Marketing
Jedna opuštajuća večer
Ono što je meni dobro kod mog bloga je da ne moram razmišljati hoću li nešto napisati ili ne iako mi je jedna od najvjernijih čitatelja baš mama 
. Uvijek je sve znala o meni... sve bih joj ispričala bez uvijanja...jadna . U stvari, kad malo razmislim, sa sistericom sam u tu fazu potpune otvorenosti došla tek kad smo debelo prešle dvadesetu, a s mamom je to bilo oduvijek. I takvi odnosi su Tako dobri.
Ne morate se veseliti da ću vam sada ispričati neku tešku pikanteriju . To je just a thought jer sam se vratila izvana i smijem se scenama u kojima sam sudjelovala proteklih nekoliko sati , a za vikend neću moći sjediti na telefonu s Hr pa rekoh da je najbolje da napišem pismo .
Prvo sam s jednim društvom otišla na otvaranje sajma umjetnina. To je preview, prije nego se otvori za javnost. Nije me impresioniralo, no bilo je nekolicina stvarno lijepih stvari. Ono što me impresioniralo su Cijene u usporedbi sa cijenama u hrvatskim galerijama. Ovdje je puno, puno skuplje, no veseli me upoznavanje i ovog tržišta.
Jedan od razloga zašto se smijem je bio Talijan Massimo koji se predstavlja kao life coach... Simpatičan je on i zgodan... Samim time što je Talijan, obdaren je za pričanje i upucavanje. A još k tome kad je to netko tko živi od pričanja masama koje uči kako da budu veseli i sretni ....Konverzacija ne može stati ni sekundu ...To je čak i za mene teško pratiti... Što je najgore, nije to narcisoidni monolog, nego stalno postavlja pitanja....zna on zanat 
. Nagradno pitanje: Tko je imao sreće da ga se Talijan uhvatio?
Onda je tamo prošao moj simpatični susjed psihoterapeut.... Hm, jesam li ja bila na sajmu umjetnina ili psihologije? Prvi smo susjedi, ali kako smo oboje leteći samo se jako rijetko sretnemo na kavi. Razgovori s njim su uvijek zanimljivi pa mi je i pomalo žao da se ne stignemo češće vidjeti.
Od njega sam dobila poziv kakav do sada nisam od nikoga... pozvao me na doručak sljedeći vikend kad sam u Dublinu . Na večere, ručkove, brancheve, kave i pića sam navikla, ali na doručak nikada nisam bila pozvana . U redu, doručak u 10, ali doručak .
Nakon toga smo se premjestili na preview Style in the City, sajma mode. Koliko žena na jednom mjestu!!! Muški dio društva je bio jako zadovoljan .
Sajam ima organizirane neke revije i prodajni dio...i....tamo sam ugledala torbu koju tražim za moje crvene cipelice...nikako da nađem istu boju. U stvari, ugledala sam dvije i dvoumila se. Vlasnik je opet Talijan, a pomažu mu dva Irca .Prozborila sam nekoliko riječi na engleskom. Meni se odmah čuje da nisam Irkinja, ali Talijan to nije skužio i krenuo me poticati na kupnju s izjavom: "Ja živim u Milanu, znam što je moda i moram ti reći kako Irkinje imaju jako puno stila." Irci i ja smo u isti glas prasnuli u smijeh na tu izjavu, a onda mu je jedan od njih otkrio tajnu: "Nije ti ona Irkinja. Ne moraš joj to govoriti....u stvari, ne znam što će misliti nakon te izjave ".
Trebam li vam reći da su crvene cipele dobile prijateljicu torbu....onako sportskijeg stila? Irci su mi pomogli odabrati....iako sam ja već bila odabrala kad sam je vidjela iz daleka .
U svakom slučaju, dobar uvod za vikend u Parizu.
Post je objavljen 11.09.2008. u 23:49 sati.