srijeda, 30.01.2008.
Monopoly priprema novu igru! Ajmo, glas za Zagreb :)
Monopoly sprema novu igricu koja bi trebala imati gradove, a ne ulice kao do sada.
Na igri će se pojaviti TOP 20 gradova po glasovima.
Ovog časa je jedini predstavnik Hrvatske Zagreb i to 64. od 68!!!
Pa ne možemo tako... 
Dva klika i jedna superkratka prijava i to je to...Monopoly.
Iako, poznavajući Hrvate, svatko će probati prijaviti svoj kvart i glasovati za njega pa neće ući nijedan naš grad.
Jer ni ako imamo samo jednog predstavnika, nije lako boriti se protiv onih koji imaju više stanovnika nego cijela Hrvatska
.
- 22:31 -
utorak, 29.01.2008.
You're Beautiful
Bojala sam da će gledalište biti krcato klinkica, ali mi se baš išlo pa sam rekla....neka... I gle čuda...gledalište krcato baba i začuđujuće puno muških . Dobro, omjer je bio jedno 65% na 35% za žene, ali sam očekivala 90% žensku populaciju. Sve u svemu, dobro smo se provele .
I ne znam zašto kritičari Jamesa Blunta toliko rado popljuju... Dobro, pjesme mu jesu malo sladunjave, ali baš su ugodne za uho.... barem žensko
. A, jasno, svakoj je lijepo čuti 'You are beautiful'... . Tako se proda 11 milijuna albuma. Dečko zna posao .Iako, što je, je, mene će i dalje jedan Declan de Barra, kolikogod nepoznat bio, više dirnuti sa svojim glasom i pjesmama...Pogotovo Slow Dissolve.... Ma i sve druge....
Ali to je stvar ukusa, a o ukusima se ne raspravlja
.
- 23:58 -
ponedjeljak, 28.01.2008.
Tuna naša jadranska
U Hrvatskoj sam uvijek pazila da kad kupujem tunu, kupim našu jer one druge, kosooke su tko zna kako loše i sadrže tko zna što...Zašto? Prvenstveno zato što je naše more puno čistije pa sam računala da i riba absorbira manje štetnih sastojaka nego ona ulovljena na obalama USA, Japana... I ne rezoniram tako samo ja, nego i svi oko mene. Kad sam odselila, više nisam imala izbora jer u Irskoj hrvatske tune nema.
I sada imam što pročitati u Jutarnjem:
U jadranskoj plavoperajnoj tuni previsoka razina žive
Pozitvna strana koja se navodi u cijeloj priči je:
"... s obzirom na to koliko Hrvati malo jednu ribu, nema razloga za paniku.... a i većina tuna iz Jadrana se proizvodi uglavnom za japansko tržište.“
Naravno da se većina tune izvozi u Japan kad ju oni puno više troše i više plaćaju. I ja bih bila rado kupovala frišku tunu u Hrvatskoj da sam je nalazila na ribarnicama. Ali vidjeti tunu je bilo jednako rijetko kao vidjeti lososa kojega nema kod nas.
Jutarnji još dodaje: "Opasno je jesti puno i stalno i ne preporuča se da tunu jedu trudnice i djeca u rastu." . Sve to su saznali od prof. dr. Emila Srebočana, sa Zavoda za farmakologiju i toksikologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu.
Prvo razmišljanje nakon što sam pročitala članak je bilo: Mi smo se bojali tune iz Japana, a u stvari mi njima šaljemo nešto nezdravo
. No, odmah mi se javio tračak sumnje; Japan koji je na otocima u velikom moru, uvozi tunu iz našeg malog mora?! 
Koliko poznam ekonomsko - zakonsku perspektivu, jedina moguća objašnjenja koja su mi pala na pamet su bila: ili je njihova riba toliko zagađena (ne samo živom) ili je zbrisala iz nekog razloga odonuda ili im je uz sav prijevoz, jeftinije kupovati našu nego uzgajati svoju. Morala sam se dati u istraživanje jer je ovaj članak dao premalo informacija.... kako to obično biva.
Blaženi Internet...... Zaista čovjek može pronaći svega iako je vjerodostojnost i točnost tako pronađenih informacija često upitna. No, čitanjem više izvora, da se steći dojam o mogućoj istini.
Što sam ja to tako interesantnoga i pomalo zastrašujućega saznala o tuni da sam odlučila napisati post?
Times je nedavno financirao istraživanje koje je pokazalo kako je u većini sushi barova na Manhattanu razina žive u tuni puno viša od dozvoljene i ako je se jede više puta tjedno, opasna je po zdravlje. Istraživanje je isto tako pokazalo da je razina žive u friške tune kupljene u dućanima niža nego u ove u restoranima. Restorani kupuju cjenjenije, veće primjerke, a što je veća tuna, to ima više žive jer ju dodatno unosi jedući manju ribu. Od svih vrsta tune, plavoperajna ima najviše žive, ali kažu da je običnim smrtnicima, nemoguće razlikovati kojoj vrsti pripada koji komad mesa. I iako se ovo istraživanje provelo na uzorcima s Manhattana, to nije situacija samo tamo nego i svugdje drugdje. Naime, tuna se mrijesti u Meksičkom zaljevu i Mediteranu i onda svrati do Atlantika. Budući da dozvolu lova u Atlantiku imaju mnoge zemlje, nije rečeno da će manje žive sadržavati limenka s nemediteranskom zemljom porijekla.
