ponedjeljak, 01.09.2008.
The Journey to Iceland
Zašto sam Island odabrala kao temu na godišnjicu bloga?
Ne zato što mi je to jedan od najvećih blogodugova, nego zato što ima veze s nazivom bloga.
Kao što sam napisala negdje tamo sa strane u samom početku, naziv sam dala po naslovu prekrasne, tople i pomalo tužne knjige koju sam počela čitati kad sam napisala prvi post; "The Journey Home". Napisao ju je Islanđanin, Olaf Olafsson, a kupili su mi ju moji Maja i Ivan dok smo lutali po Islandu prošlo ljeto....
Kako na sve ovo što se počelo događati prije dvije godine, gledam kao na jedno dugo putovanje, The Journey je više nego prikladan naziv bloga. Je li ovo moje putovanje doma, znat ćemo tek za jako puno godina.
S ovim postom ću vam početi pričati o prelijepoj zemlji Islandu i nadam se da ću nekoga inspirirati da je ode posjetiti. To je must see svakome tko voli prirodu i divljinu, a za gradoljupce je poželjno neka se ne miču dalje od Reykjavika. Naime, Island je drugi europski otok po veličini, što znači da je veći od Velike Britanije u kojoj živi 60-ak milijuna ljudi, a ima samo oko 300 000 stanovnika. 200 000 živi u predjelu Reykjavika, a ostalih 100 000 živi u preostalom dijelu s približno jednakim brojem ovaca. Sad možete zamisliti kakva je pustoš na najvećem dijelu otoka. Ali, pustoš je prelijepa i drugačija od svega ostalog što sam do sada vidjela.
Island je spoj različitosti, a možda je bolje reći krajnosti. Led i vatra u blizini; crna lava i bijeli led jedno pokraj drugoga; dio godine vječni dan, dio godine vječna noć.
Međutim, izgleda da Vikinzi nisu prvi koji su živjeli na Islandu. Pretpostavlja se da su to bili irski misionari. Otok u vrijeme kada su stigli nije bio naseljen, tako da nisu imali posla s pokrštavanjem, a mir za molitve ako su tražili, mogli su pronaći i na ipak pristupačnijim i toplijim (kakogod to zvučalo) Skellig Islands. Vjerojatno je to bio razlog što se nisu dugo zadržali, nego su se vratili u Irsku gdje su pričali priče o zemlji Thule.
Zasluge za nastanjivanje otoka se pripisuju jednom Vikingu, Ingolfur Arnarsonu, osnivaču Reykjavika. Nije bio jedan od onih koje je tjerala želja za pronalaženjem novih svjetova, nego priča kaže da je morao otići iz Norveške zajedno sa svojim bratom zbog nekakvih političkih problema.
. Nemojte misliti da i ljudi smrde zbog toga, ali tuširanje u vodama bez mirisa je puno ugodnije 
. No, na sreću, čovjekov nos je takav da se prilagodi svemu pa i tome . Nije tako na cijelom otoku, ali Islanđani nastoje što više iskoristiti prirodne izvore koje imaju za proizvodnju struje i grijanje.
Osim što je zemlja prelijepe prirode i velikih krajnosti, Island je i zemlja bajki i legendi. One su toliko usađene u njihovu kulturu da su na službenim kartama turističkog ureda ucrtana mjesta gdje ima trolova i duhova
. I ja u potpunosti mogu razumjeti da su se te priče održale. Zamislite siječanj, noć, veliku hladnoću, sve je pod snijegom i puše jaki vjetar, vidi se u daljini polarna svjetlost, a pogled iz kuće u kojoj u kaminu tinja vatrica je na ovu stijenu....Lako bih počela vjerovati u duhove.
Nikako se nisam upuštala u pisanje o Islandu jer sam znala da će to biti posao od nekoliko postova, ali obećajem da ću ga dovršiti sljedećih dana i pokazati vam malo Reykjavik,...
.
P.S. ako netko s Blog.hr bude čitao (ovo mi je profesionalna deformacija
): Imate bug u Statistikama u računanju postojanja bloga; dodaje vam mjesec više.
- 23:59 -
Komentari (26) - Isprintaj - #
.
