subota, 12.01.2008.
Manhattan iz sasvim drugog kuta: "America no good, no good..."
Postoji i druga strana Manhattana u odnosu na sjajne, dijelove pune visokih nebodera, muzeja, kazališta i lijepih dućana... Nazovimo je interesantnom razlikom iz turističke perspektive.
Nakon šetnji prva 3 dana, nekako je moja podsvijest mislila da ovakav dućan ne postoji na Manhattanu. Svugdje po gradu će se naći štandova/kućica koji prodaju hot dog, perece, palačinke te pokoji koji prodaje šalove i torbice, ali sliku velikog Ponte rossa nisam nigdje očekivala.
Međutim, takav kvart postoji i to je Chinatown, a jutro u Chinatownu je jako zabavno promatrati. Čovjek nema osjećaj da je u Americi.
Vjerojatno mi je bilo još zabavnije jer su me pomalo nasmijali i podsjetili na nešto čega se godinama nisam sjetila
. Interesantan je taj efekt Proustovih Madeleine kolačića. Svakakva sjećanja daleke prošlosti na putovanjima stvore nekakav topli osjećaj.Prišao mi je jedan Kinez i nešto mrmljao... Ne moram reći da sam se malo prepala. Malo, jer sam, prije svega, bila viša za barem pola glave od njega, a drugo,takva je gužva na cesti da se čovjek ne može bojati da će mu se baš nešto dogoditi usred bijela dana. Svejedno sam se malo trgnula.
Idem dalje i nakon kratkog vremena mi priđe jedna Kineskinja. Nju razumjeh što je promrmljala
: "Purses, purses, handbags..." i pritom pokaže plastificirani papir s raznim modelima. 
Momentalno mi se stvorila pred očima slika Korza prije n godina i "gospode" koja govore sebi u bradu: "Cigarete, cigarete."
. Vjerojatno se žena začudila kad sam se nasmijala od uha do uha i produžila dalje .Ni drugi koji imaju "legalne" poslovne prostore, ne vole biti fotografirani što im nije za zamjeriti, ali, po običaju, nisam mogla odoliti
. Na ulazu u radnju postolara, postolarica je čim je vidjela da fotografiram, počela vikati: "No, no, no!".
U Chinatownu se može, doslovno, naći svega; od igle do lokomotive, "Made in China", of course.
I za oblačenje...
...i za čitanje...
...i za papanje...
Najveći dio hrane koji se prodaje nisam mogla raspoznati, a nisam imala šanse pročitati nazive. U Chinatownu smo. Tamo se piše kineski. Zašto bi se pisalo engleski?
Jedino se potrude cijenu napisati arapskim brojevima. 
Činilo mi se da ima puno sušenih morskih plodova i tko zna čega još. Ali ono što me odbilo od eksperimentiranja je smrad u tim dućanima. Prva asocijacija kad sam ušla mi je bila, zatvoreni kavez u ZOO-u....Znate kako to smrdi? E, pa tako smrdi u nekim od tih dućana.
Želju za eksperimentiranjem s nepoznatom hranom sigurno nije moglo potaknuti i to što sve stoji po nekim plastičnim kutijama i baš nije čisto....
Moja draga sestrična se ipak odlučila kupiti ono što nam je izgledalo poznato. Kesteni. Ideja joj je bila izvrsna....vrući kesteni se tako dobro uklapaju u scenarij JAKO hladne večeri. A i prodavač je bio rijetko razgovorljiv.
Međutim, uz najbolju volju i sav trud njezinog dragog mužićA da nas dočeka s toplim kestenima kad se vratimo iz šetnje, nije nam uspjelo uživati u njima.
Kesteni su se pekli, pekli i pekli. U jednom trenutku je kroz prorez počela izlaziti nekakva kao pjenica.
Muško u kući se počelo pitati jesu li to uopće kesteni. Dvije žene su tvrdile da jesu. Odlučeno je da se kesteni nastave peći. Veliki su pa im treba više nego našim marunima. Onda sam ja, pametno, probala komad (kao što vidite, preživjela sam) i zaključila da to JESU kesteni.... istina, malo različitog okusa od naših maruna. Naravno, to su kineski, a ne lovranski kesteni. Kesteni su se i dalje pekli i pekli, ali se nikada nisu do kraja ispekli. Završili su u smeću. Trebali smo od početka slušati muško u kući..... Ali to je bilo previše tražiti od dvije žene
.Da, Chinatown je neki drugi dio Manhattana u koji se nitko neće zaljubiti.... Zabavan je za usputnog prolaznika koji znatiželjno uočava razlike...
Ali prodavač kestena ne misli tako.
Rekao nam je: "America no good, no good."
Mogla bih se kladiti da nam to ne bi rekao onaj vlasnik draguljarnice negdje off 5th Avenue u Diamond Districtu....
Razlika između tih dijelova koji su toliko blizu zračnom linijom je očita.
Međutim, teško je zaraditi za najam stana od nekoliko tisuća $ da bi se živjelo u lijepom dijelu.
Ne može to svatko.
Ali očito nema svatko u životu ni izbora odlučiti otići s Manhattana negdje drugdje gdje bi bilo lakše i bolje....
- 12:40 -
.
