utorak, 30.09.2008.
Škoti, krava s frizurom i Aberdeen
Sad već znate da me priroda Škotske više nego oduševila. Ja jesam a city girl kad je u pitanju mjesto stanovanja i glavni razlog tome je, u biti, društveni život. No, obožavam boraviti u prirodi i obožavam životinje. Idealan stan za mene bi bio jedan s velikim vrtom na zadnjem katu neke ne previsoke zgrade u centru Pariza ili Londona. Ništa nerealno, zar ne ? Ne tražim pašnjak s ovčicama....samo veliki vrt . Ovčice su mi u Irskoj postale normalne iako su uvijek zanimljive kao modeli na fotografijama. U Škotskoj me oduševljavala, kako sam to u početku nazvala, krava s frizurom.
Ipak, da moram živjeti u tom sjevernom dijelu Škotske, nisam sigurna da bih izabrala grad. Aberdeen mi se nije dopao. To je najsiviji grad kojeg sam ikada vidjela. Na nekoliko ograda ima nešto boje, za koju se u okruženju sivila čini da je to netko krišom ofarbao. Čak su i tanjuri za satelit SIVI.
Spašava ga što je na moru i vjerujem da stanovnici dosta koriste dugački lungo mare....
Može li, možda, to sivilo opravdati Škotlanđanke u njihovom neukusnom, šarenom oblačenju? Ne može. Može se oblačiti i šareno i ukusno. Zajednički problem ova dva Otoka, gledano iz hrvatske perspektive, je da baš nemaju ukusa što se oblačenja tiče. U subotu sam imala puno prilike proučiti Škote tako skockane za razna vjenčanja i zabave. Muški, naravno, jako puno nose kiltove u tim prilikama i meni su presmiješni .
Ali za razliku od odraslih, oni najmanji su u kiltovima presmiješni u pozitivnom smislu,....
U dva dana nisam mogla imati puno kontakata s ljudima tako da su sve ovo samo neki blic dojmovi (osim stila ), no dopala mi se jedna crtica. Stali smo in the middle of nowhere da uživamo u pogledu. Prošao je jedan auto i odmah su se zaustavili da pitaju je li sve u redu.
Škoti mi djeluju kao da u njima još uvijek ima dosta ljudskosti.
- 00:50 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
subota, 27.09.2008.
The Scottish Highlands
Postoji li netko tko ne zna za čudovište Nessie?
Čudovište iz jezera Ness je, naravno, ženskog roda... A kojeg drugog da bude? Prvi put ju je vidio Irac, sveti Columba, dok je boravio u škotskim planinama, negdje tamo u vrijeme kada je sveti Patrick potjerao zmije iz Irske... To je još jedna od legendi koja spaja Irsku i Škotsku kao i ona o divu MacCoolu. Kelti tu, Kelti tamo. Čuje se nekada u Irskoj da su Škoti, u stvari, stari Irci koji su odselili u zemlju u kojoj će se moći više žaliti na loše vrijeme . Ne znam baš koliko istine ima u tome, ali ako mene pitate nakon prvog posjeta Škotskoj, reći ću vam da je to zemlja s puno sunca.
Yes, right . Imala sam veliku sreću. Ovaj put zaista jesam jer je predivno vidjeti škotske planine okupane suncem. Ne samo predivno, nego, vjerujem da je iskustvo rijetko, pogotovo kad se ima samo jedna subota za tako nešto. Sreća prati hrabre .
U ime prekrasnog vremena smo odlučili zanemariti proizvodnju viskija koja može čekati neki od sljedećih posjeta i neki normalno kišni dan u Škotskoj, ...
Škotska kao i Irska ima puno dvoraca, no mislim da u ovom slučaju Škotska odnosi pobjedu što se tiče njihovog bogatstva i očuvanosti. Dovoljno je prisjetiti se da samo Kraljica posjeduje nekoliko njih... Odlučili smo da i to može čekati neki drugi put i neki lošiji dan tako da smo vidjeli samo jednoga u prolazu, ali mali Corgarff me oduševio ovako bijel u zelenilu.
