Pregled posta

Mjesto gdje se prodaju Picasso & co.

Znam da sam nekima obećala nastaviti o Islandu, ali kad me stalno nešto novo inspirira onda ne mogu odoljeti...
Vikend u Parizu je bio standardno krasan i mogla bih puno pisati o tome da je vremena, no, nekako ga nije... Svi su se vratili s godišnjih, krenula je žešća kazališna sezona, igraju bolji filmovi u kinima nego ljeti... Ukratko, još sam manje doma nego inače. No, jedno interesantno pariško iskustvo zaslužuje osvrt dok je još sve friško u meni .
Ono što uvijek govorim je da je kod putovanja najbolje poslušati savjete domaćih koji vole mjesto u koje putujete. To se redovito pokaže boljim nego praćenje vodiča... posebno ako to nije prvi posjet. Tako ja imam sreće da poznam Francuza koji godinama živi u Parizu i voli ga. Odlučila sam ne razmišljati o činjenici da svaki put kad ga vidim zaključim da smo u potpunosti na istoj valnoj, da se susret planiran na 2 sata pretvorio u 4 i pol (i to samo na toliko jer sam ja imala dogovor s jednim drugim prijateljem kasnije), da su sati protekli u trenu i da je on zbog toga propustio vlak s kojim je trebao biti predvečer u Normandiji pa je stigao puno kasnije. Da počnem razmišljati, jako bih si sada zakomplicirala život i draga moja sestrice, odmah ti kažem da neću raspravljati o tome i da sam ti jučer namjerno zatajila tu crticu na telefonu jer te nisam htjela slušati . Osim što sam zahvaljujući tom poznanstvu prošla nerazvikani, lijepi dio Pariza na bicikli, saznala sam i da je u gradu Bienale antikvarijata pa sam odlučila ostaviti Rodina za neki drugi put. Mislioc će i dalje tamo razmišljati kad opet dođem, a bienala neće biti.

Nisam nimalo pogriješila s odabirom. Naime, kada Pariz ima takvo bienale, onda se pregovara o Picassu, Renoiru, Rembrandtu & co. Navikla sam na ta imena u muzejima koji imaju mnogo i kvalitetnijih radova od ovih koji su bili na bienalu. Međutim, muzeji nemaju cijelu kulisu u obliku klijentele koja je došla jer je zainteresirana za kupnju. Kulisa je u nekim trenucima bila i interesantnija od samih umjetnina.
Ima tamo i normalnih prolaznika, znatiželjnika, kao što sam i ja, ali ima i puno potencijalnih kupaca. Među njima ima onih koji odišu bogatstvom; roba, nakit, frizura.... sve se vidi da je jako skupo, preskupo. No, ima i onih prikrivenih, potpuno bezvezno i po meni loše obučenih koji pri tome na malom prstu nose prstenčinu od bijelog zlata s velikim dijamantom. Zašto mi je pogled skrenuo na nešto tako bez veze? Stala sam kraj neke dvojice pogledati jednu sliku iz 16. stoljeća i neminovno čula kako raspravljaju o kupnji. Onaj drugi bih rekla da je bio savjetnik. Onom prvom s prstenčinom se slika nije dopala .

Cjenkanje
U jednom prostoru je bio izložen namještaj iz vremena Louisa XIV. Za moj ukus preružno, ali o ukusima se ne raspravlja. Kraj jedne smeđe - zlatne komode su stajala trojica starijih muških iz grupe koja odiše. Potencijalni kupac nije znao francuski, a prodavač je bio Francuz i vjerojatno ne zna ništa drugo nego francuski tako da su imali prevodioca koji je pričao na engleskom. Ovi nisu bili tihi kao većina drugih, pa ih se normalno čulo i na udaljenosti od metar do dva. Iako sam kad sam ušla mislila odmah izaći, ostala sam da čujem kako ide cjenkanje oko ovoga.
600 kaže prevodilac.
Koliko? pita kupac. Six, zero, zero kaže prevodilac.
600 € nije , pomislim ja. Znači može biti samo 600 000 € .
Kaže kupac odlučno: Ne, nisam zainteresiran.
Prevodilac prodavaču: "600 je početna cijena. Koliko je zadnja?"
Tu staje razgovor, prevodilac se diskretno miče, a prodavač vadi jedan zgužvani A4 papir preklopljen 2 puta i škraba nešto.
U tom trenutku nisam izdržala... morala sam vidjeti kraj epizode pa me nevjerojatno zainteresirala jedna odvratno ružna zelena glava iz nekog razdoblja puno bližeg nama, a puno dalje Louisu XIV koja je stajala kraj komode. Ne znam koja od škrabotina se odnosila na komodu, no sve brojke na tom papiru su bile od 250 000 na više.

Back to the Reality
Bilo je drugih krasnih stvari, ali na žalost, cijena nigdje. Onako, čisto interesa radi .
Puno se prodaje Picasso. Ja s nijednim ne bih znala što napraviti da ga i dobijem.....osim prodati ga dalje... jer, naravno, nije bilo ranih radova koji se meni sviđaju. Ali sam zato kraj jednog Hoppera i Wyetha pomislila kako bi bilo lijepo osvojiti pošteni jack pot na Euro Millions. I jedan mali Pissarro mi je bio jako zgodan....i nekako bi mi se uklopio na zidu.
Kad gledam takve radove u muzejima, nikada ne razmišljam kako je to nešto što je nekima dostupno, ali je. A ja bih tako voljela imati jednog Wyetha, otkad sam ga prvi put vidjela u MoMA-i.
Očito volim realizam kad je u pitanju slikarstvo pa bih se mogla sada isto tako vratiti u realnost .

Post je objavljen 16.09.2008. u 14:48 sati.