dođe i njoj nekad onaj minut žuti,
Ipak ima strpljenje za svako stvorenje,
Cijele dane na blogu je ona,
Ako blog joj šteka kuka na sva zvona.

Manekenka...

Divlja Magi, Divljakuša prava,
Ima energije da te boli glava,
Vječno neke aktivnosti fura,
Ljubav, karijeru, sport, sve dobro gura,
Aktivna je 100 na sat,
Kad je ljuta to je rat,
Uglavnom je ipak vesela i mila,
Šaliti se voli, jela bi i pila,
Ako za ćevape treba naći vrijeme, nema od nje ažurnije žene.

Ostalim mojim dragim blogerima, nemojte se ljutiti što vas tu nema, moje klepostihačke mogućnosti, ipak su ograničene!

Danas sam sva razdengana. Oni koji ne znaju što bi ovo moglo značiti neka potraže odgovor kod SuperSaleta.
Kao prvo jučer me totalno izbezumio ovaj ludi blog. Kako neki ljudi nemaju obzira prema nama jadnim ovisnicima, hoću reći korisnicima ovoga bloga, to je naprosto prestrašno.
Požurim se napraviti sav posao što prije da ostatak radnog vremena mogu blogat a ono friška figa! Nema bloga, crklo sve, ni mukajet, a ne bi stavili neku obavijest nema šanse, a to što mi nisu ni odgovorili na moj upit da koji vrag se događa, ni to im ne služi na čast. I što onda raditi ostatak radnog vremena kad sam prvu polovicu bila hiperproduktivna, pa ništa pametno u svakom slučaju. Osim što sam uporno pokušavala ostaviti komentare i ući u blog editor, na foru ako pokušam 1276. put možda upali, izglodala sam sve olovke koje imam u uredu i lagano se preznojavala, da nisam morala ići doma, vjerojatno bi uslijedila faza grickanja noktiju...Ma ne nije to ovisnost!!!
Onda lijepo dođem kući, umorna kao pas (s ponedjeljka na utorak sam spavala samo 2 sata) i umjesto da se malo odmorim jer moram ići davati instrukcije svojoj dragoj nećakinji, a ja pametna sjedi za kompjutor i pokušaj opet. Nikad se ne zna, možda 1277. put bude sretan!
Uglavnom izludilo me, a vidim trenutno stanje nije ništa bolje jer sam pokušala ostaviti neke komentare i nisam uspjela. Ako mi ne objavi ovaj post dižem bunu!
Dobra vijest (ovisi kako se uzme) je što sam jučer dobila dvije nove kreditne kartice. Sad ih imam sve koje postoje. Skupljam kreditne kartice, to mi je novi hobi. Nadam se samo da me taj hobi ne će odvesti na putovanje u KZ Požega.




Još jedna stvar koja mi je digla živce bila je moja liječnica, odnosno hrvatsko zdravstvo čega je ona dio.
Naime, liječniku idem doslovno jednom u 2 godine, odnosno samo onda kad sam recimo prehlađena pa procijenim da se ne radi o običnoj prehladi nego bronhitisu ili angini ili nešto slično gdje će biti neophodni antibiotici. Za sve ostalo idem u Polikliniku Sunce jer si uplaćujem privatno dopunsko zdravstveno osiguranje baš zato da ne moram čekati na svaku pretragu nekoliko mjeseci.
I onda se ja koja radim i moj poslodavac uredno uplaćuje svaki mjesec veliki iznos za to isto zdravstveno osiguranje jednom u sto godina sjetim doći tražiti nešto i ona me odbije, kaže ne može mi dati tu uputnicu jer to daje specijalist. Dobro! Onda dođem za nešto drugo s nalazom od specijaliste privatnog, ne može mi napisati recept jer sam išla privatnom specijalisti. Pa tko je tu lud? E tu sam se posvađala i rekla da sam se raspitala i da se to itekako može, da je svejedno je li privatni ili neprivatni da mi ona kao moj liječnik može to propisati uz naznaku da je na prijedlog tog i tog specijaliste, isto kao što mi je mogla dati i onu uputnicu, samo nije htjela, a ne nije mogla. Da se nisam posvađala ne bih dobila ni te tablete.
Poslije mene uđe baba od 80 i kusur godina, (takvih je puno u mom naselju i svi idu kod te doktorice jer - pogodite što – ona njima ispisuje recepte i uputnice šakom i kapom, što god traže, jer su dosadni pa da ih se riješi) i izađe sa cijelom hrpom papira. Da sve bude još bolje isto se dogodilo i sa jednim alkoholičarom, a onda je kao šlag na tortu došao narkić kojem je dala hrpu heptanona i još nekih drangulija.
Pa sad vi meni recite koja je tu logika. Nema za one koji su zdravi i radno sposobni, čije bi zdravlje trebalo čuvati (toliko o prevenciji kao najisplativijem obliku djelovanja), a ima za one koji će te tablete i tako složiti u ladicu i piti kada se sjete, pretrage im ni ne trebaju, ili su svoje stanje sami izabrali.
Sasvim je logično, one recepte i uputnice koje je dobila za mene već odavno je ispucala valjda na tog istog narkomana, pa kako će onda biti za mene.
Pitam se samo na kraju zašto uopće plaćam to sranje kad i tako sve moram ići privatno i sasvim mi je jasno da posluju s gubitcima kad imaju takvu uvrnutu logiku.
A da se počnem drogirati pa možda nešto i dobijem jer tko će čekati da napunim 100 godina!?

Nisam više sigurna ali mislim da je pjesma nešto ovako išla...
Nije važna pjesma, važna je nostalgija...
Čudno je to al eto uhvatila me nostalgija za mjestom na kojem sam samo jednom bila.
Kako je to moguće ne znam, ali ja bih opet tamo!!!!
Razmišljam da osnujem neku zakladu ili otvorim žiro-račun pa možda bi netko i uplatio za pomoć TheLittleone da se izliječi od ove opake boljke!
Evo vam predmet mojih želja!

Danas samo kratko, nema se vremena...
Ipak nisam mogla odoljeti da ovo ne podijelim s vama...

OBITELJ MEDVJEDA RAZGLEDALA PERUŠIĆ



U ovaj je gradić u turistički posjet stigla medvjeđa obitelj: medvjed, medvjedica i dva mala medvjedića. U razgledavanju su ih prekinuli stanovnici, pa su se vratili u šumu.

PERUŠIĆ - U Perušić su u noći s četvrtka na petak došetali medvjed i medvjedica s dva mala medvjedića.
Nešto prije ponoći medvjedi su uočeni na osvjetljenom parkiralištu pokraj Mjesnog groblja, ispred tamošnje zdravstvene stanice i nakon kraćeg zadržavanja, najverojatnije uznemireni povicima, krenuli su preko polja prema obližnjoj šumi.
Posjet medvjeđe obitelji nakratko je uznemirio stanare tamošnjih obiteljskih kuća, koji su to prijavili ličko-senjskoj policiji.
Iako su medvjedi prošli neposredno uz kuće i gospodarske zgrade, nije dojavljeno da su nešto oštetili.

