Sjedeči u vlaku, tužni zbog povratka, divimo se prekrasnoj panorami Fujija. Naviru sjećanja na lijepe trenutke. Nekada su to tek iskrice, nekada čitav film. Pogled na Fuji koji nas pozdravlja svojom ljepotom. Vlak, Fuji, sječanja ... Znamo da ćemo se vratiti

Oznake: Sayonara Japan

Bilo je uzbudljivo stati ispod najviše zgrade u Japanu i pogledati gore visoko, visoko prema vrhu. NIje puno trebalo da požurimo na vrh. Oduševljenje prvim pogledom na Osaku kada smo izašli iz lifta neopisivo je. To treba doživjeti. A svaki trenutak, svaki pogled na grad sa visine od 300 metara dovodio me je do euforije oduševljenja.

Već sam prije pisao kako prelazim na Open source programe. Nakon OpenOffice-a i Gimpa (program za obradu fotografija), ovo je moj prvi video učinjen u Open Shot Video Editor-u umjesto u Win Movie Makeru.
Prvi dojmovi ... Mislim da nudi više mogučnosti izrade videa i da radi znatno kvalitetnije. Open radi u HD rezoluciji i iskreno rečeno mislim da će biti moj glavni izbor pri izradi budućih video uradaka.

Oznake: Abeno Harukas, Osaka, japan

Jutros ukrašen prvim cvijetom.
Naklonih se pred ljepotom.

Odmarao je na dlanu a onda odlepršao kuda ga krila nose.

Lijepo je šetati Japanom i obilaziti hramove, dvorce, parkove, muzeje ... Jednako je zanimljivo uživati u vizurama modernog Japana.

The Asahi Beer Tower and Asahi Super Dry Hall with its characteristic Flamme d'Or, Tokyo, u pozadini Tokyo Skytree

Tokyo Skytree, ukupna visina 634m. Prva je promatračnica (Observation deck) na 350metara, a druga na 450m. Kako na prvoj nismo doživjeli uzbuđenje, barem trnce u nogama kakve smo očekivali, pa ni na staklenom podu, na drugu promatračnicu na 450m nismo ni išli.

Tokyo Tower

The Tokyo Towers, Sea Tower and Mid Tower
Kada su dovršeni 2008, visoki 193m sa 58 katova, bili su najviši u Japanu. Zbog blizine Haneda aerodroma mogli su imati maksimalnu visinu 200m.

Tokyo Mode Gakuen Coccoon Tower, Shinjuku. (Coccoon=kukuljica gusjenice)

Abeno Harukas, Osaka, sa svojih 300m visine, najviši je neboder u Japanu. Bili smo na vrhu i uzbuđenje pogledom na grad pod nogama, kada smo izašli iz lifta, nemože se ni sa čime usporediti. Predivno.

Sada još par mostova
Rainbow Bridge, Tokyo
Uz ovaj most veže me posebna uspomena. Most povezuje Tokyo sa otokom Odaiba na kome se nalazi i Kip Slobode o kome je Draga već pisala. Sa Odaibe smo se umjesto brodom odlučili vratiti vlakom, metroom preko mosta. Vagon je klizio mostom i ja bacim pogled na susjedne tračnice. Gledam, tračnica nema. Pa valjda je monorail, pomislim, i pogledom potražim jednu tračnicu. Ni nje nema! Sve su moje sumnje potvrđene po izlasku iz vlaka. Vozili smo se Maglevom, vlakom koji levitira na magnetskom polju i nisu mu potrebne tračnice. Sve što mogu reči: poseban osjećaj vagona koji lebde!

Još jedan lijepi most u Tokyu na Sumida rijeci, Chuo-Ohashi suspension bridge

Tuneyoshi-ohashi Bridge, Osaka
Preko ovoga smo mosta dva puta prepješačili. Htjeli smo vidjeti ljiljane na otoku Maishima i morali smo preko mosta. U opisu je navedeno da od sredine svibnja do sredine lipnja na otoku cvate 2,5 miliona ljiljana svih vrsta. Ma kako to da propustimo. Nakon više od sat vremena pješačenja napokon smo došli do "ljiljana". Upravo taj dan ulaz u park je bio zatvoren! Nije nam preostalo ništa drugo do pješačenja natrag.