Vozeći se tako nekuda, stigli smo do jednog neasfaltiranog dijela ceste gdje je bio postavljen znak da se ne smije dalje. Hmmmm. U daljini smo vidjeli aute pa se uputismo . Zaustavili smo se kraj njih da pitamo što ima dalje. A kad ono, kaže ovaj dečko (usnimila sam ga za DiSonancu )....
Morali smo vidjeti kakva je the hunting lodge koja se, usput budi rečeno, s tog dijela posjeda nije ni vidjela. Tako smo se još neko vrijeme vozili...
Par-sto metara nakon štalice, došli smo do kolibice...
Što sam još lijepoga vidjela u Škotskoj? Cairn Gorm planinu i s nje najveći nacionalni parka Velike Britanije. Na putu do tamo sam se u jednom trenutku zabrinula jer su došli nekakvi oblaci,...
Bio je to jedan prekrasan dan u the Scottish Highlands.
Da, a jesam li vidjela Nessie na 37 km dugom Loch Nessu?
Naravno! Zašto bih ja bila drugačija od ostalih vidjelica? Evo, i ja imam dokaz u slici .
- 22:47 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
četvrtak, 25.09.2008.
Dobro nam došao Karlo :-)
Momčina ima 50 cm i 3650 kg!
Download je završio 12 dana ranije .
Kad se Barbara uključi u development, performance je izvrstan.
- 08:30 -
utorak, 16.09.2008.
Mjesto gdje se prodaju Picasso & co.
Znam da sam nekima obećala nastaviti o Islandu, ali kad me stalno nešto novo inspirira onda ne mogu odoljeti...
Vikend u Parizu je bio standardno krasan i mogla bih puno pisati o tome da je vremena, no, nekako ga nije... Svi su se vratili s godišnjih, krenula je žešća kazališna sezona, igraju bolji filmovi u kinima nego ljeti... Ukratko, još sam manje doma nego inače. No, jedno interesantno pariško iskustvo zaslužuje osvrt dok je još sve friško u meni .
Ono što uvijek govorim je da je kod putovanja najbolje poslušati savjete domaćih koji vole mjesto u koje putujete. To se redovito pokaže boljim nego praćenje vodiča... posebno ako to nije prvi posjet. Tako ja imam sreće da poznam Francuza koji godinama živi u Parizu i voli ga. Odlučila sam ne razmišljati o činjenici da svaki put kad ga vidim zaključim da smo u potpunosti na istoj valnoj, da se susret planiran na 2 sata pretvorio u 4 i pol (i to samo na toliko jer sam ja imala dogovor s jednim drugim prijateljem kasnije), da su sati protekli u trenu i da je on zbog toga propustio vlak s kojim je trebao biti predvečer u Normandiji pa je stigao puno kasnije. Da počnem razmišljati, jako bih si sada zakomplicirala život i draga moja sestrice, odmah ti kažem da neću raspravljati o tome i da sam ti jučer namjerno zatajila tu crticu na telefonu jer te nisam htjela slušati . Osim što sam zahvaljujući tom poznanstvu prošla nerazvikani, lijepi dio Pariza na bicikli, saznala sam i da je u gradu Bienale antikvarijata pa sam odlučila ostaviti Rodina za neki drugi put. Mislioc će i dalje tamo razmišljati kad opet dođem, a bienala neće biti.
Ima tamo i normalnih prolaznika, znatiželjnika, kao što sam i ja, ali ima i puno potencijalnih kupaca. Među njima ima onih koji odišu bogatstvom; roba, nakit, frizura.... sve se vidi da je jako skupo, preskupo. No, ima i onih prikrivenih, potpuno bezvezno i po meni loše obučenih koji pri tome na malom prstu nose prstenčinu od bijelog zlata s velikim dijamantom. Zašto mi je pogled skrenuo na nešto tako bez veze? Stala sam kraj neke dvojice pogledati jednu sliku iz 16. stoljeća i neminovno čula kako raspravljaju o kupnji. Onaj drugi bih rekla da je bio savjetnik. Onom prvom s prstenčinom se slika nije dopala .