Hina|IskonInternet
23.09.2005.

Eto dokaza da ne uživaju samo ljudi u čarima turizma!

Fala ti bogek kaj je došel petek!!!

DODATAK (da ne velim apdejt jer ne znam kaj to je):

Ja sad gibam iliti bježim s posla punih sat vremena ranije bez imalo grižnje savjesti, al nemojte nikome reći!
Želim vam svima ugodan vikend ma gdje bili!
Ma eto mene opet čim dođem doma, idem prvo papati nešto fiiiino i popiti najfiniji čaj od jasmina.

Ni ovo niste navikli čitati na mom blogu, ali eto i to sam ponekad ja.
Onima kojima se ovo ne sviđa uvijek ostaje kao alternativa križić u gornjem desnom kutu...

Nakon one plačipizdine od sinoć uslijedilo je ovo...

LJUTA SAM KAO PAPRIKA I ZATO VIČEM!!!
DAJTE MI TAJSONA DA GA RAZBIJEM KAO BEBA ZVEČKU!

PUN MI JE KURAC:

-MUŠKIH PIZDA,
-PRAZNIH OBEĆANJA,
-NEODLUČNOSTI,
-BUDALA KOJE PAMETUJU,
-NEPRAVDI RAZNO-RAZNIH,
-RAZOČARANJA,
-PRIJATELJA KOJI TO NISU,
-LJUDI KOJI TO NISU,
-NERADNIKA,
-ISFRUSTRIRANIH I ISKOMPLEKSIRANIH KRETENA KOJI SVOJE KOMPLEKSE I FRUSTRACIJE LIJEČE NA DRUGIMA,
-VJEČNIH NEZADOVOLJNIKA KOJI NE VIDE DALJE OD SVOG NOSA,
-KURTOAZIJE,
-STRPLJENJA,
-ČEKANJA,
-NADANJA
-I OSTALIH SRANJA...

P.S. napomena za muški rod – prvim navodom nisam mislila na cijeli muški rod nego samo na one koje spadaju u kategoriju MUŠKA PIZDA. PIČKICA ili kako vam drago, dakle vi koji se ne prepoznajete u toj kategoriji na vas se ne odnosi, a vi koji ste se možda prepoznali pa se uvrijedili – NEKA STE i mene vrijeđa vaše postojanje!


AKO NEŠTO IMATE ZA DODATI SLOBODNO NAVALITE, DANAS JE MOJ BLOG BOKS VREĆA NA KOJOJ SE MOŽETE ISTRESTI, JA VAM DAJEM ODRIJEŠENE RUKE, IZBACITE SVOJE FRUSTRACIJE IZ SEBE, VIČITE, PSUJTE, OLAKŠAJTE SE!


Ovako sam ljuta i opasna!


Grrrr - grizem!

Znam da niste navikli čitati ovakve stvari na mom blogu, ali i ovo sam ja...

Ime mi je Mile i živim u jednom dalmatinskom gradu, u stanu, u staroj jezgri grada, sa mojom novoosnovanom obitelji.
Moja obitelj je moderna obitelj, mama i tata žive nevjenčano, a usvojili su me jer im se ne da pravit djecu.
Nemam još ni godinu dana, ali moji susjedi šapću da već imam krizu identiteta. Zapravo sam većinu vremena potpuno izbezumljen. Apsolutno ništa ne kužim, a silno se trudim. Što to ovi moji mama i tata hoće od mene, zašti susjedi stalno nešto šuškaju i spominju moje ime?
Trudim se svim silama ne bi li se umilio mami i tati, ali čini se da što god napravim, napravim krivo.
I jako sam tužan kad ostanem sam, i strah me je isto, a mama i tata me puno ostavljaju samog. Odu raditi oko 6 ujutro, prije toga mene kratko izvedu u šetnju. Ja bih rado trčkarao i njuškao okolo barem sat vremena ali oni nemaju više nego 10 minuta. Onda sam sam u stanu cijeli dan, i dosadno mi je, pa sam malo tužan pa cvilim, pa se obradujem kad nekog osjetim blizu vrata, priđem blizu grebuckam i njuškam, mislim da su mama i tata, ali obično nisu, to je samo moja susjeda koja često nekome govori:"Jadan pas što rade s njim!" Nemam pojma o kome ona to priča, valjda o ovima ispod nas, oni imaju psa.
Ja sam dječak. Meni mama kad dođe naveče oko 24h kući uvijek kaže:"Mile ljubavi, di je mamino zlato, beba mamina!?!"
Često oni i viču na mene jer uvijek nešto napravim krivo.
Jedan dan sam povraćao jer sam se prejeo keksa, pojeo sam cijelu vrećicu i mama je vikala tati:"Ma je li on to povratio? Kako je glup, prežderao se keksa, ne zna stati kad počne jesti te kekse!" Ja sam mislio da je mama ostavila vrećicu meni na dohvat ruke jer da moram to sve pojesti, pa sam se potrudio a onda mi je bilo zlo i povratio sam, a onda je mama morala čistiti i bila je ljuta.
Ljuti su i kad se ukakim ili upiškim pa moraju čistiti za mnom, ja bih sam očistio, ali ne znam, samo da mama i tata ne budu ljuti. A još sam mali i nisam naučio trpjeti, pa mi se dogodi, a cijeli dan sam sam, ali šutim i pognem glavu kad me špotaju jer ja samo želim da su mama i tata sretni, onda je i Mile sretan. Tužan sam kad mama viče:"Mile, opet si se usra, budalo jedna!"
Isto mi smeta kad mi se mama i tata smiju kako trčim u krug od sreće kad ih vidim, ja njih poželim, pa im to i pokažem, volio bih da i oni meni pokažu da im je drago što me vide.
Jedva čekam vikende, jer onda mama i tata ne rade. Ali često se dogodi da mama i tata i vikendom moraju nekamo ići, spominju neku plažu i onda ja opet moram ostati sam cijeli dan jer u gradu tih plaža nema pa moraju ići nekud dalje.
Moja prva susjeda često spominje moj bioritam, ja ne znam što je to ali sam čuo kako govori da cijela zgrada živi mojim bioritmom, čujem da pita:"Jel se Mile vratio iz šetnje da možemo ići spavati?" Valjda joj smetam, ja se trudim biti tih, ali tata često viče na mene kad me izvodi u šetnju oko ponoći ili oko 5 ujutro. Što mogu kad sam mali pa ne razumijem baš sve pa tata jadan mora vikati na mene, susjeda stalno govori kako je moj tata neobziran prema njima, valjda zbog te galame. Ja ne volim da ona ružno misli o mom tati jer sam ja kriv što on viče.
Često sam i zbunjen kad ne znam što mama ili tata hoće od mene. Mama mi govori:"Mile izađi iz sobe!" a ja ne razumijem koje sobe, kamo trebam izaći, pa samo stojim i gledam i čekam da mi pokaže rukom, a onda ona opet viče tati da sam glup. I tako.
Često dok sam sam sjedim kraj vrata i čekam da se mama i tata vrate pa onda svašta čujem od moje prve susjede, ali malo toga razumijem.
Spomenula je jednom nešto kako moje mamu i tatu treba prijaviti društvu za zaštitu životinja i da jadan pas ne zna još ni lajati a ima skoro godinu dana, i spomenula je i moje ime.
Meni nije ništa jasno, sad sam sav zabrinut, što je to društvo za zaštitu životinja i zašto bih ja trebao lajati kad sam ja dječak, a ne pas. Upoznao sam ja neke pse i oni su mi se smijali i rekli su mi da ja nisam pas. Uostalom i sama susjeda je jednom rekla da moji mama i tata svoje dijete moderno odgajaju. A to sam ja. Nešto je još rekla da je to neka ironija, al ja ne znam što je to pa se ne želim s tim zamarati. Ma ja zapravo mislim da je ta susjeda malo luda.
Moji mama i tata su dobri, a ja sam njihov mali sin Mile. Mi smo vesela obitelj. Jedva čekam da dođu doma, da nisam više sam.