U članku još dodaju kako su brojna istraživanja pokazala da, općenito, ljudi koji jedu jako puno ribe, imaju povišenu razinu žive u krvi. No, to su oni koji cijeli život jedu zaista puno, skoro svakodnevno.
Time i dalje nisam dobila odgovor zašto Japanci uvoze tunu iz našeg malog mora pa sam kopala i dalje i došla do jako ružnog saznanja...
Budući da je u zadnjim desetljećima sushi postao svjetski popularan, eksponencionalno se povećala potrošnja plavoperajne tune koja je jedan od najcjenjenijih sastojaka u sushiju. Ljudi su počeli jesti tunu većom brzinom, nego što se ova vrsta može reproducirati i tako je vrsta postala ugrožena.
Naime, tuna se uzgaja tako da se uhvati divlja tuna, stavi u kaveze i tovi dok se dovoljno ne poveća. Kako se za to hvata i mlada riba, smanjuje se količina tune koja će se reproducirati i povećati količinu u divljini.
EU je radije gledala kratkoročno i odbijala smanjiti dozvoljenu količinu za ulov da ne bi ugrozila uzgajivače tune i time je ugrozila cijelu jednu vrstu jer izgleda da je količina tune u Mediteranu, a time i svugdje drugdje, zadnjih godina drastično opala. Najjače i najglasnije u borbi za dobivanje visokih kvota ulova su tu Italija, Španjolska i Francuska.
Iako su se prije godinu dana sve zemlje koje se bave lovom tune (na svjetskom nivou) dogovorile da će do 2010. smanjiti ulov za 20% u odnosu na 2006., znanstvenici kažu da to još uvijek nije dovoljno.
Kolikogod Europa može prigovarati SAD-u oko zagađivanja zraka, izgleda da oni i Japan mogu prigovarati Europi kada je tuna u pitanju. Čini se da su SAD i Japan puno rigorozniji što se tiče njihove zaštite. Sigurna sam da je nekakva materijalna računica tu u igri i nikako ne mislim da su odjednom u toj jednoj situaciji postali ekološki svjesni.
Sad vidite gdje leži odgovor na pitanje zašto naša tuna redovito leti u daleki Japan koji je u velikom moru. Zbog velike potražnje u Japanu i očito za to preniskih dozvoljenih kvota lova tune u tom dijelu svijeta, japanski poduzetnici šalju avione u Hrvatsku i kupuju na veliko tunu. Zbog toga smo mi u zadnjih 10 godina postali jaki s njezinim uzgojem.
Na žalost, money makes the world go around i ako se svi ne dogovore smanjiti ulov, sushi-ljubitelji će se morati zadovoljiti s drugim vrstama kojih će s vremenom biti sve manje i manje i možda ćemo ih na kraju moći gledati samo u akvarijima.
Zaista je čovjek daleko najopasnije biće u svemiru, a Tuna & Co. će nam, zasluženo, uzvratiti udarac živom i nekim drugim oružjima.
- 18:45 -
utorak, 22.01.2008.
Politcally Incorrect Santa Claus i plavuša
Slušala sam danas na jednom podcast-u kako su ovog Božića u Australiji preporučili/zabranili Santa Clausima da govore "Ho-Ho-Ho". Navedena su dva razloga; jedan je da tako prepadaju malu djecu, a drugi da bi time mogli uvrijediti žene. Kako? Navodno se u Americi u nekim dijalektima "Ho" izgovara whore (kurva za one koji ne znaju engleski).
Prvo nisam mogla vjerovati i mislila sam da se tip šali:
1. Kome normalnome može pasti na pamet da Djed Božičnjak koji veselo hoda po gradu i viče "Ho, Ho, Ho, Merry Christmas!", odjednom želi/može uvrijediti žene oko sebe?
2. U Australiji zabranjuju "Ho" zbog 3.5 Amerikanke koje će doći tamo oko Božića, a svi američki Santa Clausi će to vikati?
Međutim, vrlo kratko istraživanje na Internetu je pokazalo da je vijest bila istinita (Ho Ho Ho News).
Štoviše, koliko sam mogla primijetiti, razlog koji se navodio prvih dana je bio uvreda žena, a tek nakon nekoliko dana se pojavilo objašnjenje da se djeca boje kada djedice viču "Ho, Ho, Ho" 
.
To me opet potaknulo na razmišljanja o kulturološkim razlikama i političkoj ispravnosti (Zara.Zna, jesam li ovu političku ispravnost samo doslovno prevela political correctness ili mi stvarno tako kažemo?).
Ispravnosti kada su pretjerane me živciraju, a razlike me jako zabavljaju.
