Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/thejourney

Marketing

Tuna naša jadranska

U Hrvatskoj sam uvijek pazila da kad kupujem tunu, kupim našu jer one druge, kosooke su tko zna kako loše i sadrže tko zna što...Zašto? Prvenstveno zato što je naše more puno čistije pa sam računala da i riba absorbira manje štetnih sastojaka nego ona ulovljena na obalama USA, Japana... I ne rezoniram tako samo ja, nego i svi oko mene. Kad sam odselila, više nisam imala izbora jer u Irskoj hrvatske tune nema.

Photobucket

I sada imam što pročitati u Jutarnjem:
U jadranskoj plavoperajnoj tuni previsoka razina žive
Pozitvna strana koja se navodi u cijeloj priči je:
"... s obzirom na to koliko Hrvati malo jednu ribu, nema razloga za paniku.... a i većina tuna iz Jadrana se proizvodi uglavnom za japansko tržište.“
Naravno da se većina tune izvozi u Japan kad ju oni puno više troše i više plaćaju. I ja bih bila rado kupovala frišku tunu u Hrvatskoj da sam je nalazila na ribarnicama. Ali vidjeti tunu je bilo jednako rijetko kao vidjeti lososa kojega nema kod nas.
Jutarnji još dodaje: "Opasno je jesti puno i stalno i ne preporuča se da tunu jedu trudnice i djeca u rastu." . Sve to su saznali od prof. dr. Emila Srebočana, sa Zavoda za farmakologiju i toksikologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu.
Prvo razmišljanje nakon što sam pročitala članak je bilo: Mi smo se bojali tune iz Japana, a u stvari mi njima šaljemo nešto nezdravo sretan. No, odmah mi se javio tračak sumnje; Japan koji je na otocima u velikom moru, uvozi tunu iz našeg malog mora?!
Photobucket

Koliko poznam ekonomsko - zakonsku perspektivu, jedina moguća objašnjenja koja su mi pala na pamet su bila: ili je njihova riba toliko zagađena (ne samo živom) ili je zbrisala iz nekog razloga odonuda ili im je uz sav prijevoz, jeftinije kupovati našu nego uzgajati svoju. Morala sam se dati u istraživanje jer je ovaj članak dao premalo informacija.... kako to obično biva.
Blaženi Internet...... Zaista čovjek može pronaći svega iako je vjerodostojnost i točnost tako pronađenih informacija često upitna. No, čitanjem više izvora, da se steći dojam o mogućoj istini.
Što sam ja to tako interesantnoga i pomalo zastrašujućega saznala o tuni da sam odlučila napisati post?
Times je nedavno financirao istraživanje koje je pokazalo kako je u većini sushi barova na Manhattanu razina žive u tuni puno viša od dozvoljene i ako je se jede više puta tjedno, opasna je po zdravlje. Istraživanje je isto tako pokazalo da je razina žive u friške tune kupljene u dućanima niža nego u ove u restoranima. Restorani kupuju cjenjenije, veće primjerke, a što je veća tuna, to ima više žive jer ju dodatno unosi jedući manju ribu. Od svih vrsta tune, plavoperajna ima najviše žive, ali kažu da je običnim smrtnicima, nemoguće razlikovati kojoj vrsti pripada koji komad mesa. I iako se ovo istraživanje provelo na uzorcima s Manhattana, to nije situacija samo tamo nego i svugdje drugdje. Naime, tuna se mrijesti u Meksičkom zaljevu i Mediteranu i onda svrati do Atlantika. Budući da dozvolu lova u Atlantiku imaju mnoge zemlje, nije rečeno da će manje žive sadržavati limenka s nemediteranskom zemljom porijekla.
U članku još dodaju kako su brojna istraživanja pokazala da, općenito, ljudi koji jedu jako puno ribe, imaju povišenu razinu žive u krvi. No, to su oni koji cijeli život jedu zaista puno, skoro svakodnevno.

Time i dalje nisam dobila odgovor zašto Japanci uvoze tunu iz našeg malog mora pa sam kopala i dalje i došla do jako ružnog saznanja...
Budući da je u zadnjim desetljećima sushi postao svjetski popularan, eksponencionalno se povećala potrošnja plavoperajne tune koja je jedan od najcjenjenijih sastojaka u sushiju. Ljudi su počeli jesti tunu većom brzinom, nego što se ova vrsta može reproducirati i tako je vrsta postala ugrožena.
Naime, tuna se uzgaja tako da se uhvati divlja tuna, stavi u kaveze i tovi dok se dovoljno ne poveća. Kako se za to hvata i mlada riba, smanjuje se količina tune koja će se reproducirati i povećati količinu u divljini.
EU je radije gledala kratkoročno i odbijala smanjiti dozvoljenu količinu za ulov da ne bi ugrozila uzgajivače tune i time je ugrozila cijelu jednu vrstu jer izgleda da je količina tune u Mediteranu, a time i svugdje drugdje, zadnjih godina drastično opala. Najjače i najglasnije u borbi za dobivanje visokih kvota ulova su tu Italija, Španjolska i Francuska.
Iako su se prije godinu dana sve zemlje koje se bave lovom tune (na svjetskom nivou) dogovorile da će do 2010. smanjiti ulov za 20% u odnosu na 2006., znanstvenici kažu da to još uvijek nije dovoljno.
Kolikogod Europa može prigovarati SAD-u oko zagađivanja zraka, izgleda da oni i Japan mogu prigovarati Europi kada je tuna u pitanju. Čini se da su SAD i Japan puno rigorozniji što se tiče njihove zaštite. Sigurna sam da je nekakva materijalna računica tu u igri i nikako ne mislim da su odjednom u toj jednoj situaciji postali ekološki svjesni.
Sad vidite gdje leži odgovor na pitanje zašto naša tuna redovito leti u daleki Japan koji je u velikom moru. Zbog velike potražnje u Japanu i očito za to preniskih dozvoljenih kvota lova tune u tom dijelu svijeta, japanski poduzetnici šalju avione u Hrvatsku i kupuju na veliko tunu. Zbog toga smo mi u zadnjih 10 godina postali jaki s njezinim uzgojem.
Na žalost, money makes the world go around i ako se svi ne dogovore smanjiti ulov, sushi-ljubitelji će se morati zadovoljiti s drugim vrstama kojih će s vremenom biti sve manje i manje i možda ćemo ih na kraju moći gledati samo u akvarijima.
Photobucket

Zaista je čovjek daleko najopasnije biće u svemiru, a Tuna & Co. će nam, zasluženo, uzvratiti udarac živom i nekim drugim oružjima.

Post je objavljen 28.01.2008. u 18:45 sati.