Vukovi zauzimaju važno mjesto u skandinavskoj mitologiji.
Prema legendi Odin i njegova braća stvoriše svijet. Kako mu bijaše dosadno, za vrijeme svog putovanja, Odin stvori prve vukove.
Odin im namijeni zadaću da ga prate na njegovim putovanjima i da mu pomažu u lovu. Nadjene im imena Geri i Freki.
Geri i Freki bijahu odani svom gospodaru Odinu te ga pratiše i čuvahu na njegovim putovanjima. Odin putova s njima po cijelom svijetu. /to objašnjava kako su vukovi rasprostranjeni po cijelom svijetu/
Na svojim putovanjima s Odinom, Geri i Freki ostavljahu svoju odraslu mladunčad koja tako nastaniše cijeli Novi svijet. Način na koji vukovi slavljahu život ispunjavao je Odina radošću.
Odin također stvori dva gavrana, namijenivši im službu izviđanja terena. Nadjene im imena Hugin i Munin. Hugin i Munin bijahu vrlo dobri u pronalaženju plijena, ali uvijek gladni.
Hugin i Munin nikako ne uspijevahu sami uloviti plijen, zato se udružiše sa Frekijem i Gerijem, i zajedničkim radom bijahu dobro hranjeni. / I dan danas vidjet ćete gavrane u društvu njihovih prijatelja vukova. Gavrani i dalje pronalaze plijen za vukove, koji im u znak zahvalnosti ostavljaju dio hrane/
Kad Odin stvori prve ljude, Emblu i Aska / od kojih potječu svi ljudi / naloži im da uče od svog prijatelja vuka.
Vukovi ih naučiše kako da se brinu za svoju obitelj, kako da surađuju međusobno u potrazi za hranom, te kako da štite i brane svoju obitelj.
Vuk im je prenio mnogo mudrosti i poučio prve ljude mnogim vještinama, te je u stara vremena bio vrlo poštovan i cijenjen.

Prema legendi nekoć davno, nakon što su se udružili u prvi čopor vukovi zapjevaše beskrajnu pjesmu sreće…
Tajanstvena glazba privuče mjesec koji se u želji da što bolje čuje pjesmu posve zaobli.
Ponosni na ovakav uspjeh vukovi stadoše pjevati s dvostrukim žarom…

Preuzeto sa stranice www.vukovi.hr

E što sam se sad istresla, odmah mi je lakše. Ne mislim ni na kakve fiziološke nego čisto psihološke stvari.
Napisala sam VIPu pismo od tri stranice jednostrukog proreda. Lopovi jedni lopovski, oni bi meni tri puta naplatili isti račun. Ma da ih vidim samo!!!
Kakve veze ima naslov sa postom? Pa nema baš direktno, ali uslijed ljutnje koju su gospoda izazvala stalno mi se po glavi mota stih iz pjesme Zabranjenog pušenja :"Učini da budem vuk, da mirno gazim preko mrtvih tijela"...

Dosta o lopovima, danas ne ću puno filozofirati ni žaliti se na amnezije i sl. nego ću podijeliti s vama jedan poklon koji sam dobila prije nekih pet godina.
Oni koji su me upoznali znaju što sam po zanimanju, oni koji nisu nikada ne će pogoditi al nema veze, recimo samo da sam puno praksi odrađivala po odgojnim i kaznenim zavodima (ilitiga narodski zatvorima i popravnim domovima). Kako sam ja prilično balava izgleda (ne cure mi bale, nego sam mladolika) što isto znaju oni koji su me upoznali, uvijek je bilo veselo doći među osuđenike, nekako su me milo gledali.
Jednom prilikom sam bila i na praksi u Bolnici za osobe lišene slobode gdje je u to vrijeme boravio jedan nadasve simpatični gospodin, kojem se sudilo za pokušaj ubojstva, no kako je bolovao od Shizofrenije, dali su ga na psihijatrijsko vještačenje je li bio možda neubrojiv (ranije neuračunljiv) tempore criminis (u vrijeme počinjenja kaznenog djela).
Utvrđeno je da je isti neubrojiv stalno a ne samo tempore criminis (čitaj: lud kao šlapa) pa nije završio u zatvoru nego u bolnici (kojoj to ne znam). Dotični gospodin se osobito veselio mojoj pojavi pa mi je i poklonio pjesmu koju ću vam evo dati da se i vi divite.

p.s. o stanju ubrojivosti simpatičnog gospodina govori i naslov pjesme (u to sam vrijeme bila blondinka)!

CRNOKOSOJ

Ne kradi mi snove ti
U ime ljubavi.
Leprša se tvoja crna kosa
Moja mala bosa.
Zapleši samo za mene
I voljet ću samo tebe.
Imaš lijepe čvrste grudi
Za njima mi srce ludi.
Imaš mala medna usta,
Ti si samo želja pusta.
K'o da si iz raja došla
Naći ću te gdjegod pošla.
Još si cvijetak mladi
Htio bih te imati u kadi.
Ne ljuti se na me mala
Sve je ovo igra šala.
Daleko je plavi žal
I još nije vrijeme za bal.
Vodio bih te na party ludi,
Zbog tebe se želja budi...
Hej, hej želje puste
Ništa od te šume guste...
Ne ljuti se na me mala
Sve je ovo igra šala.

Na moju veliku žalost, ne sjećam se više imena autora.
Uživajte!

Danas mi nije ni do čega. Zabrinuta sam! I zato ne mogu pisati. Stavit ću samo jednu sliku koja dokazuje da danas nije lako biti muškarac. Sve se nešto okrenulo... Vi gledajte, a ja odoh lokati kave nebil se nečeg sjetila...
Stvarno ne znam o čemu oni to govore...