Uglavnom, jako sam htjela o ovome pisati pa sam krenula u istraživanje riječi whore da ne napišem nešto krivo. No, to me odvelo u drugom smjeru od planiranog i dovelo do još jednog, jednako tako dobrog primjera zaštite narodnih masa
U istraživanje sam krenula od online rječnika koji se do sada pokazao dobrim za takve pothvate budući da odmah daje i linkove na neke druge izvore, The Free Dictionary.
Ukucam riječ whore i imam što vidjeti kao rezultat :
.
Softverski mozak je pomislio da je ovakvo automatsko prebacivanje s tražene riječi nekakav bug pa sam ih išla dalje testirati i ukucala fuck.
Onda sam shvatila da se radi o namjeri jer sam dobila ovo:
Je li to još jedan od odraza nečije želje da se bude previše politically correct i pristojan?
Npr., zadnje 2 godine nema više za Božić natpisa "Merry Christmas" na engleskom. Jedan jedini sam vidjela ove godine! Samo postavljaju "Season Greetings", a Božić čestitaju na Irskom . Čujem da je tako i u UK i drugdje.... Da se preselim u neku zemlju koja nije katolička, nemam ništa protiv da vidim natpise s čestitkama njihovih praznika i nemam se što buniti i smatrati ih nekorektnima prema meni... Ljepota svijeta i je u razlikama, ali ih ljudi trebaju naučiti prihvaćati, a ne skrivati... Uf, uvijek me ljuti što se na tu temu ljutim...
No da završim s The Free Dictionary rezultatima.
Ako su whore i fuck riječi koje se koriste u svakodnevnom govoru, kolikogod nepristojne ili vulgarne bile u raznim djelovima svijeta, onda ih jedan ozbiljan rječnik mora objasniti. Tako tome pristupa Oxford Advanced Dictionary. Oni lijepo sve objašnjavaju i uz sva objašnjenja stavljaju napomene "A more polite, informal way of saying this is..." i pokušavaju obrazovati ljude. Što nije to bolje nego npr. ova situacija:
Plavuša shoppingira po Dublinu i sjeti se da joj treba šaraf iz tko zna kojeg razloga. Jednom davno je bjondina ukucala u online rječnik rječ fuck koju je čula n puta i dobila je kao rezultat ono što i ja. Međutim, nije vidjela da piše sitnim slovima redirected from fuck pa je mislila da je to sinonim (u oba smijera ). Dođe u dućan i nikako se ne može sjetiti one druge riječi koju je pročitala, ali se sijeća što je tražila kad je to ukucala....Sjeća se sinonima. Što će razbijati uopće glavu kad sinonim ZNA?
Pa umjesto da pita: "Excuse me, I would like to buy a screw." upotrijebi sinonim i složi rečenicu "Excuse me, I would like to buy a fuck...". A što bi jadan prodavač na to? Vjerojatno bi rekao: "Za tebe, potpuno besplatno, draga..." (nisam htjela biti politically incorrect prema plavušama....samo se ova, kao uvijek, tako dobro uklopila u priču ).
Tek da znate, napisala sam protestno pismo The Free Dictionary i baš me zanima hoću li dobiti ikakav odgovor.
- 23:53 -
ponedjeljak, 21.01.2008.
Veličina JE važna
Sigurna sam da vam je već dosta Amerike i Manhattana, ali evo samo još jedan, završni post o preostalim, meni, više ili manje čudnim stranama tog dijela svijeta.
Znam da otkrivam toplu vodu kad kažem da u USA sve mora biti veliko, veće, najveće, najnajveće, ali to je jedna od stvari koje me nisu prestale fascinirati tijekom cijelog boravka... I Amerikanci su ljudi kao i mi.... Ali zaista JAKO pate od veličine. Ono što je nama u Europi jako veliko, to je njima malo.
I kolikogod su mi se visoki neboderi sviđali, toliko mi se prevelike stvari u svakodnevnom životu nisu.
Mala kava je veličine naše najveće.
Capuccino sam naručila jednom i nikada više. Joj da ga vidite koliki je bio... I kad bih espresso naručila, bilo ga je nekako puno. Ma ne zove se ona kava u velikim (za Irsku velikim) čašama, uzalud, Americano.
Još jedan dobar primjer su sokići. Prije nego što sam išla kroz security na aerodromu, htjela sam nešto popiti...onako na brzinu. Nije bilo šanse kupiti sok od 2 dcl. Pola litre i to je to.
SokićA kako izgleda američka polica?
Ovako
Vjerojatno je sve to odraz njihovog megalomanskog mentaliteta... I apetita. Iz europske perspektive ne znam kako drugačije objasniti.
S druge strane, u dućanima ženske robe najnormalnije postoji veličina 0 koje ovdje, a ni u Hrvatskoj baš ne viđam. Kad malo razmislim, na sniženjima se najlakše moglo naći stvari od 0 do 8 (8 je naših 36) što vjerojatno znači da ti anoreksični ženski brojevi nisu prodani, a veći jesu... Međutim, Amerikanci su preposlovni da bi pokušavali prodavati stvari za koje nema potražnje. Prema tome, pretpostavljam da ima dosta i onih koji nose veličinu 0.
