četvrtak, 23.10.2008.
Umjesto lijepih slika, ostah tužna i bez riječi
Vratila sam se sva sretna, vesela i puna novih/starih jakih dojmova o ljepoti Hrvatske nakon 4 bezbrižno provedena dana doma. Otišla sam uobičajeno razbiti razdoblje između ljeta i Božića baš u vrijeme kad jedan od miljenika ima rođendan. To je moja blitz posjeta koja tako dobro dođe u listopadu. Vratila sam se puna poleta. Svi koji su me danas pitali kako je bilo, dobili su odgovor u stilu: "Brilliant and beautiful; you have to see it.". Ili oni za koje znam da su nas posjetili su čuli: "Brilliant and beautiful; you know how's there." I bila sam sigurna da ću odmah sjesti i pokazati vam barem neku od ljepota koje su me ovog puta ispunile, ali mi ne ide. Šokirana sam događanjima i ne mogu vjerovati u što nam se Hrvatska pretvara. Možemo misliti o Pukaniću & co. i ovo i ono, ali prestrašno je da se takva ubojstva događaju.
I to u centru centra.
Ovdje u Dublinu ti kriminalci imaju svoje kvartove i u njima rješavaju svoje razmirice. U ove 2 godine (da kucnem), ništa se sličnoga nije dogodilo ni u centru, niti u normalnim dijelovima grada. Čitam relativno često po novinama da je bilo nekakvih kokošanja u tim lošim kvartovima. Sjećam se kako je pokušan atentat na nekakvog Vipera koji je po svemu napisanome okorjeli kriminalac i očito mu iz nekog razloga ovdašnja Garda (policija) ne može stati na kraj. No, svi ti obračuni o kojima sam čitala se ne događaju (da kucnem) u kvartovima u kojima se krećem i u koje bih mogla dospjeti. Kad sam doselila i tražila stan, raspitala sam se gdje da ne idem. Držim se i danas tog savjeta. No, tko se u Zagrebu može odlučiti ne ići u centar? Čula sam i ovdje za ubojstvo tipa onoga u Vrapču neki dan da je jedan čovjek ubio nožem drugoga nakon što su se porječkali. Grozno je i to bez daljnjega, ali mi se čini da na takvu stvar možemo utjecati sami svojim ponašanjem; možda mogu odlučiti da neću pričati s nekom budalom na cesti.
No, kako mogu svjesno utjecati na činjenicu da u 6 poslijepodne kad je tamo netko odlučio aktivirati bombu ispod nekog auta, neću proći Vlaškom ako mi je to baš najkraći put do Trga od npr. garaže gdje sam se parkirala?
Nikako.
Ili kako da svjesno utječem na činjenicu da neću ući posjetiti prijatelje u Hatzovoj oko podna baš kad je tamo netko upucao nekoga?
Nikako.
To je čista sreća. I točno je, većina ljudi hoće biti te sreće, ali netko manje sretan može naići.
Što o tome moramo početi razmišljati? Što ćemo u Zagrebu htjeti imati zgrade oblijepljene ogledalima da vidimo koga ima kad ulazimo? Što smo zaslužili da nam Hrvatska postane ovakva? A kad se to pitam, najgora mi je pomisao da čak i da sada imamo izbore, ne bih znala kome dati glas i to samo zato što ne vidim nikoga tko može promijeniti nešto na bolje. Svi su već imali šansu da se pokažu i nitko je nije iskoristio. To je ono što me rastuži.
Jooj, ako i mene napušta optimizam, stvarno je loše.... Nadam se da to sve samo izgleda gore s ove udaljenosti i da će nam Hrvatska biti mirna i lijepa kao što je na jednoj od zadnjih slika koje su mi jučer prije odlaska ostale pred očima.
- 23:53 -
.
