petak, 31.10.2008.
Halloween i razna praznovjerja
Lani, u ovo vrijeme smo prošli povijest Halloweena. Ove godine imam plan ostati u sadašnjosti, ali vidjet ćemo gdje će post završiti 
. Primjetila sam da se i u Hr počeo slaviti taj dan. To kod nas, je tipičan primjer nečega što nema tradicije, ali su razni marketinški stručnjaci uspješno iskoristili za dodatnu zaradu.
No, kolikogod danas ne vjerovali u zle duhove starih Kelta, duh praznovjerja se ni danas nije izgubio. On je i dalje sveprisutan kroz cijelu godinu. Ja sam se prestala brinuti ako mi crna mačka prijeđe preko puta tamo u srednjoj kada su mi na petak 13., na putu do škole 3 crne mačke prešle preko puta, a ja sam taj dan dobila 3 petice. To je bio egzaktni dokaz protiv praznovjerja, ali svejedno i dan danas često kucnem u drvo
odnosno touchnem wood. Za većinu praznovjerja se, u stvari, ne zna točno otkuda potiču iako su toliko proširena po svijetu. Korijeni su tako daleki da se ne zna kako je sve to krenulo. Ne iznenađuje me da su vrlo često neka objašnjenja vezana uz Irsku jer se takvi neki izrazi, a i razne priče, ovdje puno čuju.Tako kažu da se kuca u drvo da bi se zahvalilo Leperchaunu (to je onaj mali irski čovječuljak s velikom zelenom kapom) za sreću. No, postoje i druga objašnjenja. Kucalo se u drvo da bi se prizvalo zaštitu dobrih duhova ili da bi se otjeralo zle duhove koji su živjeli u krošnjama.
A naravno da i djetelina s četiri lista ima veze s Irskom. Osnovna veza djeteline i Irske je preko Sv. Patricka. On je objasnio sveto trojstvo koristeći djetelinu; jedan list je Otac, jedan je Sin, a treći je Duh sveti. A sreća četvrtog lista ima razna objašnjenja. Jedno je, očito, bilo smišljeno da privuče Kršćanstvu Kelte koji su vjerovali u puno bogova i magiju; Bog je spojio vjerovanja Druida s trojstvom.
Zašto nekima one moje crne mačke donose nesreću kada prelaze preko puta? U starom Egiptu su bile obožavane, ali otkad su se vještice počele družiti s njima u vrijeme lova na vještice, crne mačke su došle na loš glas. Eto, ni krive, ni dužne, a toliki ih poprijeko gledaju. No, ne svi; ima predjela gdje se vjeruje da crna mačka u kući nosi sreću.
Whenever the cat of the house is black,
The lasses of lovers will have no lack.
A gdje ću ja večeras? U Sience Gallery je zatvaranje serije događanja vezanih uz to kako nam mozak funkcionira. Obećavaju specijalan Halloween party, a nema razloga ne vjerovati im jer tulumi tamo, ako ne ništa, za razliku od drugih imaju kulisu nekih zanimljivih eksponata.
Inače, jutros sam našla kovanicu na podu od autobusa
.Find a penny, pick it up, all day long you'll have good luck"
.- 09:10 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 27.10.2008.
'em ti kinesko
Meni koja nikada ne psujem, dođe da sada .... @#%$"!....
.
OK, proizvode jeftino, ali što baš sve mora biti Tako loše?
Kad sam bila u Kini, prvo me uhvatila neka strašna 'neželja' za kupovanjem..... osim nekoliko olimpijskih suvenirčića za miljenike i čaja, nije mi se baš ništa kupovalo. Kad vidim da je nešto prejeftino, meni je to uvijek sumnjivo. Druga stvar, sve one priče o lošoj robi (onda još nije bilo ovih afera s dječjom hranom) su me odbijale pa i suvenir kojega sam kupila miljenici je maskota koja visi na zidu... Što ja znam....neću s djetetom riskirati....pa da to stavlja u usta....Treća stvar, stvari sa zapada koštaju kao i na zapadu pa zašto ih tegliti.
No, zadnji dan, svi su mahnito otišli u shopping pa sam i ja krenula.... nekako sam osjećala obavezu da nešto kupim. Kupila sam onog miša koji nije radio i 1 memory stick koji je radio. Jeeee..... Da, radio je 4 mjeseca. Ma evo, gdje će nam otići svijet ako se sva proizvodnja preseli tamo... u .... da ne kažem gdje.