Tko su te današnje i buduće Victorie Beckham?
Današnje ne poznam i nema ih u mojoj blizini. Buduće bi mogle biti one neke curice od 10 - 11 godina koje s mamicama šeću po Manhattanu i već sada imaju pramenove. Šećem po Europi, ali to nisam nikada uočila... Starosjedioci kažu da je izbor za miss iz filma "Little Miss Sunshine" istinit. Vjerujem im u potpunosti i nadam se da je Atlantik dovoljno velik da to ne prijeđe tako brzo na našu stranu bare.
Manhattan je stvarno lijep, pun energije i izvrstan za život dobrostojećih mladih ljudi bez djece.
Najvjerojatnije se hoću prijaviti za Green Card Lottery kad/ako bude opet otvorena jer se mogu zamisliti kako odrađujem neki ugovorčić tamo.
Za sve ostale scenarije mi je, ipak, privlačnija stara dobra Europa.
- 00:05 -
četvrtak, 17.01.2008.
Guggenheim, MoMA i slučaj ogromnog bijelog platna
Tko i malo voli umjetnost i šetnje po muzejima, mora ići u Guggenheim i MoMA-u. Govorim to iz perspektive nekoga tko se nagledao i muzeja i velikih izložbi. Iako... moram priznati da sam se u zadnje vrijeme bila pomalo zasitila toga... Nekako su mi izložbe postale dovoljne u malim dozama. Međutim, ovdje sam se vratila staroj ljubavi i sad se opet veselim nedjeljnim predavanjima u National Gallery i deranju đonova po muzejskim zgradama .
Svaki od ova dva muzeja mi se dopao iz različitih razloga.
Zgrada Guggenheima je fantastična u svojoj jednostavnosti. Na žalost, izvana se popravlja već duže vrijeme pa se može uživati samo u unutrašnjosti.
Takva je da i sami posjetioci postaju dio izložbe, a već i šetnja bez posebnog usredotočavanja na eksponate je dovoljan doživljaj.
Gledati fotografije s nekog suprotnog balkona i ne biti naguran oko njih mi je bilo jako lijepo i drugačije nego inače.
Na moju žalost, fotografiranje je zabranjeno na katovima iznad prizemlja tako da su ovo neke samo na brzinu, po skrivečki snimljene, da ne kažem "ukradene" fotografije. U tome još ne mogu protiv sebe; kad mi se nešto jako sviđa, jednostavno, moram fotografirati....
MoMA, The Museum of Modern Art ima isto modernu i jako lijepu zgradu,...
...ali tamo su jači dojam na mene ostavili eksponati.
Moje omiljeno razdoblje, kraj 19. i početak 20. ima zaista lijepe i važne predstavnike.
Neke stvari doslovno prikuju gledaoca (ili da kažem obgrle kao jedna od plesačica ovog čovjeka
?). Jedini je problem veliki broj ljudi koji se naguravaju i pokušavaju uslikati s najpoznatijim djelima u društvu.
Zahvaljujući popularnim eksponatima koji privlače najveću pažnju, ostaje više vremena i prostora za otkrivanje i promatranje nekoga tko nije poznat u picassovskim razmjerima.
Tako je i mene bio otkriće Andrew Wyeth. Možda se ovako fotografirano ne vidi snaga slike, ali tamo u živo je, zaista, bilo impresivno.
Nemaju svi eksponati tu moć. Npr., za mene bi MoMa bila jednako dobra da u njoj ne visi jedno veliko bijelo platno koje nisam uspjela fotografirati zbog čuvara. Ono je potaknulo pitanje u mojoj glavi: "Što je, u biti, umjetničko djelo?" Ja sam samo 100% laik koji jako voli razne vrste umjetnosti. No, svaki put kada vidim u tim poznatim muzejima nešto što mi "nije nešto", počnem si postavljati pitanja: "Što je umjetnost? Zašto je ogromno bijelo platno koje visi u MoMA-i bolje od onoga što rade npr. Vojo Radojičić, Tea Paškov - Vukojević, Mirna Kutleša, Sanja Rešček, Robert Dandarov... i neki drugi čiji mi se radovi puno više sviđaju?"
Kad bih se morala odlučiti što staviti na svoj zid, ne bih bila u nedoumici ni sekundu iako je tržišna vrijednost velikog bijelog platna u MoMA-i neizmjerno viša.