Cjenkanje
U jednom prostoru je bio izložen namještaj iz vremena Louisa XIV. Za moj ukus preružno, ali o ukusima se ne raspravlja. Kraj jedne smeđe - zlatne komode su stajala trojica starijih muških iz grupe koja odiše. Potencijalni kupac nije znao francuski, a prodavač je bio Francuz i vjerojatno ne zna ništa drugo nego francuski tako da su imali prevodioca koji je pričao na engleskom. Ovi nisu bili tihi kao većina drugih, pa ih se normalno čulo i na udaljenosti od metar do dva. Iako sam kad sam ušla mislila odmah izaći, ostala sam da čujem kako ide cjenkanje oko ovoga.
600 kaže prevodilac.
Koliko? pita kupac. Six, zero, zero kaže prevodilac.
600 € nije , pomislim ja. Znači može biti samo 600 000 € .
Kaže kupac odlučno: Ne, nisam zainteresiran.
Prevodilac prodavaču: "600 je početna cijena. Koliko je zadnja?"
Tu staje razgovor, prevodilac se diskretno miče, a prodavač vadi jedan zgužvani A4 papir preklopljen 2 puta i škraba nešto.
U tom trenutku nisam izdržala... morala sam vidjeti kraj epizode pa me nevjerojatno zainteresirala jedna odvratno ružna zelena glava iz nekog razdoblja puno bližeg nama, a puno dalje Louisu XIV koja je stajala kraj komode. Ne znam koja od škrabotina se odnosila na komodu, no sve brojke na tom papiru su bile od 250 000 na više.
Back to the Reality
Bilo je drugih krasnih stvari, ali na žalost, cijena nigdje. Onako, čisto interesa radi .
Puno se prodaje Picasso. Ja s nijednim ne bih znala što napraviti da ga i dobijem.....osim prodati ga dalje... jer, naravno, nije bilo ranih radova koji se meni sviđaju. Ali sam zato kraj jednog Hoppera i Wyetha pomislila kako bi bilo lijepo osvojiti pošteni jack pot na Euro Millions. I jedan mali Pissarro mi je bio jako zgodan....i nekako bi mi se uklopio na zidu.
Kad gledam takve radove u muzejima, nikada ne razmišljam kako je to nešto što je nekima dostupno, ali je. A ja bih tako voljela imati jednog Wyetha, otkad sam ga prvi put vidjela u MoMA-i.
Očito volim realizam kad je u pitanju slikarstvo pa bih se mogla sada isto tako vratiti u realnost .
- 14:48 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
četvrtak, 11.09.2008.
Jedna opuštajuća večer
Ono što je meni dobro kod mog bloga je da ne moram razmišljati hoću li nešto napisati ili ne iako mi je jedna od najvjernijih čitatelja baš mama . Uvijek je sve znala o meni... sve bih joj ispričala bez uvijanja...jadna . U stvari, kad malo razmislim, sa sistericom sam u tu fazu potpune otvorenosti došla tek kad smo debelo prešle dvadesetu, a s mamom je to bilo oduvijek. I takvi odnosi su Tako dobri.
Ne morate se veseliti da ću vam sada ispričati neku tešku pikanteriju . To je just a thought jer sam se vratila izvana i smijem se scenama u kojima sam sudjelovala proteklih nekoliko sati , a za vikend neću moći sjediti na telefonu s Hr pa rekoh da je najbolje da napišem pismo .
Prvo sam s jednim društvom otišla na otvaranje sajma umjetnina. To je preview, prije nego se otvori za javnost. Nije me impresioniralo, no bilo je nekolicina stvarno lijepih stvari. Ono što me impresioniralo su Cijene u usporedbi sa cijenama u hrvatskim galerijama. Ovdje je puno, puno skuplje, no veseli me upoznavanje i ovog tržišta.
Jedan od razloga zašto se smijem je bio Talijan Massimo koji se predstavlja kao life coach... Simpatičan je on i zgodan... Samim time što je Talijan, obdaren je za pričanje i upucavanje. A još k tome kad je to netko tko živi od pričanja masama koje uči kako da budu veseli i sretni ....Konverzacija ne može stati ni sekundu ...To je čak i za mene teško pratiti... Što je najgore, nije to narcisoidni monolog, nego stalno postavlja pitanja....zna on zanat . Nagradno pitanje: Tko je imao sreće da ga se Talijan uhvatio?