Umjesto očaja, ja sam uživao u pogledu na mostove Osake.
Konohana Ohashi Bridge, Osaka. Područje Osake sa više od 19 000 000 stanovnika drugo je po veličini grad u Japanu. Mostovi spajaju brojne otoke i premošćuju rijeke i kanale. Ovaj je viseći most poseban po tome što ima samo jedan ovjes, umjesto da visi na dva paralelna kabela.

U šetnji mostom razmišljao sam o japanskoj arhitekturi. Sve te silne građevine, mostovi, nezamisliv broj željezničkih linija ... čelik, čelik, čelik. Čini mi se da Japan nema baš toliko rudnih bogatstava. Kada sam došao doma potražih na internetu podatke o njihovoj crnoj metalurgiji: Japan je drugi na svijetu izvoznik čelika, odmah poslije Kine, a svu željeznu rudu uvozi!
Uvoze sve što im je potrebno, osim riže koju dobrim dijelom uzgajaju i na poljima koja su rezultat nasipanja mora, a svjetska su velesila.

TKO ZNA ZNA. Ne jebu ih ni ustaše ni partizani. Ne jebu ih ni lijevi ni desni. Idu svojim zacrtanim putem sa brojem nezaposlenih ispod 5%

Oznake: japan

U prošlom sam postu pisao kako Japanci slave svoje fešte. U komentarima sam pisao o tome kako je vjera odvojena od države.
Proučavajuči povjest Japana prije putovanja, došao sam do ovoga podatka:
"1587., Hideyoshi je izdao edikt o izbacivanju kršćanskih misionara. Unatoč tome, franjevci su mogli ući u zemlju u 1593, a isusovci su ostali aktivani u zapadnom Japanu. Godine 1597. Hideyoshi pojačava progon kršćanskih misionara, zabranio je daljnje pokrštavanje i pogubio 26 franjevaca kao upozorenje. Strani trgovci i misionari djelovali su agresivno i netolerantno prema izvornim japanskim institucijama u doba kada njihovi zemljaci osvajaju i koloniziranju druge dijelove svijeta u ime kršćanstva."

Kada će se kod nas popovi prestati mješati u stvari države. Imaju svoje crkve pa neka prdekaju vjernicima sve što ima padne na pamet. Ali Država nije njihova prčija.
Ovo kako pop sebi uzima za pravo prozivati Premijera sramotno je. Spominje pop kako je netko od dužnosnika sudjelovao u Povorci ponosa pa kaže u gay paradi. Poponji još uvijek nije jasno što ta povorka želi reči i koje poruke poslati.
Shodno tome pitanje dotičnom popu: Dali su popovi koji su proglašeni pedofilima, samo pedofili ili su slučajno i pederi jerbo su operirali nad klincima?

Srami se pope. Mjesto ti je u crkavi (pitanje da li ti je i tu mjesto) a ne tamo gdje se nabacuješ blatom.

Mišljah i ovaj puta pisati o dojmovima iz Japana, no mi ovaj je pop zagadio dan i misli.

Za uvod kao pojašnjenje, par riječi o Shintoizmu.

Shinto ("put bogova") je autohtona vjera japanskog naroda i stara je kao i sam Japan. Glavna je religija pored budizma.

Shinto nema osnivača niti ima svete spise poput sutri ili Biblije. Propaganda i propovijedanje nisu uobičajene. Shinto je duboko ukorijenjen u japanskom narodu i tradiciji.

"Shinto bogovi" se zovu Kami. Oni su sveti duhovi koji imaju oblik stvari i pojmova bitnih za život, kao što su vjetar, kiša, planine, šume, rijeke i plodnost. Ljudi postaju Kami kad umru i cijenjeni su od strane njihovih obitelji kao kami predci. Kami izvanrednih ljudi, čak su sadržani u nekim svetištima. Božica Sunca Amaterasu smatra smatra se najvažnijom Shinto Kami.