Zašto, s druge strane, nekima priznajem status umjetničkog djela? Ili jer mi se sviđaju ili jer ih vidim kao nešto inovativno ili jer mi se čini da je običnom smrtniku to teško napraviti... Ako gledam tako, onda ne smijem osporavati ogromnom bijelom platnu status umjetničkog djela jer ga mogu svrstati u kategorije "nekome drugome se sviđalo ili netko drugi ga smatra inovativnim" ili postoji možda nešto treće? Možda taj netko drugi ima neke osobne razloge da ga stavi tamo. Bitna razlika između mene i nekog drugog je da on/ona može odlučiti da će ogromno bijelo platno visiti u MoMA-i, a ja ne mogu
. Vrlo jednostavan odgovor zahvaljujući kojemu ću prestati razbijati glavu oko slučaja ogromno bijelo platno .Nisam bila lijena nakon povratka i ipak sam malo prosurfala da nađem definicije umjetničkog djela i umjetnosti i našla sam nešto što me zadovoljilo, a napisao je dotični profesor Kenneth M. Lansing:
"More than thirty years ago, I wrote a book called Art, Artists, and Art Education, and I began the book by offering a definition of art. I did so because I felt that any subsequent advice about the teaching of art or about the knowledge, attitudes, and skills necessary to make art should be based upon the nature of the subject. Unfortunately, defining art was not an acceptable approach to art education in 1969, and it still isn't today. It wasn't acceptable because the popular view was, and continues to be, that art cannot be defined. Most artists and art educators hold to this view as some people hold to their religion. Art cannot be defined, they say, because the things we have called art do not all have a distinctive feature in common. If they did, we could say that any new work containing that feature is a work of art, and any work without that feature is not a work of art.
Ako su i profesori umjetnosti zbunjeni, nemam se zašto više brinuti
.I da vam pokažem još nešto što me u Guggenheimu jako zabavilo gledati, a to je pakiranje jednog ovećeg eksponata. Neću više pričati kako ga baš nisam razumijela jer je to, u stvari, bio neki stari Ford Taunus kakvog su moji imali kad sam bila mala
.Stave ga u kutiju....
....pa obrišu prašinu....
....i izglancaju....
....a prolaznici se zabavljaju
.
- 19:30 -
Sretan 17. rođendan, Mia :-)!
Malo ću prekinuti manhattanske postove jer vam moram reći ovo...
Moja Mia danas ima 17 godina! To je kao 119 ljudskih!!!!!!
Hoda teško, prošla je svakakve operacije, malo čuje, ne vidi skoro ništa, ali se još drži
. Sa životinjam je jednako kao s ljudima... Medicina je danas toliko napredovala da se staro, nemoćno tijelo može održavati na životu godinama. Je li to sebičnost ili dobronamjernost onih koji ostaju? Kakogod bilo, razumljivo je i ljudski da želimo da oni koje volimo žive što duže... S druge strane, može se postaviti pitanje: "Ako nekoga volimo, što ne bismo trebali željeti i sve napraviti da se ne muči...". Prefilozofsko pitanje na koje neću nikada moći dati odgovor....
Isto tako se neću prestati pitati je li mi Mia zamjerila što sam ju ostavila u Rijeci kada sam otišla u Irsku. Nadam se da nije. Ma nije sigurno, ali se bojim da sam ju rastužila. Psi osjećaju jako puno. U stvari su previše privrženi i baš je šteta što što ne znaju pričati.... Onda bih joj mogla objasniti da je za ulazak u Irsku trebala provesti 6 mjeseci u karanteni i voziti se u ne znam kojem dijelu aviona, a to ona ne bi preživjela...
Ja znam da joj je ovako najbolje, a nadam se da je i ona pseći sretna.
Ovo je bilo na njezin 14. rođendan u Zagrebu
- 00:01 -
nedjelja, 13.01.2008.
Opasnost vreba svugdje oko nas....ooops....njih!!!
Treba u životu biti oprezan, ali što ga Ameri pretjeruju...
Nisam pobornik teorija zavjere, niti se puno opterećujem time jer ja osobno ne mogu promijeniti svijet niti dokazati da je neka teorija tog tipa istinita ili ne. Poslušam sve verzije, ali za nijednu ne bih stavila ruku u vatru niti ću je svim srcem braniti. Na kraju, sve je to politika, a znate što o njoj mislim...
Međutim, čim sam kročila na američko tlo, sjetila sam se raznih priča kako, u stvari, američki vrh želi da im ljudi budu isprepadani itd., itd.
Samo što sam prošla preko carine i došla kraj izlaza iz zgrade, čuo se na razglasu security announcement kojega sada ne mogu više citirati, ali je govorio otprilike sljedeće: "Nemojte ulaziti u taxi koji nije provjeren, nema osiguranje....". Moja prva reakcija je bila prepadanje... Ajme, s kojim taxijem sad da se odvezem. I to ne toliko zbog teksta koliko zbog tona...
Čim sa izašla van iz zgrade, vidjela sam veliki red za službene taxije. I onda mi je postalo jasno čemu panika na JFK. Novci su, po običaju, odgovor.
Ako ne plaćaš, nećeš ni prevoziti ljude.
Prolaze i drugi taxisti, ali samo suprotnom stranom u odnosu na ove s dozvolom. Parkiraju se negdje i pitaju ljude u redu hoće li s njima. Neki se odluče, ali turistima koji su izašli lagano šokirani onime što su čuli ne pada na pamet to napraviti. Uredno će čekati preko sat vremena na JFK-u iako će kasnije u centru mirno dignuti ruku i ući u bilo koji žuti taxi i odvesti se gdje trebaju... Dobra strana taxija koji imaju dozvolu prijevoza s JFK-a je da imaju fiksnu cijenu, posebnu za svaki dio grada pa ako je i gužva na cesti, ne plaća se više.