Onda je tamo prošao moj simpatični susjed psihoterapeut.... Hm, jesam li ja bila na sajmu umjetnina ili psihologije? Prvi smo susjedi, ali kako smo oboje leteći samo se jako rijetko sretnemo na kavi. Razgovori s njim su uvijek zanimljivi pa mi je i pomalo žao da se ne stignemo češće vidjeti.
Od njega sam dobila poziv kakav do sada nisam od nikoga... pozvao me na doručak sljedeći vikend kad sam u Dublinu . Na večere, ručkove, brancheve, kave i pića sam navikla, ali na doručak nikada nisam bila pozvana . U redu, doručak u 10, ali doručak .
Nakon toga smo se premjestili na preview Style in the City, sajma mode. Koliko žena na jednom mjestu!!! Muški dio društva je bio jako zadovoljan .
Sajam ima organizirane neke revije i prodajni dio...i....tamo sam ugledala torbu koju tražim za moje crvene cipelice...nikako da nađem istu boju. U stvari, ugledala sam dvije i dvoumila se. Vlasnik je opet Talijan, a pomažu mu dva Irca .Prozborila sam nekoliko riječi na engleskom. Meni se odmah čuje da nisam Irkinja, ali Talijan to nije skužio i krenuo me poticati na kupnju s izjavom: "Ja živim u Milanu, znam što je moda i moram ti reći kako Irkinje imaju jako puno stila." Irci i ja smo u isti glas prasnuli u smijeh na tu izjavu, a onda mu je jedan od njih otkrio tajnu: "Nije ti ona Irkinja. Ne moraš joj to govoriti....u stvari, ne znam što će misliti nakon te izjave ".
Trebam li vam reći da su crvene cipele dobile prijateljicu torbu....onako sportskijeg stila? Irci su mi pomogli odabrati....iako sam ja već bila odabrala kad sam je vidjela iz daleka .
U svakom slučaju, dobar uvod za vikend u Parizu.
- 23:49 -
subota, 06.09.2008.
Što se babi tilo, to se babi snilo...
U ovom slučaju, baba je Engleska .
Progooglala sam da vidim kako su Englezi igrali protiv Andore i tko kada igra ovaj tjedan i naletjela na England2010.co.uk. Obećavajući naziv pomislim i otvorim stranicu, a kad imam što vidjeti
Ma baš nikako ne mogu podnijeti da smo ispred njih... Svi mogu samo ne Hrvati . Još uvijek rana peče . Nadam se da će peći još i više poslije srijede .
O tome da mi nemamo nijedan gol i jedini nismo još s nikim igrali, neću raspravljati
- 22:34 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
petak, 05.09.2008.
Tko ima pravo prvenstva u Irskoj gdje se vozi "naopako"? :-)
Ovo će biti jedan mali odmak od Islanda, no to ne znači da sljedeći post neće biti o Reykjaviku.
Naime, moram vam se pohvaliti jer sam položila teoriju iz vozačkog sa 100%. Teta koja mi je predala rezultate je rekla: "Ooo, 40/40, to rijetko vidim." . Pod stare dane postajem štreberica .
Odmah da objasnim kako nisam izgubila vozačku zbog tko zna čega... Ne, samo mi Irci ne priznaju hrvatsku pa moram polagati za njihovu. Irska priznaje vozačke od EU zemalja i još nekolicine drugih. Svi ostali da bi mogli voziti (ne rentane aute nego svoje, a u stvari ni rentane ako ste tu duže od godine dana, ali agencije ne pitaju....), moraju položiti irski vozački. Kako bih se ja htjela s nogu i bicikle ipak vratiti među vozače, nema mi druge nego proći muku irskog polaganja vozačkog. Nije to muka po težini, nego muka po trajanju.