Snimljeno ovo ljeto u Hvaru

p.s.nisam ja snimila, da ne bude zabune, skinuto sa Iskona (ili možda jesam al se ne sjećam!?!)

Na ovaj post inspirirala sam samu sebe. Kakav mali egoist... Ma ne, evo o čemu se radi. Pisala sam neki dan komentar Žvakici i opet je ispao kilometarski, a onda sam skužila da nisam napisala sve pa sam dodala još jedan. I tako napišem Zvjezdici, pa Noeli, pa Fizikalcu, pa još nekim blogerima s kojim sam se sprijateljila. Naravno kad je prava tema pa me inspirira ili se razvije neka rasprava totalno nevezana uz post. S druge strane, pak, ima blogova na kojima sam svakodnevno, koje sa zanimanjem čitam, ali ostavim eventualno jednom kratki komentar ili pak redovito dolazim ali šutim. Da, šutim. Jer na neki način ostavljanje komentara i odgovaranje na komentare ja doživljavam kao razgovor, blogorazgovor, ali ipak razgovor. Razmišljajući o ovome i zašto je to tako, nastao je lagani klik u mojoj glavi, povezala sam sebe u stvarnom životu s ovom na blogu i našla jedinstven obrazac. Ljudi koji me dobro poznaju opisat će me kao veliku pričalicu i beskompromisnog borca za svoje mišljenje, pogotovo ako me tema pogodi i ako sam 100% sigurna da sam u pravu. Tako sam jednom prilikom za rođendan dobila Oskara za najdulji jezik Hrvatske, od moje tri tada nerazdvojne prijateljice (toliko smo vremena provodile zajedno da smo se odmilja nazivale borg) koje od mene uglavnom nisu dolazile do riječi. Za osobe koje me poznaju površno ili su me upoznale nedavno taj Oskar bi jamačno bio šok jer bi me opisali kao šutljivu i zatvorenu osobu. I to sve ne potpuno bez argumenata. Otkud takve krajnosti? Teško se otvaram, iako sam u principu društvena osoba, trebam malo više vremena (s nekim ljudima čak i ne, sve ovisi). Kada nekog tek upoznam ili sam u nekom društvu prvi put vjerojatno me ne ćete ni zamijetiti, šutim i promatram sa strane. Promatranje je bilo i ostalo još odmalena moja omiljena olimpijska disciplina, zato sam i dan danas u stanju primijetiti ono što nitko drugi nije, one sitne znakove u komunikaciji koje većina ljudi ne primjećuje. Naravno poslije promatranja slijedi analiziranje i procjenjivanje. Neki ljudi nikada ne će upoznati mene kao pričljivu osobu, to znači da im nisam pružila priliku da mi se približe iz nekih samo meni znanih razloga. Nekim ljudima jednostavno ne dopuštam da priđu bliže, ostajem službena, suzdržana, udaljena, mogu i na trepavicama dubiti ne će im pomoći, a nekim drugima širom otvaram vrata svog života. Tako je eto i na blogu, ponašam se slično. I zato još jednom moram reći da je istina da na blogu možemo glumiti da smo nešto što nismo, ali vjerojatno pravo Ja mora kad tad negdje izbiti. Što se mene tiče ne glumim ništa, moj blog je iskren, jedino što neke stvari još uvijek nisam podijelila s vama, ali to ne znači da će doći i taj dan kad ću biti spremna više toga podijeliti s onima koji me čitaju i koje ja čitam. Uostalom (o tome sam već jednom pisala) ni u stvarnom životu ne dijelimo nikada baš sve sa drugim ljudima. Svjesno ili nesvjesno naše ponašanje na blogu mora biti barem dijelom odraz nas kakvih jesmo, bez obzira na to koliko lažni ili iskreni bili, i zato smo s nekima povezani, a s nekima drugima nismo. Promatramo, analiziramo i procjenjujemo, a onda stupamo u akciju i doživljavamo jedni druge na ovaj ili onaj način.

Oprala ja tako jučer poslije posla nešto rublja (svojih šarenih gaćica, grudnjaka, majičica i ostalog) i stavljam ja to vani na štrik, onako nagnuta preko prozora. S obzirom da živim u prizemlju, a prozori mi gledaju na dječje igralište to vam ga dođe nešto kao da živim u izlogu, pogotovo kad se razmaknu zavjese, rolete i ostalo. I vješam ja tako dakle to svoje rublje veselo šareno, u svojoj okolokućnoj majici bez rukava na V izrez. Prođe po igralištu jedan mladi tata gurajući kolica i pilji u mene (ovo sam opazila krajičkom oka), al dobro ajde, ne posumnjam ništa. Prođe mladi tata još jednom, i opet bulji, ja sad već malo živčana, al radim i dalje svoj posao. Prođe mladi tata opet, a nasljednika gura ispred sebe tako da mu ga je netko mogao i ukrasti on ne bi skužio, i pilji u mene...Uglavnom dok sam ja to sve stavila vani ako nije prošao 10 puta nije nijednom, a sve kao diskretno...Ja već lagano živčana šizim, da šta ovaj pilji kod vraga. Završim lijepo svoj posao, navučem zavjesu, predstava gotova. Idući prema kupaonici, u hodniku mi padne posudica sa kvačicama i ja se nagnem da je dignem i to ispred ogledala i istog trena shvatim zašto je mladi tata kružio oko mog prozora kao kakav morski pas...Bem ti pa nisam znala da je ovaj dekolte tako dubok, pa to je samo okolokućna stara majica.
A onda se sjetih one famozne rečenice:"Čini se da imaju veću moć kad se dodiruju!" (Sally, Treći kamenčić od Sunca)...

And now the torch
and shadows lead
were is not so black and not so hard to see
how can it help you when you don't
know what you need
how can anybody set you free?

Would he walk upon the water if he couldn't walk away?
And would you carry the torch
for me?
...

Znate situaciju pričate s frendom/frendicom i on/a ispriča neki događaj, a vi kažete: "E da, tako nešto se dogodilo i mojoj šogorici ili sestričn". Ili pak pričate frendici Jadranki što vam je rekao frend Petar. To su neke sasvim normalne životne situacije. Meni se često događaju. Ništa neobično. Eh ali... nije sve tako jednostavno. Počelo mi se događati sljedeće, razgovaram sa sestrom ili frendicom ili frendom ili sestričnom ili Nm ili s bilo kim, nije važno, i zaletim se reći:"Da tako nešto slično se dogodilo Zvjezdici ili Žvakici ili Noeli mi je rekla to i to, ili kakvu foru je provalio Fizikalac..." Krenem izlanuti i u zadnji tren se ugrizem za jezik. Meni je blog jako životna stvar, kako sam već jednom pisala na njemu se događa život u malom, ali kako objasniti ljudima (koji BTW nemaju pojma da ja pišem blog – to nitko od mojih ne zna) tko su Zvjezdica, Noeli, Žvakica, Ddadd, Fizikalac i ostali. Možda bi mi čak rekli da sam luda. Znam, ljudi često zaziru od virtualnog druženja, ja sam i sama pomalo skeptik iako sam se prije 2 godine usudila otići čak u Peru u posjetu rođacima koje sam pronašla i sprijateljila se s njima upravo zahvaljujući internetu. Ne znam. U takvim situacijama kad poželim u stvarnom svijetu spomenuti, citirati ili bilo što nekoga iz blogosvijeta osjećam se totalno blesavo...Ne znam zapravo ni što sam htjela ovim postom, valjda čuti od vas da sam normalna, da se to i vama događa i da je sasvim u redu imati virtualne prijatelje ili...