Drugi, redoviti security announcement je u podzemnoj. Svako toliko upozoravaju ljude da ako vide nešto sumnjivo, prijave prvom policajcu...
Nisam se zbog toga bojala, ali je izazivalo određenu nelagodu iako je stanica podzemne bila puna ljudi i ništa se nije događalo....Iz evropske perspektive je takav pristup vrlo čudan. Kad sam prvi put čula upozorenje, pomislila sa da oni znaju da negdje nešto nije u redu pa upozoravaju ljude. Onda sam vidjela da se nitko ne uzbuđuje pa se nisam ni ja...Možda ljudi koji žive tamo toga više i nisu svjesni, ali činjenica je ako svjesno više i ne registriraš, tvoj mozak to upozorenje registrira i registrira i registrira....
Sjećam se da su mi '78., mamu isprepadali vezano uz sigurno kretanje po gradu. Moguće da je onda bilo puno nesigurnije, ali ja sada Manhattan nisam tako doživjela. Dobar dio zasluge za to ide kamerama postavljenima po ulicama kao i u Londonu. Osjećaj da nije nesiugurnije nego u Europi nije samo moj dojam nakon kratkog boravka, nego to misle i ljudi koji godinama žive tamo. Baš je kako moja sestrična kaže, ni po noći te nije strah jer uvijek ima dosta ljudi na ulicama. Dobro, ima kvartova u kojima nije tako, ali to opet nisu kvartovi u kojima smo se kretali. U krajnjoj liniji, ni u Rijeci, Zagrebu i Dublinu se baš ne bih svugdje šetala sama po noći...
Međutim, što je pravo osiguranje tek se vidi u Financial Districtu.
Najpoznatiji dio tog dijela je Wall Street gdje je burza; NY Stock Exchange.
Ispred je parkirano nekoliko policijskih vozila što me nije iznenadilo...
No, ove barikade u jednoj od ulica prilaznih burzi su me ostavile bez riječi.
Ne mislim reći da su me nešto pozitivno impresionirale i učinile da se divim snazi. Ne, nego se pitam čemu to. U ostale 2 prilazne ulice ih nema pa mi nema smisla odgovor da su tamo da bi se onemogućilo napad motornim vozilima sa ceste....Nije ni za zabranu parkinga, sigurno
... Ma tako bih voljela čuti od nekoga odgovornog jedno službeno objašnjenje... U svakom slučaju, ostavljaju ružan dojam. To nisam vidjela u drugim državama....osim u minijaturnoj verziji na izlazu iz rent-a-car parkinga na Heathrowu, ali tamo to mogu i shvatiti donekle.U drugim dijelovima grada nema barikada. Samo puno policije.
Kada vidim cijeli taj pritisak oko sigurnosti, onda se ne čudim da ima ljudi koji podržavaju teorije zavjere.
Tu na fotografiji su panoi koje je netko postavio oko ulaza u Ground Zero (mjesto gdje su nekada bili Twinsi) i pokušava dokazati da je rušenje Twinsa napravila sama Amerika...
Pretjerivanje s jedne strane uvijek će isprovocirati pretjerivanje u suprotnom smijeru. Zakon akcije i reakcije se u ovoj priči može primijeniti na više segmenata...
I kod promoviranja sigurnosti i opreza treba imati dozu mjere da se postigne što treba, a to je da ljudi budu svjesni opasnosti, oprezni, ali ne isprepadani.
Samo moram priznati da sam se i ja tamo upitala imaju li svi baš taj cilj.
- 22:48 -
subota, 12.01.2008.
Manhattan iz sasvim drugog kuta: "America no good, no good..."
Postoji i druga strana Manhattana u odnosu na sjajne, dijelove pune visokih nebodera, muzeja, kazališta i lijepih dućana... Nazovimo je interesantnom razlikom iz turističke perspektive.
Nakon šetnji prva 3 dana, nekako je moja podsvijest mislila da ovakav dućan ne postoji na Manhattanu. Svugdje po gradu će se naći štandova/kućica koji prodaju hot dog, perece, palačinke te pokoji koji prodaje šalove i torbice, ali sliku velikog Ponte rossa nisam nigdje očekivala.
Međutim, takav kvart postoji i to je Chinatown, a jutro u Chinatownu je jako zabavno promatrati. Čovjek nema osjećaj da je u Americi.
Vjerojatno mi je bilo još zabavnije jer su me pomalo nasmijali i podsjetili na nešto čega se godinama nisam sjetila
. Interesantan je taj efekt Proustovih Madeleine kolačića. Svakakva sjećanja daleke prošlosti na putovanjima stvore nekakav topli osjećaj.Prišao mi je jedan Kinez i nešto mrmljao... Ne moram reći da sam se malo prepala. Malo, jer sam, prije svega, bila viša za barem pola glave od njega, a drugo,takva je gužva na cesti da se čovjek ne može bojati da će mu se baš nešto dogoditi usred bijela dana. Svejedno sam se malo trgnula.
Idem dalje i nakon kratkog vremena mi priđe jedna Kineskinja. Nju razumjeh što je promrmljala
: "Purses, purses, handbags..." i pritom pokaže plastificirani papir s raznim modelima. 