Ako mene pitate, raj na zemlji za kupovanje sada su SAD i Century 21 . Ma fućkaj istok... osim dućana cipela Vinci u George Townu. U njega ću se uvijek rado vratiti... sljedeći put s praznim velikim kuferom .
- 22:35 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
subota, 25.10.2008.
Zašto toliko negativnih vijesti?
Privlače li ljude više vijesti o nesrećama i lošim stvarima? Da je drugačije, novine i razni internet portali bi na naslovnice stavljali više pozitivnih vijesti, ne bi li? Stavit će se na naslovnicu ono što će privući čitateljstvo. Znači da su zaključili da su crne teme ono što privlači većinu. S druge strane mislim, je li točna pretpostavka da nas mediji bombardiraju lošim vijestima jer smo mi to tražili? Ili je to samo način manipuliranja da ljudi vide puno lošega drugdje pa su njihovi problemi, podsvjesno, utopljeni u masu?
Uz negativne vijesti, najdraže su mi one važne, pouzdane koje danima stoje na raznim naslovnicama u kojima se prepričava točno što i zašto rade Angelina i Brad ili Tom i Katie. Tom je sada kupio 5 stanova u zgradi na Manhattanu i odmah je to napravio da mogu živjeti odvojeno. Naravno, on je čim je kupio te stanove, nazvao hrvatske novinare da im to kaže. Ma, da i ja imam te pare, ja bih kupila i cijelu zgradu tamo... pa morala bih sve goste negdje smjestiti .
I kakve su to vijesti? Zar je to ono što je bitno znati? Fućka se meni što rade Tom i Katie (sad sam pročitala tu vijest kad sam se odlučila ovo pisati). Recite vi meni malo više o tome što se događa stvarno u Hrvatskoj i svijetu. Ali, to bi moglo biti opasno jer bi masa mogla biti stvarno informirana i početi razmišljati. Zato se bacaju mrvice i zabavlja narod s bitnim, u biti, nebitnim stvarima. Jer ako pričamo/razmišljamo o jednoj temi, ne možemo o drugoj. Vrlo jednostavno rješenje za skretanje pozornosti. Sve u svemu, negativno i nebitno, to je ono što opisuje naše vijesti. Nebitno za skretanje pozornosti, ali zašto negativno? Zašto ne pokušati pokrenuti pozitivna kretanja pozitivnim vijestima? To mom optimističnom umu nikako nije jasno. A na ovo razmišljanje me potaknula jedna pozitivna, lijepa vijest vezana uz arhitekturu koja je jučer, samo na brzinu protutnjala našim portalima.
3LHD s dvoranom Bale je osvojio prvu nagradu na 1. svjetskom festivalu arhitekture u kategoriji sportskih objekata.
Ja na tako nešto mogu samo reći: Vauuu!!!! I to u ovoj godini kada je u Pekingu za Olimpijadu izgrađeno toliko modernih i lijepih sportskih objekata!!!! I to kada je u konkurenciji bio novi Wembley!!!!! Što nije to pozitivna vijest koju bi trebalo držati na naslovnicama da je što više ljudi pročita? Nema na tom natjecanju ni veza, ni igara...pogotovo kad nagradu dobije mala dvorana iz malog mjesta Bale u Istri, a projektirali su je hrvatski arhitekti.
Da, u tom ponašanju je razlika i dok Hrvatska ne dođe do tog nivoa, ni novine nam neće biti drugačije.
- 14:06 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
četvrtak, 23.10.2008.
Umjesto lijepih slika, ostah tužna i bez riječi
Vratila sam se sva sretna, vesela i puna novih/starih jakih dojmova o ljepoti Hrvatske nakon 4 bezbrižno provedena dana doma. Otišla sam uobičajeno razbiti razdoblje između ljeta i Božića baš u vrijeme kad jedan od miljenika ima rođendan. To je moja blitz posjeta koja tako dobro dođe u listopadu. Vratila sam se puna poleta. Svi koji su me danas pitali kako je bilo, dobili su odgovor u stilu: "Brilliant and beautiful; you have to see it.". Ili oni za koje znam da su nas posjetili su čuli: "Brilliant and beautiful; you know how's there." I bila sam sigurna da ću odmah sjesti i pokazati vam barem neku od ljepota koje su me ovog puta ispunile, ali mi ne ide. Šokirana sam događanjima i ne mogu vjerovati u što nam se Hrvatska pretvara. Možemo misliti o Pukaniću & co. i ovo i ono, ali prestrašno je da se takva ubojstva događaju.