(Autor Damir Hoyka)


Najdražemoje i TheLittleone leže i razgovaraju
TLo: "Moramo ozbiljno razgovarati. Mislim, nikad nismo ozbiljni, a ima stvari koje bismo trebali konačno riješiti..."
Nm pokušava dohvatiti TLo-inu guzu i nestašno se smješka, TLo se namjerno odmiče jer inače ništa od ozbiljnog razgovora – opet.
TLo: "Ajde uozbilji se malo, možemo li jednom normalno o nama razgovarati, želim..."
Ne dovršava rečenicu jer vidi kako Nm vragolastim pogledom šara po njenom tijelu i uporno se pokušava približiti, sad proteže noge ne bi li je dohvatio barem nožnim prstima. Ne sluša, to je jasno.
TLo sad već lagano gubi živce i pokušava ponovo nešto zaustiti ali odmah odustaje i opet se izmiče.
Sad Nm gubi strpljenje: „Mala, oj sim stričeku Nm, pa ne`m ti niš“
TLo se već lagano smješka, u sebi proklinje izdajnički smiješak, ali ne može si pomoći.
Nm kuži da fora opet pali pa nastavlja igru...
Nm: „Oj sim, ne`m ti niš, bum ti mikića kupil!“
Na mikića pada svaka obrana i prestaje svaka ozbiljnost.
TLo se približi, blizu, sasvim blizu Nm i vatra se rasplamsa za tren, rastaju se s razumom...
Nego što sam ono htjela reći...

Kako sam već rekla Dugi otok je poludivlji pa ga ja baš i ne bih preporučila roditeljima s malom djecom. Jedina plaža pogodna za djecu koju sam vidjela nalazi se uz svjetionik, a za ostale treba puno vožnje i pješačenja ili su stijene pa samim tim nezgodno za ulazak u more...
Za one koji vole osamu idealan je... Dok je Nm ronio i lovio nam večeru ja sam imala cijelu jednu plažu samo za sebe. Evo ovako je to izgledalo...


Rt Lopata – Nm je preronio cijeli taj dio (i onu drugu stranu koja se ne vidi), pa preko uvale na drugu stranu...

Za to vrijeme ja sam fotkala, plivuckala, okretala se malo na jednu stranu pa malo na drugu kao ribica na gradelama, iako baš nešto i nije bilo sunca, čak se pomalo i dosađivala, skupljala kamenčiće i sl. na ovoj plaži...


Uvala Sakarun

Namjeravala sam slikati i ulov ali sam naravno zaboravila, a našlo se nešto ugora, trlja od kamena i fratara (valjda sam dobro zapamtila nazive).
Moj ulov također nije bio za baciti – našla sam toliko zanimljivih kamenčića pa će od njih svakako jednog dana nastati neko malo umjetničko djelo.
A nastale su i neke zanimljive fotke...


Nebo iznad uvale Sakarun (hm sad mi ovo izgleda kao da sam uslikala u padu, a nisam)


More i kamenčići

E sad, moram reći i poneku kritiku... Smještaj je prilično skup u odnosu na ono što nude, domaćini su nažalost još uvijek nastrojeni po onoj staroj hrvatskoj – radije neka mi bude apartman prazan nego da spustim cijenu iako je sezona očito prilično propala, a gosti odlaze. Nadalje, često ćete naići i na nekakav čudan doček kod domaćina, ne znam ni kako bih to opisala, meni su djelovali kao da nisu navikli na turiste. Restorani naravno obiluju onim divnim đuveđima i sličnim „autohtonim hrvatskim“ specijalitetima, iako moram reći da je hrana u restoranu vlasnika apartmana u kojem smo mi bili sasvim pristojna pa toplo preporučam restoran Boxavia u Božavi – ako dođete u Božavu katamaranom iskrcat ćete se ravno ispred njega - iako ne preporučam istoimene apartmane (taj isti restoran nas je dimio tako da u večernjim satima nismo mogli koristiti terasu, a i nalaze se na prilično bučnom i prometnom mjestu). Školjke ćete naravno teško bilo gdje pojesti, nemaju ih, što meni nikako nije jasno, ali eto, ribe, škampa, lignji i ostalih divota se ipak nađe.
Školjke smo pak ipak pojeli, zadnji dan u Brbinju čekajući trajekt, u restoranu u neposrednoj blizini mjesta ukrcaja i bile su dobre, ali sve one koji idu tamo upozoravam na skroz lude konobare, bila su dva i uspjela su nas ušokirati, a vidjeli smo svašta (ovo ludi ne mislim u pozitivnom smislu, nikako).

Ono najvrjednije na Dugom otoku što svakako preporučam svakome jer uistinu vrijedi vidjeti je Park prirode Telašćica. O tome ne ću ništa pisati nego ću samo staviti slike, one će vam reći sve, a ja ću dodati još samo OTIĐITE I VIDITE!


Negdje na početku PP Telašćica


Na putu prema Slanom jezeru kućica iz snova...


...i cijela obitelj magaraca (mama je opet trudna!)


Prišli su nam sasvim blizu, a daju se i dirati iako su valjda divlji...

A sad ono najljepše stijene u PP Telašćica, riječi su suvišne, šutim...






























Nakon Dugog otoka provela sam još tjedan dana u Zadru i opustošila dućane koji su baš imali rasprodaje tako da sam umjesto jedne, potrošila dvije plaće koje još nisam ni zaradila. Al sve je to za ljude, važno da je meni bilo lijepo i da sad imam tri nova badića za sljedeće ljeto :)))