Momentalno mi se stvorila pred očima slika Korza prije n godina i "gospode" koja govore sebi u bradu: "Cigarete, cigarete."
. Vjerojatno se žena začudila kad sam se nasmijala od uha do uha i produžila dalje .Ni drugi koji imaju "legalne" poslovne prostore, ne vole biti fotografirani što im nije za zamjeriti, ali, po običaju, nisam mogla odoliti
. Na ulazu u radnju postolara, postolarica je čim je vidjela da fotografiram, počela vikati: "No, no, no!".
U Chinatownu se može, doslovno, naći svega; od igle do lokomotive, "Made in China", of course.
I za oblačenje...
...i za čitanje...
...i za papanje...
Najveći dio hrane koji se prodaje nisam mogla raspoznati, a nisam imala šanse pročitati nazive. U Chinatownu smo. Tamo se piše kineski. Zašto bi se pisalo engleski?
Jedino se potrude cijenu napisati arapskim brojevima. 
Činilo mi se da ima puno sušenih morskih plodova i tko zna čega još. Ali ono što me odbilo od eksperimentiranja je smrad u tim dućanima. Prva asocijacija kad sam ušla mi je bila, zatvoreni kavez u ZOO-u....Znate kako to smrdi? E, pa tako smrdi u nekim od tih dućana.
Želju za eksperimentiranjem s nepoznatom hranom sigurno nije moglo potaknuti i to što sve stoji po nekim plastičnim kutijama i baš nije čisto....
Moja draga sestrična se ipak odlučila kupiti ono što nam je izgledalo poznato. Kesteni. Ideja joj je bila izvrsna....vrući kesteni se tako dobro uklapaju u scenarij JAKO hladne večeri. A i prodavač je bio rijetko razgovorljiv.
Međutim, uz najbolju volju i sav trud njezinog dragog mužićA da nas dočeka s toplim kestenima kad se vratimo iz šetnje, nije nam uspjelo uživati u njima.
Kesteni su se pekli, pekli i pekli. U jednom trenutku je kroz prorez počela izlaziti nekakva kao pjenica.
Muško u kući se počelo pitati jesu li to uopće kesteni. Dvije žene su tvrdile da jesu. Odlučeno je da se kesteni nastave peći. Veliki su pa im treba više nego našim marunima. Onda sam ja, pametno, probala komad (kao što vidite, preživjela sam) i zaključila da to JESU kesteni.... istina, malo različitog okusa od naših maruna. Naravno, to su kineski, a ne lovranski kesteni. Kesteni su se i dalje pekli i pekli, ali se nikada nisu do kraja ispekli. Završili su u smeću. Trebali smo od početka slušati muško u kući..... Ali to je bilo previše tražiti od dvije žene
.Da, Chinatown je neki drugi dio Manhattana u koji se nitko neće zaljubiti.... Zabavan je za usputnog prolaznika koji znatiželjno uočava razlike...
Ali prodavač kestena ne misli tako.
Rekao nam je: "America no good, no good."
Mogla bih se kladiti da nam to ne bi rekao onaj vlasnik draguljarnice negdje off 5th Avenue u Diamond Districtu....
Razlika između tih dijelova koji su toliko blizu zračnom linijom je očita.
Međutim, teško je zaraditi za najam stana od nekoliko tisuća $ da bi se živjelo u lijepom dijelu.
Ne može to svatko.
Ali očito nema svatko u životu ni izbora odlučiti otići s Manhattana negdje drugdje gdje bi bilo lakše i bolje....
- 12:40 -
četvrtak, 10.01.2008.
Manhattan, ukratko
Može li se Manhattan opisati ukratko? Mislim teško, ali pokušat ću.
A opisati ga bez zvukova i mirisa koji su tamo tako jaki mi se čini skoro nemoguće...
Za mene je, u svakom slučaju, jako zavodljiv u svoj svojoj visini, brzini i raznolikosti.
Činjenice su suhoparne, ali možda kombinacija informacije da je to najmanji, a ujedno i najgušće naseljen okrug u USA, može dati naslutiti gužvu ljudi i zgrada.
Moja sestrična kaže za njega slično kao što ja govorim o odnosu Dublina i Irske:
"Manhattan nije Amerika, Amerika nije Mnhattan."
Reklame i nazivi firma po zgradama, govore da baš SVI žele biti tamo prisutni... Jednostavno ostavlja dojam da je to glavni svjetski grad. Tko bi mu se mogao "suprostaviti"? London, Pariz....Drugi je osjećaj...Oni su Evropa. Šetnje kroz njih povezuju s poviješću i daju bezbroj drugih ljepota kojih se među ovim neboderima ne mogu naći. Ima sličnosti, ali Manhattan ima neku drugu energiju kojoj vjerojatno puno doprinose i kulise njegovih nebodera.