I to u centru centra.
Ovdje u Dublinu ti kriminalci imaju svoje kvartove i u njima rješavaju svoje razmirice. U ove 2 godine (da kucnem), ništa se sličnoga nije dogodilo ni u centru, niti u normalnim dijelovima grada. Čitam relativno često po novinama da je bilo nekakvih kokošanja u tim lošim kvartovima. Sjećam se kako je pokušan atentat na nekakvog Vipera koji je po svemu napisanome okorjeli kriminalac i očito mu iz nekog razloga ovdašnja Garda (policija) ne može stati na kraj. No, svi ti obračuni o kojima sam čitala se ne događaju (da kucnem) u kvartovima u kojima se krećem i u koje bih mogla dospjeti. Kad sam doselila i tražila stan, raspitala sam se gdje da ne idem. Držim se i danas tog savjeta. No, tko se u Zagrebu može odlučiti ne ići u centar? Čula sam i ovdje za ubojstvo tipa onoga u Vrapču neki dan da je jedan čovjek ubio nožem drugoga nakon što su se porječkali. Grozno je i to bez daljnjega, ali mi se čini da na takvu stvar možemo utjecati sami svojim ponašanjem; možda mogu odlučiti da neću pričati s nekom budalom na cesti.
No, kako mogu svjesno utjecati na činjenicu da u 6 poslijepodne kad je tamo netko odlučio aktivirati bombu ispod nekog auta, neću proći Vlaškom ako mi je to baš najkraći put do Trga od npr. garaže gdje sam se parkirala?
Nikako.
Ili kako da svjesno utječem na činjenicu da neću ući posjetiti prijatelje u Hatzovoj oko podna baš kad je tamo netko upucao nekoga?
Nikako.
To je čista sreća. I točno je, većina ljudi hoće biti te sreće, ali netko manje sretan može naići.
Što o tome moramo početi razmišljati? Što ćemo u Zagrebu htjeti imati zgrade oblijepljene ogledalima da vidimo koga ima kad ulazimo? Što smo zaslužili da nam Hrvatska postane ovakva? A kad se to pitam, najgora mi je pomisao da čak i da sada imamo izbore, ne bih znala kome dati glas i to samo zato što ne vidim nikoga tko može promijeniti nešto na bolje. Svi su već imali šansu da se pokažu i nitko je nije iskoristio. To je ono što me rastuži.
Jooj, ako i mene napušta optimizam, stvarno je loše.... Nadam se da to sve samo izgleda gore s ove udaljenosti i da će nam Hrvatska biti mirna i lijepa kao što je na jednoj od zadnjih slika koje su mi jučer prije odlaska ostale pred očima.
- 23:53 -
srijeda, 08.10.2008.
Recesija?
Ne znam kako vi, ali ja sam tek jutros postala svjesna (nadolazeće) recesije. Nije da sam se probudila kao Alisa u zemlji čudesa i otkrila da se svjetska ekonomija usporila, ali danas sam toga postala nekako svjesna. Vidim stalno vijesti kako Dow Jones pada pa vidim da su se zadnjih dana uskomešali Sarkozy & co. po pitanju banaka, vidim da su Irci rekli da garantiraju za uloge od 100 000 € u bankama, jučer je jako pala Islandska Kruna (što sada nisam tamo na godišnjem )..., sve je to tu, ali nekako mi nije dolazilo do glave. Možda sam do sada živjela kao Alisa...
Ne, nije mi se ništa posebno dogodilo. Pila sam jutarnju kavicu i pročitala kako Aer Lingus planira otpustiti 1500 zaposlenih u kratkom roku. Neće oni ukinuti sve te poslove, nego će samo uzeti druge firme da ih obavljaju umjesto da imaju vlastite zaposlenike. Čisti outsourcing. To je vijest koja me protresla i potakla na razmišljanje. Čudno da nisam tako počela razmišljati prije nekoliko mjeseci kad je 25% ljudi iz mog odjela dobilo otkaze kao višak. To je bilo tužno, ali mi nije došlo do glave da će se takve stvari početi masovno događati. Ja sam još uvijek u nekom bezbrižnom krugu u kojem smo jučer za ručkom veselo raspravljali treba li kupiti iPhone ili ne. I nije dilema bila u novcu, nego u činjenici da ima samo 16GB, a iPodi koje svi imamo sada imaju 80 GB... Još uvijek se u Dublinu u roku od 2 sata prodaju deseci tisuća ulaznica za koncert Tine Turner od kojih je najjeftinija 140€ i još uvijek se raspravlja koliko će netko biti spreman platiti kartu na eBayu za sljedeći koncert U2 jer će karte sigurno planuti u roku od nekoliko minuta... Najvećoj većini oko mene je jako dobro pa i kada se i spomene ekonomska situacija, to je više u šali...."Vidi, četvrtak je, a nema slobodnog stola. Znači da još uvijek imaju novaca za cijeli tjedan ispijanja pints". Oni! Sad kad razmislim, dok smo se tako zezali neki dan, cijelo vrijeme smo koristili they...kao da i mi ne živimo u istom tom svijetu i kao da i ako them pogodi recesija, nas ne može. Danas mi je došlo do glave da ne živim u paralelnom, nego u istom svijetu kao i they i da bih se i ja i teoretski i praktično mogla naći vrlo brzo u situaciji onih 1500 iz Aer Lingusa ili onih mojih 35 kolega iz odjela. iPhone ulaganje bi mi se u tom slučaju sigurno činilo kao pravi bačeni novac.