THE END

Evo da ne bude samo Sarajevo jer bijah i na moru, a ja more obožavam, ubacit ću nešto i o tom dijelu godišnjeg... S obzirom da za one koji eventualno žele jednog dana posjetiti te destinacije mogu dati neke korisne savjete (uvijek je bolje ići po metode učenje na tuđim, nego na svojim greškama) a imam i nekih lijepih slikica mislim da ne će biti na odmet.
Dakle, nakon Sarajeva zaputila sam se u Zadar, o Zadru ne ću pisati jer bi to potrajalo, o njemu bih naime mogla napisati knjigu ili raditi kao turistički vodič, tamo sam svako ljeto, barem 2 tjedna (ovo nešto kraće) pa se nekako i ne računam pod turiste. Ono što ću svima preporučiti je da posjetite Zadar (zahvaljujući novoj auto-cesti to možete učiniti i za jedan dan) i pažljivo razgledate staru gradsku jezgru, posjetite prekrasne stare crkve kojih tamo ima mali milijun, rimski forum, izložbu srebra i zlata u samostanu Sv. Marije i sve ostalo na što naiđete. Ja osobno svake godine otkrijem nešto novo. Za one koji vole gledati starine i zamišljati kako je to nekada bilo, Zadar je idealan. Ono što još u Zadru vrijedi vidjeti je zalazak sunca koji je iznimno lijep i svaki drugačiji (čak je i slavni Hitchcock rekao da Zadar ima najljepši zalazak sunca na svijetu), šetnja prekrasnom rivom je i zbog toga jedinstven doživljaj, a obavezno odšetajte i do morskih orgulja, po mogućnosti kad puše bura. To je nešto jedinstveno u svijetu, prave pravcate orgulje kojima svira more, ovisno o tome koji vjetar puše...Ja nisam bila previše time impresionirana dok nisam vidjela u živo.
Od IN mjesta svakako treba posjetiti Garden (za njega ste vjerojatno čuli) - birc kojega je otvorio frajer iz UB40, na otvorenom, fenomenalno uređen, kako moj stari kaže tamo ležiš i piješ (to je jedna od opcija). Jedina mana mu je što ne radi kad kiša pada.
Osim toga tu je i Arsenal. E sad, to je posebna priča, ja sam njime osobito oduševljena. To je stara građevina o čijoj namjeni govori i sam naziv, ali koja je u našoj poznatoj maniri stajala i propadala. A onda je došao neki povratnik iz Australije, zakupio prostor (koji je ogroman) i uredio ga, pazeći naravno da se očuva izvorni izgled Arsenala jer je to ipak spomenik kulture. Prostor za sada služi kao kafić i restoran, ali bit će unutra i dućani sa originalnim suvenirima, domaćim dalmatinskim stvarima (tipa maslinovo ulje, vina i sl.), itd. a prostor će služiti za organiziranje raznih događaja, koncerata, predstava, izložba i sl. a postoji i info pult za turiste.
Inače, općenito moram pohvaliti grad Zadar i ljude koji ga vode jer oni koji poznaju taj grad kao ja i koji znaju kako je bilo prije, vide napredak. Zadar puno ulaže u afirmaciju svoga grada i to čini na najbolji mogući način, pazeći da se očuva autentičan duh dalmatinskog grada kulture što je on uvijek i bio. Cijele godine a osobito ljeti toliko događaja ima u Zadru da vam ne može biti dosadno.
Eh sad, slikice Gardena nažalost nemam (nemam pojma zašto), ali zato imam Arsenala. Nisu baš najbolje, jer sam slikala s kata prema dolje pa se baš i ne vidi puno, ali osnovni dojam ćete dobiti.


Arsenal


Arsenal

Moram dodati još i to da je Arsenal odličan i za roditelje s djecom jer ima kutak uređen za njih gdje mogu mirne duše divljati dok roditelji ispijaju kavice ili gricnu nešto (cijene su sasvim normalne, s obzirom na ekskluzivu, kao i svim ostalim kafićima).

Nakon par dana obiteljskog druženja u Zadru, po mene je došao Najdražemoje (rijetko ga spomenem iako mi je jako važan, ali oni koji su čitali moje ranije postove znaju da postoji!) pa smo zajedno išli na Dugi otok. To je pak ispala prava mala avantura. Oboje obožavamo more, poznajemo dobro cijelu obalu (iako ja otoke baš i ne tako dobro) ali svejedno nas je dočekalo nekoliko iznenađenja.
Na dugi otok se stiže iz Zadra, u luku Brbinj ako idete autom, a u Sali, Božavu i još neka mjesta moguće je doći i katamaranom.
Kako smo željeli neko mjesto koje će biti poludivlje i gdje nema puno turista, odabrali smo Dugi otok. On doista odgovara tom opisu. Meni je bilo prvi put da sam tamo a Nm je već puno puta bio (zna svaku ribu po imenu - mislim na one prave ribe, kaj plivaju u moru :))) ali obično izvan sezone.
Dakle, Dugi otok je zbilja dug, pa bez auta nemojte ni pomišljati ići tamo osim ako ste jedan od onih sretnika koji ljetuju na brodovima, jahtama, jedrilicama, što je za ovaj otok zapravo najidealniji oblik boravljenja jer postoje brojne predivne uvale do kojih je moguće doći isključivo morskim putem. Mi naravno nismo bili jedni od tih sretnika, al smo barem imali auto.
Mene osobno je iznenadilo kako je slabo naseljen jer teren nije toliko nepristupačan kao na nekim drugim otocima. Uglavnom mjesta su jako mala, jako udaljena jedna od drugih, ali su relativno dobro povezana, sasvim pristojnom cestom.
Smještaj smo našli u Božavi jer smo htjeli biti bliže sjevernom (ili točnije sjeverozapadnom) dijelu otoka gdje se nalazi svjetionik Veli rat (ja sam inače strastvena obožavateljica svjetionika). Svjetionik je izgrađen 1849. godine, a navodno je u njegove zidove ugrađeno nekoliko stotina tisuća bjelanjaka radi čvrstoće. Stoji i dan danas, zahvaljujući jajima ili ne, ali izgleda stvarno impresivno.


Pogled iz našeg apartmana u Božavi na jednu stranu...


...pa na drugu stranu...


Svjetionik Veli Rat

Božava je malo mjesto s dućanom, poštom, jednim štandom, 2 ili 3 restorana i tamo stvarno nemate nešto za vidjeti. To je zapravo marina za nautičare i oni najviše i dolaze u Božavu kao i cijeli Dugi otok.
Ono što posebno upada u oči je odvratni veliki hotel koji u tako malom mjestu djeluje kao više nego šaka na oko. Kupio ga je naravno neki stranac (Slovak) i podigao nekoliko katova više nego je smio i onda to tako ostavio. Po našem dobrom starom običaju kod nas se smije raditi što se hoće pa nitko nije ni pomislio to srušiti ili nešto slično. Da vam dočaram o čemu govorim evo slikica...


Ovako izgleda Božava...


A onda u ovo malo mjesto s cca 30 kuća netko lupi...


...biser socrealističke gradnje...

