Nakon mjeseci iščekivanja, planiranja, maštanja, napokon je došlo vrijeme da se krene. Ostadoše još samo palac i kažiprst za brojanje dana do polaska.

SPREMNI SMO

Často znamo njurgati kada vani vidimo nešto što nam ne sjeda, što nas ljuti. Većina će samo proći njurgajuči u sebi, ne pokušavajuči ništa učiniti, "To je briga nekog drugog". Ja ne spadam u takve. Volim njurgati i prigovoriti, tražiti rješenje kada znam da sam u pravu. Ispunjen sam zadovoljstvom kada vidim da su moje kritike urodile rješenjem problema.

Možda to nekome izgleda kao sitnica, no mene je dugo ubadalo u oči kako na javnoj slavini, pored koje prolaze žedni turisti crvenim slovima piše : Voda za piće. Pa tko bi lud pio vodu iz slavine na kojoj crvenim slovima piše nešto što nitko od turista ne razumije. Dvije sam godine pisao turističkoj zajednici da to izmjene, dok na kraju nisu obrisali crveno i napisali zelenim slovima. Sitnica, no žednim turistima sigurno od neprocjenjive pomoći.

Slično je bilo sa fontanom u centru grada, poklonom grada Kawasakia prijateljskoj Rijeci. Fontana je to pored koje se obavezno zaustavljaju turisti, pa i japanski. Umjesto objašnjena, na fontani je godinama stojala samo mala aluminijska pločica sa inventarskim brojem. Opet sam pisao i traži da stave pločice sa objašnjenjem na nekoliko jezika o kakvoj se fontani radi. I gle čuda. Od nekuda se pronašla brončana ploča sa natpisom na japanskom jeziku a ispod nje je postavljeno i objašnjenje na hrvatskom.

Na izložbi o Rječkom karnevalu, umjesto slika razuzdanih povorki, ja sam sudjelovao sa slikama gomila smeća i ljudi koji pišaju iza kontejnera, pored zatvorenog javnog wecea kojemu je radno vrijeme do 16 sati! Jasno da sam slike poslao i turističkoj zajednici sa pitanjem: Zar vas nije sram? Ove je godine radno vrijeme ipak produženo!

Ovaj puta prilažem slike japanskog parka ispred Osnovne škole Vežica. Mjesecima su umjesto jezerca zjapila prazna, suha korita. Pisao sa ravnateljici škole i pitao ju: Zar vas srce ne boli svaki dan kada prođete ispred škole pored zapuštenog parka, inače japanskog poklona i jedinog takvog u ovom dijelu Europe. Duša mu je ukradena. Voda je osnova svakog japanskog parka. I gle čuda. Nije prošlo desetak dana a park je oživjeo svojim slapom i jezercima. Danas kao da su me pozdravljale perunike pored vode. Prekrasan prizor.

Treba li ukazivati i prstom upirati? Ja mislim da treba. Koliko sam ja pridonesao da se ispravi ovo o čemu sam pisao? Ne znam. No imam zadovoljstvo kada vidim da je ispravljeno.

Ova je slika napokon ubačena direktno sa tableta. I to je napokon rješeno. Klik na sliku za prikaz u normalnoj veličini.

Ovaj novi "acer" zadužen je da bude i vodič u Japanu i veza sa blogom.

Ova je fotka ubačena sa mog dobrog kompa

moj hrast