Još uvijek i kada razmislim o teoriji dobivanja otkaza, nekako sam sigurna da bih odmah našla dobar posao. Situacija u IT-u nas je razmazila zadnjih desetljeća. No, hoće li uvijek biti tako? Dobro, što više iskustva, to je jednostavnije nešto naći, ali kakav će utjecaj na IT na zapadu imati sva ona radna snaga na istoku? Činjenica je da firme masovno outsource-aju radnu snagu istočno od raja.
Prema onome što sam imala susreta s IT-em istoka, mislim da smo mi u nekim poslovima puno kvalitetniji, brži i ono što mi se čini najbitnijom razlikom, puno skloniji preuzimanju odgovornosti i donošenju odluka. To je moj zaključak na osnovi nekog broja kontakata (koji je zanemariv u odnosu na brojnost stanovništva tamo ), ali nisam ja jedina koja ima takav dojam. No, velikim managerima i vlasnicima firmi to nije toliko bitno u ovakvoj ekonomskoj situaciji. Oni gledaju kako čovjeka ovdje plaćaju n puta više nego čovjeka tamo. To što će projekt biti malo kasnije završen, manje im je bitno pa polako povećavaju broj zaposlenih na istoku, a smanjuju na zapadu. Bit će interesantno vidjeti za koju godinu kuda smo otišli i gdje smo stigli. Zato sam zapisala ovu crticu... Iskreno se nadam da će naš svijet ostati lijep i da nas neće pogoditi nešto zbog čega ću se za nekoliko godina sjećati loših godina nakon 2008., nego će mi zaista trebati blog da me podsjeti na ovaj trenutak i da kažem: "Vidi, to je bio onaj jedan dan kad me uhvatio lagani pesimizam!".
- 23:59 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
nedjelja, 05.10.2008.
Jesu li dani UK odbrojani?
Priča se da će Škotska do 2010. imati referendum za nezavisnost. Kadgod to čujem, ne mogu se ne zapitati što bi značilo za oba otoka da Škoti glasuju za.
Ujedinjeno kraljevstvo čine Engleska, Wales, Škotska i Sjeverna Irska. Prvo Ujedinjeno kraljevstvo i je nastalo kada su se ujedinile Kraljevina Engleska (koja je uključivala i Wales) i kraljevina Škotska. Hoće li se i raspasti razdvajanjem tih dviju zemalja? Hoće li pobijediti vječni animozitet prema Englezima ili će ljudi danas na to gledati više s ekonomskog aspekta?
Zajedničko svim ne-engleskim narodima na ova dva otoka je da NE vole Engleze. Osjećaji prema Engleskoj su dobro vidljivi kroz sport. Jutro nakon što smo izbacili Englesku iz EURO 2008 svi Irci i Škoti su mi čestitali i uzdizali nas u nebesa. Ako jedan od ne-engleskih naroda izgubi od drugog, to nije nikakav problem i nikoga ne dira previše. No, bitno je da Englezi izgube štogod da igrali, u čemugod sudjelovali. S druge strane, mnogi Irci prate Premier League (nemaju svoj pošteni nogomet pa nije čudno) i čak i navijaju za neke engleske klubove. To je dio koji ne mogu shvatiti, a ni oni mi ne mogu baš suvislo objasniti te dvije krajnosti.
Svi, po defaultu, ne vole ono što je engleskog predznaka, ali su mnogi proveli neko vrijeme tamo radeći, mnogi imaju prijatelje Engleze i dio obitelji tamo te najnormalnije surađuju jedni s drugima što mogu svakodnevno vidjeti i u firmi.