Sva ostala mjesta na Dugom otoku slična su Božavi, a najveće mjesto je Sali, na južnom dijelu otoka. Ni u Sali se nema nešto posebno za vidjeti, ali ako ste već tamo obiđite i to, osim toga, tamo se nalazi i jedini bankomat na otoku, a i izbor voća, povrća i ostalog što se može kupiti je puno veći nego drugdje.
Jedno vas moram savjetovati, nemojte nikako ići u restoran Kornat (mislim da se tako zove) iako će vam ga domaćini preporučiti kao najbolji. Nm i ja smo bili više nego ljuti i razočarani hranom tamo, jedina svijetla točka je bila konobarica koja nas je posluživala i bila jako ljubazna.
Da dočaram obrok - kako nam je pomalo već bilo dosta morske hrane, a i Nm se jedva oporavio od trovanja 2 dana prije toga odlučili smo se za kontinentalnu hranu. Pa sad, evo menija - goveđa juha IZ VREĆICE, ražnjići s vegetom al valjda rađeni od đona nečije cipele (veličinu obroka ne ću ni spomenuti!), uz koje kao prilog dođe (sačuvajmebože) kuhano povrće za koje ja i dan danas odgovorno tvrdim da nije ni bilo skuhano nego samo ODMRZNUTO, usudila sam se naime probati malo, pomes frites zelenkaste boje, iz kojeg je curilo ulje jer je valjda stajao u ulju pa ga podgrijavaju po potrebi i nekakva suhonjava salata. Katasrofa! Nisam ništa preuveličala. Ja inače nisam osoba koja je prezahtjevna kad je hrana u pitanju, ali ovo je bilo sramotno. Iako ne volim raditi reklamu nikome, moram još jednom reći NE IDITE U RESTORAN KORNAT u Salima na Dugom otoku!


Sali

Ono što je svakako bilo najljepše te večeri u Salima, bio je mjesec. Bio je to prvi dan punog mjeseca, a bio je iznimno velik i žut i rasuo je svoj trag po moru. Prizor je bio prekrasan i ja sam ga naravno pokušala uloviti aparatom no ispalo je nekako jadno...Bilo kako bilo, ipak ću podijeliti s vama.


Pun mjesec

Nastavak slijedi...

Za sve one koji kao ja već danima bezuspješno pokušavaju telefonom prijaviti stanje brojila na dan poskupljenja električne energije, a nemaju vremena čekati u redu u Elektri evo jedna korisna informacija. Stanje brojila se može prijaviti i na HEPovoj internet stranici i to putem ovoga obrasca.

Mogla bih ja pisati o Sarajevu danima, ali ne znam koliko bi to imalo smisla, mislim da sam vam i ovako previše toga napisala. Otiđite i vidite sami! Nema druge.
Ima toga puno i lošeg i ružnog u Sarajevu, ali o tome namjerno nisam htjela pisati jer prevlada ono pozitivno. Puno je još ratnih rana, ali ni o tome ne ću pisati jer ni Sarajlije ne govore puno o ratu, idu dalje, ne okreću se prema onom što je bilo.
Sve ovo što sam ja nabrojala je lijepo, ali ništa od toga ne bi imalo nikakve draži bez najveće vrijednosti Sarajeva – njegovih ljudi!
Ne znam postoje li igdje na svijetu bolji domaćini nego u Bosni i zato nemojte imati predrasuda i posjetite Bosnu i Sarajevo, nećete požaliti.
I na kraju...
Jednom kad odete tamo, ako se želite opet vratiti (a sasvim sam sigurna da ćete to poželjeti), morate popiti vode sa poznate sarajevske česme. Kažu da tko se jednom s nje napije vode, mora ponovo doći.


Sarajevo vidimo se opet...

Ovo je bilo malo iznenađenje...djelomično otkrivanje

p.s. Zvjezdice ako me negdje vidiš javi se ;))))

Hrana u Sarajevu...


Begova čorba - u ovakvoj zdjeli dobijete serviranu u Inat kući

Uh, to je priča za sebe. Tamo se tako fiiino jede. Ja inače volim dalmatinsku kuhinju koja nije ni nalik bosanskoj, ali i ova druga mi je jako fina na svoj način.
Ima tu svega – ja sam recimo znala da postoji ćevap i šiš-ćevap, ali postoji još i sitni ćevap, hadži-ćevap i ne znam kakav sve ne ćevap i to su jela koja nemaju ništa zajedničko jedna s drugima osim što sadrže meso (po tome sam ja zaključila da je ćevap valjda meso – Turci kažu kebab).
Većina jela su (kao npr. hadži-ćevap koji se meni jako svidio) kuhana, razni ćušpajzi i slične stvari koje ja obožavam, a nema mi ih tko kuhati - sama ili ne znam ili nemam kad, schmrtz! Tu su i svi oblici punjenog povrća – sarme, punjene paprike, punjene tikvice, punjene lučice (to se zove sogan dolma ako se dobro sjećam), punjene rajčice...


Sogan dolma

A pite!?! Burek, zeljanica, sirnica, krumpiruša (BUREK JE SAMO S MESOM OSTALO SU PITE!!!!! Poludim kad vidim po našim pekarama natpis burek s jabukom ili sl. Osim toga to što se prodaje po našim pekarama nema nikakve veze s pravom bosanskom pitom!), pa buredžike prelivene kajmakom i češnjakom, e to je bogovski doživljaj (buredžike su kao mali minijaturni okrugli bureci)!
Najbolje od svega je što ne morate znati kuhati, u Sarajevu postoji toliko mjesta na kojima se za vrlo pristojnu cijenu može pojesti ili kupiti cijeli obrok prave domaće kuhane hrane, to su takozvane aščinice...E pa, mislim da ću uputiti zamolbu našem dragom gradonačelniku neka počne po Zagrebu otvarati aščinice umjesto mekdonaldsa i sličnih trovačnica, ja se prva pretplaćujem!!! Živjele aščinice!!! Cijeli obrok (ponavljam: domaće kuhane hrane) možete dobiti već za 4-5 km (ovo nisu kilometri nego konvertibilne marke).
I još nešto, možete kupiti pite na kilograme...Na jednom mjestu smo M i ja kupile pitu ispod peke, tako dobru da je sigurno nitko ne može bolju ni kod kuće napraviti, a košta nevjerojatnih 6 km /kg (čitaj: kilogram pite iliti dovoljno za 3-4 osobe, ovisi koliko jedu, dobiješ za cca 24 kn), pa sad recimo usporedite to sa cijenama u mekdonaldsu.
Nekako sam zapostavila slastice iako sam ja inače luda za kolačima, ali moram priznati da mi taj dio bosanske kuhinje nikako ne odgovara. Većina kolača je preslatka za moj ukus (ja volim lagane) jer su preliveni šećernim sirupom – baklave, hurmašice, tulumbe, kadaif... Jedino što mi se jako sviđa jesu tufahije iako su i one prelivene sirupom ali nisu tako preslatke – to su kuhane jabuke, izdubljene i punjene kremom u kojoj ima oraha, i ukrašene šlagom.