Za razliku od mnogih monoteističkih religija, ne postoji apsolutno u Shintu. Ne postoji apsolutno pravo i krivo, i nitko nije savršen. Shinto je optimistična vjera, kao što su ljudi mislili da su u osnovi dobri, a zlo je uzrokovano zlim duhovima. Prema tome, svrha većine Shinto rituala je da udalje zle duhove pročišćavanjem, molitvama i prinošenjem Kami.

Shinto svetišta, Shinto shrines, su bogomolje i domovi Kami. Većina svetišta slave fešte (Matsuri) redovito kako bi pokazali Kami vanjskom svijetu.

Kaminarimon, Tunder Gate, Ulaz u Sensoji Temple

Sensoji hram posvečen je Bodhisattva Kannon statui koju su dva ribara braća, Hinokuma Hamanari i Hinokuma Takenari, našli u mreži u Sumidi 628g. Vladar njihovog sela Hajino Nakamoto prepoznao je svetost statue i pretvorio vlastitu kuću u mali hram u Asakusi da bi seljani mogli štovati Kannon.

Sanja Matsuri ( Doslovno "Festival Tri Svetišta"), ili Sanja Festival, jedan je od tri velika Shinto festivala u Tokiju. Smatra se jednim od najluđih i najvećih. Festival se održava u čast Hinokuma Hamanari, Hinokuma Takenari i Hajino Nakatomo, trojice muškaraca koji su osnovali i utemeljili Senso-ji. Sanja Matsuri se održava trečeg vikenda svakog svibnja u Asakusa Shrine. Povorka se kreće se oko Mikoshi (prenosivo svetište navedeno u nazivu festivala), uz tradicionalnu glazbu i ples. Tijekom tri dana, festival privlači 1,5 do 2 milijuna mještana i turista svake godine.

Svaka ulica u Asakusi ima svoju Kami koja je simbolički smještena u Mikoshi. Mikoshi svake ulice nosi se u povorci i sve se povorke slijevaju u jednu veliku rijeku koja obilazi sve ulice Asakuse. Mi smo imali sreću da pratimo povorku od samog početka, no kada su gužve postale prevelike prestali smo ih pratiti. A i previše je čitav dan provesti u koloni, na pretrpanim ulicama.

I djeca nose svoj Mikoshi

Oznake: tokyo, Sanja Matsuri 2017

Kaže naš narod da je: Bolje roditi se bez kurca, nego bez sreće. Jer ako imaš sreće i kurac će narasti.

Šećemo Draga i ja Osakom u lijepo popodne. Obišli Dotonbori, obišli Ebishu Bashi-Suji sa nepreglednim nizom trgovina, sjeli pod Dotonbori Bridge i ispušili po kutije Black Devila pa odlučismo: E dosta šetnje za danas. Uskočimo u metro i uskoro smo bili u hotelu. Ma nije prošla minuta spusti se pljusak. Ma šta pljusak, pravi pravcati prolom oblaka. Da samo stigli po minute kasnije, plivali bi do hotela. Od kuda se samo stvorila iz vedra neba?

Nedjelja jutro. Bilo je tek četiri sata kada smo sletili na aerodrom u Dohi, presjedanje za Zagreb. Četvrti smo puta u Dohi i dobro nam je poznata njegova gužva. Ovaj puta čudno prazan aerodrom. Jedino neobično, bila je upravo ta pustoš, ali nama nakon 11 sati leta od Tokya nije bilo do puno razmišljanja. Dočekasmo naš let i sretno poletimo u 8.
Tek naveće smo doznali razlog pustoši u Dohi: Izolacija Qatara zbog tralala ... Valjda smo imali sreću uhvatiti jedan od zadnjih letova. Možda bi još i sada čekali na aerodromu bilo kakvu vezu za doma.