Pregled posta

Guggenheim, MoMA i slučaj ogromnog bijelog platna

Tko i malo voli umjetnost i šetnje po muzejima, mora ići u Guggenheim i MoMA-u. Govorim to iz perspektive nekoga tko se nagledao i muzeja i velikih izložbi. Iako... moram priznati da sam se u zadnje vrijeme bila pomalo zasitila toga... Nekako su mi izložbe postale dovoljne u malim dozama. Međutim, ovdje sam se vratila staroj ljubavi i sad se opet veselim nedjeljnim predavanjima u National Gallery i deranju đonova po muzejskim zgradama .

Pa i priliči Manhattanu sa svojim slavnim statusom u svjetskom vrhu kulturnih centara da mi to vrati.

Svaki od ova dva muzeja mi se dopao iz različitih razloga.
Zgrada Guggenheima je fantastična u svojoj jednostavnosti. Na žalost, izvana se popravlja već duže vrijeme pa se može uživati samo u unutrašnjosti.

Takva je da i sami posjetioci postaju dio izložbe, a već i šetnja bez posebnog usredotočavanja na eksponate je dovoljan doživljaj.

Gledati fotografije s nekog suprotnog balkona i ne biti naguran oko njih mi je bilo jako lijepo i drugačije nego inače.

Na moju žalost, fotografiranje je zabranjeno na katovima iznad prizemlja tako da su ovo neke samo na brzinu, po skrivečki snimljene, da ne kažem "ukradene" fotografije. U tome još ne mogu protiv sebe; kad mi se nešto jako sviđa, jednostavno, moram fotografirati....

MoMA, The Museum of Modern Art ima isto modernu i jako lijepu zgradu,...



...ali tamo su jači dojam na mene ostavili eksponati.
Moje omiljeno razdoblje, kraj 19. i početak 20. ima zaista lijepe i važne predstavnike.

Neke stvari doslovno prikuju gledaoca (ili da kažem obgrle kao jedna od plesačica ovog čovjeka ?).
Jedini je problem veliki broj ljudi koji se naguravaju i pokušavaju uslikati s najpoznatijim djelima u društvu.

Zahvaljujući popularnim eksponatima koji privlače najveću pažnju, ostaje više vremena i prostora za otkrivanje i promatranje nekoga tko nije poznat u picassovskim razmjerima.
Tako je i mene bio otkriće Andrew Wyeth. Možda se ovako fotografirano ne vidi snaga slike, ali tamo u živo je, zaista, bilo impresivno.

Nemaju svi eksponati tu moć. Npr., za mene bi MoMa bila jednako dobra da u njoj ne visi jedno veliko bijelo platno koje nisam uspjela fotografirati zbog čuvara. Ono je potaknulo pitanje u mojoj glavi: "Što je, u biti, umjetničko djelo?" Ja sam samo 100% laik koji jako voli razne vrste umjetnosti. No, svaki put kada vidim u tim poznatim muzejima nešto što mi "nije nešto", počnem si postavljati pitanja: "Što je umjetnost? Zašto je ogromno bijelo platno koje visi u MoMA-i bolje od onoga što rade npr. Vojo Radojičić, Tea Paškov - Vukojević, Mirna Kutleša, Sanja Rešček, Robert Dandarov... i neki drugi čiji mi se radovi puno više sviđaju?"
Kad bih se morala odlučiti što staviti na svoj zid, ne bih bila u nedoumici ni sekundu iako je tržišna vrijednost velikog bijelog platna u MoMA-i neizmjerno viša.
Zašto, s druge strane, nekima priznajem status umjetničkog djela? Ili jer mi se sviđaju ili jer ih vidim kao nešto inovativno ili jer mi se čini da je običnom smrtniku to teško napraviti... Ako gledam tako, onda ne smijem osporavati ogromnom bijelom platnu status umjetničkog djela jer ga mogu svrstati u kategorije "nekome drugome se sviđalo ili netko drugi ga smatra inovativnim" ili postoji možda nešto treće? Možda taj netko drugi ima neke osobne razloge da ga stavi tamo. Bitna razlika između mene i nekog drugog je da on/ona može odlučiti da će ogromno bijelo platno visiti u MoMA-i, a ja ne mogu. Vrlo jednostavan odgovor zahvaljujući kojemu ću prestati razbijati glavu oko slučaja ogromno bijelo platno .
Nisam bila lijena nakon povratka i ipak sam malo prosurfala da nađem definicije umjetničkog djela i umjetnosti i našla sam nešto što me zadovoljilo, a napisao je dotični profesor Kenneth M. Lansing:
"More than thirty years ago, I wrote a book called Art, Artists, and Art Education, and I began the book by offering a definition of art. I did so because I felt that any subsequent advice about the teaching of art or about the knowledge, attitudes, and skills necessary to make art should be based upon the nature of the subject. Unfortunately, defining art was not an acceptable approach to art education in 1969, and it still isn't today. It wasn't acceptable because the popular view was, and continues to be, that art cannot be defined. Most artists and art educators hold to this view as some people hold to their religion. Art cannot be defined, they say, because the things we have called art do not all have a distinctive feature in common. If they did, we could say that any new work containing that feature is a work of art, and any work without that feature is not a work of art.
Ako su i profesori umjetnosti zbunjeni, nemam se zašto više brinuti .

I da vam pokažem još nešto što me u Guggenheimu jako zabavilo gledati, a to je pakiranje jednog ovećeg eksponata. Neću više pričati kako ga baš nisam razumijela jer je to, u stvari, bio neki stari Ford Taunus kakvog su moji imali kad sam bila mala .
Stave ga u kutiju....

....pa obrišu prašinu....

....i izglancaju....

....a prolaznici se zabavljaju .



Post je objavljen 17.01.2008. u 19:30 sati.