Kadaif

Ovaj post posvetit ću dvjema stvarima koje su mi se naaaaajviše svidjele u Sarajevu – Aladinkama i Inat kući...
Aladinke...
...su cipele karakterističnog izgleda, samo ime može vas navesti da zamislite kakvog. Inače mi se sviđaju stvari orjentalnog izgleda, a kada mi je M pričala da se u Sarajevu mogu kupiti takve cipele, ručni rad, koje su svake unikatne (nema dva ista para) odluka je pala – u Sarajevu moram kupiti Aladinke!
A sad priča o Aladinkama...
Pravi ih jedan čovjek koji već godinama ima radnju naravno gdje drugo nego na Baščaršiji. Radnja je stara tko zna koliko jer se posao prenosi s koljena na koljeno.
Aladinki ima raznih, platnenih, kožnih, cipela, ravnih šlapica, šlapica na petu, čizmica, svih mogućih boja i šara – teško je izabrati. I donedavno su bile jako jeftine. A onda je u Sarajevo došao gospodin Cavalli, talijanski modni dizajner i vidio Aladinke i svidjele se one njemu i napravio ugovor s majstorom da mu za novu kolekciju napravi određeni broj pari, naručio u kojim bojama, a jedini uvjet je bio da se nigdje ne pojavljuje majstorovo ime. Majstor je svoj posao odradio, Cavalli naštancao na njegove Aladinke svoje etikete i prodaje ih u Italiji po tko zna koliko stotina eura (kao što rekoh ne postoje dva ista para).
Nakon toga Aladinke su došle na glas pa je i majstor povisio cijene ali još uvijek nisu skupe za nešto takvoga – kožne cipele 120 KM (1 km = cca 4 kn), šlape na petu 90, ravne 85, a platnene su jeftinije. Ako hoćete Cavallijevu etiketu možete ih kupiti u Italiji za nekoliko stotina eura kao što rekoh, meni etiketa nije važna pa sam sva sretna kupila jedne, predivne šlape na petu. Evo ih...


Moje slatke Aladinke - još sam u fazi kad ih samo gledam i divim se, nekako mi žao obut ih...


Evo napravila sam malo bolju fotku, sad se lijepo vide...


E sad, moram reći sljedeće, ja sam jaaaako željela cipele, ali na moju veliku žalost, najmanji broj je otprilike veličine 37 a ja nosim 36, tako da nisam baš mogla puno birati. Ljubazni gospodin u dućanu mi je rekao da je majstor ters i da ne želi napraviti manji kalup (ters-teško je objasniti značenje, to je osoba na svoju ruku, nezgodne naravi, tvrdoglava, hirovita, puno toga istovremeno...). zato ja ovim putem apeliram na dragog gospodina majstora da napravi manji kalup i ja odmah dolazim po cipele!!! Pliz gospon majstor, pliz!!!!
Inače, isti gospodin mi je rekao da su svojevremeno u Zagrebu Aladinke prodavali oni koji se bave Paciotti cipelama, a ja sam se onda sjetila da sam obilazila taj izlog stalno, ali se nisam ni usudila ući pitati za cijenu jer su vjerojatno bile preskupe.


A sad Inat kuća...
To je kuća za koju svi znaju, posebna je jer je preseljena, ciglu po ciglu, s jedne strane Miljacke na drugu. Naime, kada se gradila Vijećnica ta kuća je bila na predviđenom mjestu pa je trebala biti srušena, međutim njezin vlasnik se zainatio i nije dao da se kuća sruši nego ju je ciglu po ciglu prenio na drugu stranu Miljacke (zaboravila sam napomenuti da je cijelo Sarajevo ispresijecano Miljackom i ima puno mostova koji spajaju obale). Tako je dobila ime Inat kuća, a danas je restoran, prekrasno uređen, s tipičnim bosanskim detaljima i domaćim specijalitetima, stavljam kao još jedan MUST!


Inat kuća



Pogled niz Miljacku s mosta uz Inat kuću (odmah s druge strane mosta je Vijećnica)



Ovo je iznutra, onaj polukružni, drveni, zeleni dio koji se vidi na slici izvana...



...a ovako izgleda kad sjednete u njega i pogledate gore


Hrana je bogovska – ćevap, šiš-ćevap, hadži-ćevap, sitni-ćevap, begova čorba, pite... evo opet mi cure sline kad se sjetim. U Inat kući svakako preporučam da probate begovu čorbu, fenomenalna je i vrlo zanimljivi sok od čempresa.

Tražim jednu dobru dušu, voljnu svoje znanje podijeliti sa mnom. Antialkoholičara, nepušača, samo ozbiljne ponude dolaze u obzir... ma šalim se, a sad ozbiljno... Već neko vrijeme želim promijeniti izgled mog bloga i gledala sam sve one tutorijale i sl. ali ne kužim ništa pa ubijte me...Kako ja znam da uvijek ima dobrih ljudi eto nadam se da će se naći netko tko će mi pomoći svojim znanjem. Točno znam kako bi dizajn trebao izgledati, ali nemam blage veze kako bi se to moglo izvesti. Ako je netko voljan neka se javi, molim lijepo. Unaprijed zahvalna!!! Bilježim se sa štovanjem i sve to...

Što još pogledati u Sarajevu? Pročešljati centar grada uzduž i poprijeko! Možete vidjeti prekrasnu Katedralu...


Katedrala


Isto tako prekrasnu Begovu džamiju...


Ulaz u Gazihusrevbegovu džamiju


(Imam puno slika koje ne mogu staviti jer sam na njima ja ili M – ili da ih stavim!?! hm hm)

Ali i puno manjih džamija koje su jednako lijepe kao npr. ova za koju sam naravno zaboravila kako se zove...




Svakako je zanimljiv i Stari bezistan koji je pretvoren u muzej (ranije sam objasnila što je bezistan).


Unutrašnjost starog bezistana


Unutra možete vidjeti povijesni pregled razvoja Sarajeva s različitim eksponatima od prapovijesti do današnjih dana. Jedan od najzanimljivijih eksponata meni su ove nošnje koje su nosile Sarajke za vrijeme turske vladavine.


Ženske nošnje koje su za vrijeme turske vladavine u Sarajevu nosile s lijeva na desno – Židovke, Muslimanke i Kršćanke


Kako je samo Sarajevo tada izgledalo dočarava maketa...


Maketa starog Sarajeva 1


Maketa starog Sarajeva 2 (opet vrlo maštovito)


I (naravno) maketa starog Sarajeva 3 - ovo sve vjerojatno nisam ni smjela slikati, ali ja se držim one stare narodne - ništa nije zabranjeno dok te ne ulove


Zanimljivo je vidjeti i Bošnjački institut (koji nažalost za mog boravka nije radio), tipičnu bosansku kuću (za koju sam naravno zaboravila kako se zove), a svakako treba otići na mjesto s kojeg je Gavrilo Princip pucao na princa Ferdinanda. Prije rata je na tom mjestu bila ploča na zidu i metalni odljev njegovih stopa na nogostupu. Donedavno je bila samo ploča, a baš kad sam ja tamo bila nešto su kopali na tom mjestu, točnije cijeli pločnik, pa pretpostavljam da će ponovo napraviti stope. Zato nisam mogla slikati ni ploču, ali sam slikala Principov most...


Principov most