Dugo sam mislila da mi ovdje auto ne treba. Živim na pola puta između centra i ureda; 20ak minuta vožnje autobusom na svaku stranu. Imam 2 linije do ureda, 3 do grada, a stanice su mi točno ispred kuće. Nije da mi jako treba auto. Štoviše, u nekim dijelovima dana je brže stići negdje autobusom nego autom budući da u najvećem dijelu grada autobusi imaju svoj trak i mogu samo prošišati. No, postoji kvaka u cijeloj priči, a to je da Dublinbus ima i nema vozni red. Na svakoj stanici je vozni red lijepo zalijepljen i pokazuje kada autobusi kreću s prve stanice, ali se nitko ne može osloniti na to. Ujutro su još koliko - toliko dobri....vjerojatno imaju malo milosti prema ljudima koji rade, ali popodne me nekada izlude. Što je, tu je...zaključila sam da bi mi nekakav autić dobro došao i krenula u Proces dobivanja vozačke koju Irska priznaje.
Prvo se treba prijaviti na ispit iz teorije. Meni je uspjelo naći termin tako da sam čekala samo mjesec dana, a danas sam čula da se sada čeka 6 tjedana. Nakon što se položi teorija, treba se otići prijaviti za tzv. privremenu dozvolu. To je dozvola s kojom se:
- smije voziti samo u pratnji nekog s full licence,
- ne smije se voziti po autocesti,
- ne smije se nikako voziti druge putnike (tu bi se dalo natezati kako je to u kontradikciji s prvom točkom ),
- smije osigurati svoj auto, ali se plaća dosta više osiguranje
Garantiraju da će dozvola stići na kućnu adresu u roku od 28 dana od prijave.
Kao što vidite, privremena mi ne znači puno....Što da kupujem auto ako mi stalno treba pratnja? Bolje onda Dublinbus, DART, bicikla ili noge. Ako me uhvate da vozim sama s privremenom, ode 1000 Juroz. E, pa te novce znam i bolje potrošiti .
Zbog toga sam htjela pohitati s daljnjim koracima i odmah se prijaviti za vozački, ali, ne ide to samo tako. Nema hitanja kad je u pitanju birokracija.
Prvo što piše na www.drivingtest.ie je:
"The Driver Testing Section is currently experiencing large volumes of driving test applications and associated queries. We are dealing with your query as quickly as we can, but please bear with us if you do experience a delay. We apologise for any inconvenience caused to you.". Oni se pristojno ispričavaju za any inconvenience caused i to je to. A kužite u čemu je stvar... Imaju ogromnu listu čekanja . Mogla bih se kladiti da su prije godinu dana uveli jedno novo pravilo samo zato da im liste ne budu još veće. Pravilo je da svatko tko ima prvu irsku learner permit (po novome, a stara provisional licence), ne smije otići na vozački ispit prije nego što prođe 6 mjeseci od izdavanja privremene dozvole (a na nju ću čekati mjesec dana). Tu se već razdoblje između prijave na test iz teorije i dobivanja full dozvole produžuje, u najboljem slučaju, na 8 mjeseci.
Oni ovo zadnje pravilo objašnjavaju da vozačima koji uče voziti, treba što više iskustva. Slažem se, ali ja vozim od 18. na desnoj strani, a ovdje već 2 godine rentane aute s mojom hrvatskom vozačkom . Takvih kao ja bi bilo jako puno pa nas malo pod izgovorom zakona šalju na čekanje. Pitam se samo, hoće li mi dozvoliti da se ranije prijavim tako da polažem ravno za 6 mjeseci ili će mi reći da se niti ne smijem prijaviti dok ne prođe tih 6 mjeseci. Naime, zaostatak je takav da se na vozački u Dublinu čeka po nekoliko mjeseci. No, što prije krenem, prije će to završiti....Kako je krenulo, negdje će mi se dobivanje vozačke poklopiti s dobivanjem stalnog boravišta....A, tko mi je branio da idem ranije? .
Stavit ću nekoliko korisnih linkova za one koji se odluče krenuti mojim stopama:
Sve o vozačkim dozvolama, registriranju i kupovanju auta
Kako do Learner Permit u Dublinu
RSA (oni su Zakon što se vožnje tiče)
Polaganje teorije
Glavni TIP: Postoji CD, The Official Driiver Theory Test sa svim mogućim pitanjima. Kupuje se u svakoj boljoj knjižari. Pitanja je jako puno, ali već i ako se prođe samo dio, dovoljno je da se dobije osjećaj i sazna da i ovdje, iako se vozi naopako, pravo prvenstva ima desni .
