Priča se da će Škotska do 2010. imati referendum za nezavisnost. Kadgod to čujem, ne mogu se ne zapitati što bi značilo za oba otoka da Škoti glasuju za.
Ujedinjeno kraljevstvo čine Engleska, Wales, Škotska i Sjeverna Irska. Prvo Ujedinjeno kraljevstvo i je nastalo kada su se ujedinile Kraljevina Engleska (koja je uključivala i Wales) i kraljevina Škotska. Hoće li se i raspasti razdvajanjem tih dviju zemalja? Hoće li pobijediti vječni animozitet prema Englezima ili će ljudi danas na to gledati više s ekonomskog aspekta?
Zajedničko svim ne-engleskim narodima na ova dva otoka je da NE vole Engleze. Osjećaji prema Engleskoj su dobro vidljivi kroz sport. Jutro nakon što smo izbacili Englesku iz EURO 2008 svi Irci i Škoti su mi čestitali i uzdizali nas u nebesa. Ako jedan od ne-engleskih naroda izgubi od drugog, to nije nikakav problem i nikoga ne dira previše. No, bitno je da Englezi izgube štogod da igrali, u čemugod sudjelovali. S druge strane, mnogi Irci prate Premier League (nemaju svoj pošteni nogomet pa nije čudno) i čak i navijaju za neke engleske klubove. To je dio koji ne mogu shvatiti, a ni oni mi ne mogu baš suvislo objasniti te dvije krajnosti.
Svi, po defaultu, ne vole ono što je engleskog predznaka, ali su mnogi proveli neko vrijeme tamo radeći, mnogi imaju prijatelje Engleze i dio obitelji tamo te najnormalnije surađuju jedni s drugima što mogu svakodnevno vidjeti i u firmi.
No, sigurno je stav Iraca u Republici blaži nego onih u Sjevernoj Irskoj. Tamo su Troubles završile prije 10 godina nakon što su trajale desetljećima. Nema čarobnog štapića koji bi momentalno približio ljude koji su bili na zaraćenim stranama. Jedan moj znanac/prijatelj Irac je sudjelovao u cijelom procesu pomirbe kao psiholog. I tek kad mi je ispričao kako su u tom segmentu bili organizirani pregovori, onda sam shvatila koliko je to kompleksno i kako Ugovor iz Belfasta nije samo produkt dogovora političara koji su proveli puno vremena sjedeći za istim stolom. Paralelno se radilo na tome da se promjene stavovi onih koji su sudjelovali u napadima (na obje strane) i kao organizatori i kao žrtve. To je nešto što se meni čini najtežim - promijeniti čvrste stavove s kojima su ljudi odrastali i živjeli. Okupljali su na jednom mjestu grupe ljudi iz IRA-e, vojnike Britanske vojske i one kojima je netko stradao da provode po nekoliko dana jedni s drugima i da shvate da su i na onoj drugoj strani ljudi i da treba probleme rješavati drugačije, ne ratom. Nitko nije bio prisiljen sudjelovati. Dolazak je bio dobrovoljan i bilo je i onih koji su odbili.
Rekla bih da su oni koji su došli, u stvari, bili jedni od glavnih na kojima se zasnivalo provođenje Ugovora iz Belfasta. Mogu se političari dogovoriti štogod hoće, ali treba dogovor usaditi u glave masa.
Mislim da čovjek koji je postavio negdje bombu, kojega pitaju da objasni zašto je to pristao napraviti, a pri tome u sobi sjedi osoba kojoj je netko stradao u napadu, neće više nikada biti spreman na tako nešto. S druge strane, žrtve su dobile nekakve odgovore. Nema odgovora koji bi opravdao oduzimanje tuđeg života, ali u ljudskoj prirodi je željeti znati, željeti razumjeti razloge i željeti zatvoriti neka poglavlja. Ovo je bio jedan od načina za to.
Naravno da nisu svi stanovnici Sjeverne Irske mogli sudjelovati. A iako mnogi nisu bili direktno pogođeni borbama, indirektno su bili pogođeni svi koji su živjeli i odrastali u tom okruženju i trebat će jako puno vremena da se to potisne. Upoznala sam na zadnjem planinarenju jednu curu koja živi u Dublinu, ali je rodom iz Sjeverne Irske. Preko razgovora o škotskim planinama smo došli do referenduma i Troubles. U jednom trenutku je snizila ton glasa i rekla: "Znaš, ja sam Protestant." na što sam odgovorila: "Ja jesam Katolkinja, ali ne biram prijatelje prema nacionalnosti i vjeri tako da nemam problema s tim kojoj Crkvi pripadaš." i da vratim ton na veselo čavrljanje sam dodala: "Baš sam se jučer čula s dobrim prijateljima koji su Hindusi.". Nasmijala se i rekla: "Ma nisam imala nikada problema u Dublinu zbog toga, ali odrasla sam u drugačijoj atmosferi u kojoj je ljudima to bilo bitno i nekako sam i dan danas oprezna kada i kome kažem koje sam vjere.". Ona misli da i kad bi Škoti izglasovali nezavisnost i kad bi se ista mogućnost dala Sjevernoj Irskoj, da bi Sjeverna Irska glasovala za ostanak u UK. Kaže da brojčano ima više Unionista i oni ne bi glasovali za nezavisnost. Interesantno mi je i što kažu mnogi Irci iz Republike (ne svi, ali velika većina onih koje sam pitala). Oni ne bi sada voljeli imati Ujedinjenu Irsku, a jedini razlog tome je novac; Republika Irska je sada bogatija i da se otok ujedini, veliki dio poreznog novca bi se odlio na sjever. Očito, u današnje vrijeme, osjećaji nisu više na prvom mjestu. I kada pogledam iz te perspektive, najbezumniji rat u Irskoj, a to je bio onaj građanski 1922. - 1923., se čini još bezumnijim.
Ako i Škoti gledaju na tu problematiku kroz novac, rekla bih da 2010. neće ništa promijeniti i UK će ostati kakva je i danas.
Odoh čitati o De Valeri.
Post je objavljen 05.10.2008. u 13:32 sati.