Bila sam jako mala kad sam tamo bila prvi put i ne sjećam ga se previše kakav je bio '78......Ostalo mi je nekoliko urezanih dojmova; široke ulice, Arapin u predvorju hotela koji je čekao taxi kad i mi, crnac koji nam je donio u sobu dodatnu deku, nekakav štrajk na cesti, šetnja po Empire State Building i čuvar koji mi ne dozvoljava da stanem na neki bezopasan zidić te pogled sa 107. kata jednog od Twinsa. To su bila sva sjećanja.
Restoran na 107. katu Twinsa mi je ostao najupečatljiviji. Sve je bilo u staklu i kada sam pogledala dole, ljudi i auti su bili veličine mrava. Toliko sam se prepala pogleda da sam sjela na pod.
Ovaj put, prije nego što sam otišla, strašno me interesiralo kako ću sada vidjeti isti grad.
Ljudi su i danas minijaturni u odnosu na scenografiju, ali me to ne straši. Ti neboderi ostavljaju jako dobar dojam. Privlače pogled i baš sam uživala šetati među njima.
A i one starije, niže zgrade tako poznate iz filmova imaju svoju čar.
Široke ulice su ostale, ali više nisu tako dojmljive.
Ima i dalje svih mogućih rasa. Međutim, ja više ne živim u okruženju samo bijelaca tako da me to nije ovog puta impresioniralo.
Štrajk? Moram pitati mamu je li ga zaista bilo ili smo uletjele u gužvu na Times Square pa sam ja zbog tko zna čega to tako prevela u svojoj glavici
. Za mene je Times Square najgori dio tamo. U stvari, treba zaobilaziti turistima zanimljive punktove i voljet ćete Manhattan.
Za Empire State Building se sada čeka predugačak red da bih bila stala u njega.
Twinsa više nema... Tamo je sada samo Ground Zero Train Station, hrpa turista koji dolaze vidjeti ostatke i neki aktivisti koji pokušavaju dokazati da su same USA namjestila njihovo rušenje.
A što mi je sada bilo najdraže?
Arhitektura, taj brzi ritam i atmosfera grada, rekla bih.
Netko iz Evrope ne može očekivati da će igdje u USA biti impresioniran poviješću.... Gradnja Manhattana je počela u 17. stoljeću. Znači, sve što se vidi pripada nedavnoj povijesti. No, dobro su iskoristili što je naučeno prije na drugim kontinentima. U jednostavnoj organizaciji ulica i avenija sam se čak i ja izgubila samo jednom. I to zato što sam ušla u predio gdje nema rednih brojeva nego samo naziva
. Ali mi je bilo drago jer sam vidjela jednu stranu Manhattana koju inače ne bih, a to je jutro u China Townu (o tome u nekom drugom postu). Inače, samo treba znati brojiti do 100 i svugdje se stigne jednostavno.Da nije onih nekoliko dana bilo tako jako hladno, vjerojatno bih puno više sati provela šećući. Iako ni ovako nisam bila loša
.
Hladnoća me podsjetila na onu najgoru zagrebačku....Uz svo sunce i podstavljene rukavice, ruke su ledene, a mislim da slika ovih jadnih golubova, sve govori.
I što reći za kraj o njemu?
Manhattan nikako nije savršen. Nekome će se jako dopasti, a nekome nikako. Puno nudi u segmentima kulture, zabave, života. Tko se jednom osjeti tamo "doma", mislim da teško može naći drugi privlačan grad.
Za uživanje života u njemu, dugoročno, treba imati više novaca nego po evropskim gradovima.
Pa da u to ime za kraj parafraziram Milčeca; Manhattan je, inače lijep
.I ja se nadam da ću uskoro opet otići pozdraviti ovu damu
.
- 22:55 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
srijeda, 02.01.2008.
A kakve su cijene preko bare?
Kad pomislim na ducane u NY, odmah mi se osmijeh razvuce od uha do uha . Sad mi je jasna prica da Dublineri dolaze tu u shopping. Vjerojatno ih ogroman postotak ima kod koga spavati jer, kako kazu, 20% Amera su irskog porijekla. Za vrijeme rasprodaja razlika u cijeni za koju torbicu, cizme, naocale za sunce i pokoju sitnicu pokrije cijenu karte, a sve ostalo je usteda . S ustedjenim dijelom, covjek (cesce zena u ovom scenariju ) se provede u NY i jos se posteno naprica sa sestricnom koju vidja rijetko samo zbog udaljenosti. Meni ne treba bolji business justification . Po mojoj procijeni, za vrijeme rasprodaja su stvari s potpisom nekoliko puta jeftinije nego u Dublinu. A ako se usporedjuju pune cijene, onda je to razlika u tecajnoj razlici izmedju US$ i Eura. Jer pune cijene su jednake u brojci, ali US$ ili EUR nakon brojke ucine veliku razliku sada.
No, nije sve tako bajkovito....bas sam jucer cula.... u najboljem dijelu Manhattana je cijena najma 15 kvadrata (super zgrada, super ulica, super sve osim kvadrature) 2000 $....i tako je jeftino jer je to tzv. "protected rent". A sto se moze...Inace bi NY bi bio "savrsen", a znamo da savrsenstvo ne postoji.... .
Odoh u setnju...
.
- 15:12 -
.