No, sigurno je stav Iraca u Republici blaži nego onih u Sjevernoj Irskoj. Tamo su Troubles završile prije 10 godina nakon što su trajale desetljećima. Nema čarobnog štapića koji bi momentalno približio ljude koji su bili na zaraćenim stranama. Jedan moj znanac/prijatelj Irac je sudjelovao u cijelom procesu pomirbe kao psiholog. I tek kad mi je ispričao kako su u tom segmentu bili organizirani pregovori, onda sam shvatila koliko je to kompleksno i kako Ugovor iz Belfasta nije samo produkt dogovora političara koji su proveli puno vremena sjedeći za istim stolom. Paralelno se radilo na tome da se promjene stavovi onih koji su sudjelovali u napadima (na obje strane) i kao organizatori i kao žrtve. To je nešto što se meni čini najtežim - promijeniti čvrste stavove s kojima su ljudi odrastali i živjeli. Okupljali su na jednom mjestu grupe ljudi iz IRA-e, vojnike Britanske vojske i one kojima je netko stradao da provode po nekoliko dana jedni s drugima i da shvate da su i na onoj drugoj strani ljudi i da treba probleme rješavati drugačije, ne ratom. Nitko nije bio prisiljen sudjelovati. Dolazak je bio dobrovoljan i bilo je i onih koji su odbili.
Rekla bih da su oni koji su došli, u stvari, bili jedni od glavnih na kojima se zasnivalo provođenje Ugovora iz Belfasta. Mogu se političari dogovoriti štogod hoće, ali treba dogovor usaditi u glave masa.
Mislim da čovjek koji je postavio negdje bombu, kojega pitaju da objasni zašto je to pristao napraviti, a pri tome u sobi sjedi osoba kojoj je netko stradao u napadu, neće više nikada biti spreman na tako nešto. S druge strane, žrtve su dobile nekakve odgovore. Nema odgovora koji bi opravdao oduzimanje tuđeg života, ali u ljudskoj prirodi je željeti znati, željeti razumjeti razloge i željeti zatvoriti neka poglavlja. Ovo je bio jedan od načina za to.
Naravno da nisu svi stanovnici Sjeverne Irske mogli sudjelovati. A iako mnogi nisu bili direktno pogođeni borbama, indirektno su bili pogođeni svi koji su živjeli i odrastali u tom okruženju i trebat će jako puno vremena da se to potisne. Upoznala sam na zadnjem planinarenju jednu curu koja živi u Dublinu, ali je rodom iz Sjeverne Irske. Preko razgovora o škotskim planinama smo došli do referenduma i Troubles. U jednom trenutku je snizila ton glasa i rekla: "Znaš, ja sam Protestant." na što sam odgovorila: "Ja jesam Katolkinja, ali ne biram prijatelje prema nacionalnosti i vjeri tako da nemam problema s tim kojoj Crkvi pripadaš." i da vratim ton na veselo čavrljanje sam dodala: "Baš sam se jučer čula s dobrim prijateljima koji su Hindusi.". Nasmijala se i rekla: "Ma nisam imala nikada problema u Dublinu zbog toga, ali odrasla sam u drugačijoj atmosferi u kojoj je ljudima to bilo bitno i nekako sam i dan danas oprezna kada i kome kažem koje sam vjere.". Ona misli da i kad bi Škoti izglasovali nezavisnost i kad bi se ista mogućnost dala Sjevernoj Irskoj, da bi Sjeverna Irska glasovala za ostanak u UK. Kaže da brojčano ima više Unionista i oni ne bi glasovali za nezavisnost. Interesantno mi je i što kažu mnogi Irci iz Republike (ne svi, ali velika većina onih koje sam pitala). Oni ne bi sada voljeli imati Ujedinjenu Irsku, a jedini razlog tome je novac; Republika Irska je sada bogatija i da se otok ujedini, veliki dio poreznog novca bi se odlio na sjever. Očito, u današnje vrijeme, osjećaji nisu više na prvom mjestu. I kada pogledam iz te perspektive, najbezumniji rat u Irskoj, a to je bio onaj građanski 1922. - 1923., se čini još bezumnijim.
Ako i Škoti gledaju na tu problematiku kroz novac, rekla bih da 2010. neće ništa promijeniti i UK će ostati kakva je i danas.
Odoh čitati o De Valeri.
- 13:32 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
.
