Znam da niste navikli čitati ovakve stvari na mom blogu, ali i ovo sam ja...
Opet su suze same potekle,
više ih ne znam zaustaviti.
Sa svakom se otkinuo komad mene.
Nestajem...
Ili ja ostajem, a nestaje sve oko mene.
A mislila sam, nikada se ne će vratiti
oni dani tuge,
one noći samotne, progonjene zvijeri.
Vratili su se tužniji nego ikad,
dani nalik jedan drugom, s tako malo sunca.
I noći hladnije i samotnije nego ikad.
Progone me više nego ikad...
Opet sam zvijer!
Ona koja nikamo nije prispjela.
Ona čije iskežene zube svi pogrešno tumače
kao prijetnju, i ne vide da je to krik očajnika,
poziv u pomoć utopljenika
koji više ne može uhvatiti zraka
i još je živ samo pukim čudom.
I kezim svoje vučje zube
i čudom se čudim
kako nitko ne razumije moje pozive u pomoć.
Zašto bježe od mene?
Zašto mi ne prilaze?
A trebam njihovu blizinu,
trebam njihovu toplinu.
Dobijem samo prijekor, prijezir i odbijanje.
I prigovor : „Tako si divlja,
tako hladna i gruba.“
Okrenem se i odu.
I svaki put na moje ranjeno srce se zalijepi
kamenčić nepovjerenja,
koji žulja, ali štiti,
cijeli rane nezarastive.
Ne želim, ali nitko me ne pita.
Želim jednom iskrvariti do kraja i skončati
to samotno lutanje,
osloboditi tu ranjenu zvijer,
odmoriti premorenu dušu...
Ne može! Prava zvijer se nikada ne predaje.
I trebam ljude, ali oni vide samo moje zube,
vide samo onu divlju zvijer
kojoj nitko ne treba.
Okrenu se i odu,
a da nisu ni primijetili,
suze u mojim očima.
više ih ne znam zaustaviti.
Sa svakom se otkinuo komad mene.
Nestajem...
Ili ja ostajem, a nestaje sve oko mene.
A mislila sam, nikada se ne će vratiti
oni dani tuge,
one noći samotne, progonjene zvijeri.
Vratili su se tužniji nego ikad,
dani nalik jedan drugom, s tako malo sunca.
I noći hladnije i samotnije nego ikad.
Progone me više nego ikad...
Opet sam zvijer!
Ona koja nikamo nije prispjela.
Ona čije iskežene zube svi pogrešno tumače
kao prijetnju, i ne vide da je to krik očajnika,
poziv u pomoć utopljenika
koji više ne može uhvatiti zraka
i još je živ samo pukim čudom.
I kezim svoje vučje zube
i čudom se čudim
kako nitko ne razumije moje pozive u pomoć.
Zašto bježe od mene?
Zašto mi ne prilaze?
A trebam njihovu blizinu,
trebam njihovu toplinu.
Dobijem samo prijekor, prijezir i odbijanje.
I prigovor : „Tako si divlja,
tako hladna i gruba.“
Okrenem se i odu.
I svaki put na moje ranjeno srce se zalijepi
kamenčić nepovjerenja,
koji žulja, ali štiti,
cijeli rane nezarastive.
Ne želim, ali nitko me ne pita.
Želim jednom iskrvariti do kraja i skončati
to samotno lutanje,
osloboditi tu ranjenu zvijer,
odmoriti premorenu dušu...
Ne može! Prava zvijer se nikada ne predaje.
I trebam ljude, ali oni vide samo moje zube,
vide samo onu divlju zvijer
kojoj nitko ne treba.
Okrenu se i odu,
a da nisu ni primijetili,
suze u mojim očima.