- 23:28 -
ponedjeljak, 01.09.2008.
The Journey to Iceland
Zašto sam Island odabrala kao temu na godišnjicu bloga?
Ne zato što mi je to jedan od najvećih blogodugova, nego zato što ima veze s nazivom bloga.
Kao što sam napisala negdje tamo sa strane u samom početku, naziv sam dala po naslovu prekrasne, tople i pomalo tužne knjige koju sam počela čitati kad sam napisala prvi post; "The Journey Home". Napisao ju je Islanđanin, Olaf Olafsson, a kupili su mi ju moji Maja i Ivan dok smo lutali po Islandu prošlo ljeto....
Kako na sve ovo što se počelo događati prije dvije godine, gledam kao na jedno dugo putovanje, The Journey je više nego prikladan naziv bloga. Je li ovo moje putovanje doma, znat ćemo tek za jako puno godina.
S ovim postom ću vam početi pričati o prelijepoj zemlji Islandu i nadam se da ću nekoga inspirirati da je ode posjetiti. To je must see svakome tko voli prirodu i divljinu, a za gradoljupce je poželjno neka se ne miču dalje od Reykjavika. Naime, Island je drugi europski otok po veličini, što znači da je veći od Velike Britanije u kojoj živi 60-ak milijuna ljudi, a ima samo oko 300 000 stanovnika. 200 000 živi u predjelu Reykjavika, a ostalih 100 000 živi u preostalom dijelu s približno jednakim brojem ovaca. Sad možete zamisliti kakva je pustoš na najvećem dijelu otoka. Ali, pustoš je prelijepa i drugačija od svega ostalog što sam do sada vidjela.
Island je spoj različitosti, a možda je bolje reći krajnosti. Led i vatra u blizini; crna lava i bijeli led jedno pokraj drugoga; dio godine vječni dan, dio godine vječna noć.
Međutim, izgleda da Vikinzi nisu prvi koji su živjeli na Islandu. Pretpostavlja se da su to bili irski misionari. Otok u vrijeme kada su stigli nije bio naseljen, tako da nisu imali posla s pokrštavanjem, a mir za molitve ako su tražili, mogli su pronaći i na ipak pristupačnijim i toplijim (kakogod to zvučalo) Skellig Islands. Vjerojatno je to bio razlog što se nisu dugo zadržali, nego su se vratili u Irsku gdje su pričali priče o zemlji Thule.
Zasluge za nastanjivanje otoka se pripisuju jednom Vikingu, Ingolfur Arnarsonu, osnivaču Reykjavika. Nije bio jedan od onih koje je tjerala želja za pronalaženjem novih svjetova, nego priča kaže da je morao otići iz Norveške zajedno sa svojim bratom zbog nekakvih političkih problema.
Osim što je zemlja prelijepe prirode i velikih krajnosti, Island je i zemlja bajki i legendi. One su toliko usađene u njihovu kulturu da su na službenim kartama turističkog ureda ucrtana mjesta gdje ima trolova i duhova . I ja u potpunosti mogu razumjeti da su se te priče održale. Zamislite siječanj, noć, veliku hladnoću, sve je pod snijegom i puše jaki vjetar, vidi se u daljini polarna svjetlost, a pogled iz kuće u kojoj u kaminu tinja vatrica je na ovu stijenu....Lako bih počela vjerovati u duhove.
Nikako se nisam upuštala u pisanje o Islandu jer sam znala da će to biti posao od nekoliko postova, ali obećajem da ću ga dovršiti sljedećih dana i pokazati vam malo Reykjavik,...
P.S. ako netko s Blog.hr bude čitao (ovo mi je profesionalna deformacija ): Imate bug u Statistikama u računanju postojanja bloga; dodaje vam mjesec više.
- 23:59 -
Komentari (26) - Isprintaj - #