10 dana Japana ... 6. Predvečerje u Tokyu uz rijeku Sumida
Uživati u miru i tišini u gradu od preko 15 miliona stanovnika, dali je to moguće? Je, moguće je.
Nakon što smo popodne proveli u Ginzi, pretrpanom trgovačkom centru Tokya, zaputili smo se pješice do rijeke Sumida. Predvečerje uz rijeku bilo je prekrasno. Puno tišine i krasnih vizura. No čemu riječi kada su fotke dovoljno rječite.
Uz obalu je plivalo mnogo meduza i Draga je prvi puta u životu imala priliku da ih vidi.
Bilo je dosta trenutaka koji su nas oduševili, kada je riječ o susretljivosti i smatram obvezom da barem neke spomenem.
Htjeli smo posjetiti Zojo-ji temple. Znam da je tu negdije u blizini, no ipak upitah jednu djevojku. Pokušala se prisjetiti, zatim uzme mobitel i zaključili smo da vjerovatno pita oca za savjet. Nakon desetak minuta dolazi otac, drži u ruci isprintanu kartu i objašnjava nam kojim putem ići. I ne samo to, povede nas dio puta. Vjerujem da je čovjek na svom radnom mjestu na brzinu isprintao kartu, izašao i poveo nas dio puta.
U prošlom postu pisah o pušenju i koliko svima znači tih par minuta cigaretline. Popušili smo svojih par komada i kada smo mislili kuda i kako dalje do metroa dođe Japanac da popuši svoju. Umjesto da ga pustimo da na miru ispuši, ja ga priupitah za savjet. Čovjek ugasi cigaretu koja život znači i povede nas pješice skoro deset minuta do metro stanice. Tako je bio brz da smo trčkarali za njim i samo što nas nije ukrcao. Nije mu bilo teško ugasiti tek upaljenu cigaretu, možda je sa posla izašao da popuši u miru, a sve je učinio da nama pomogne.
U Kyotu dobije Draga na mobitel poruku: "Mama kupi mi tekući puder -ko đen do br 13- ... To je novi japanski proizvod i nema nigdije za kupiti". Bez uspjeha smo tražili u poznatim trgovinama kozmetike koje su nam bile usput. Na kolodvoru nađemo čitav jedan kat posvećen kozmetici, sve poznate kuće. Pitamo na ulazu na informacijama dali imaju. Nakon što je službenica prelistala na kompu sve što se tu nalazi u ponudi sa žalosnim pogledom kaže da nema. Ipak smo ušli pitati, možda koja prodavačica ipak zna. Nakon par minuta, sva sretna zove nas ona sa informacija da je uspjela pronači. Nema kod njih, ali ima jedna trgovina. Povede nas do trgovine u drugom dijelu objekta, koja sa njima nema veze, do prodavačice da joj objasni šta tražimo. Nije potrebno reči kako je Draga bila sretna što je poklon ipak nađen.
U Osaki ostasmo bez cigaretlina oko ponoći. Skoknuh do obližnjeg marketa i kupim dva duga Winstona. Vratim se u hotel i vidim da sam izgubio naočale. A, u materinu, valjda su mi ostale u marketu. Nije mi se ponovo izlazilo nego tek drugo veče svratih do marketa, bez puno nade da ću ih naći. Izvinjavam se čovjeku na blagaji: "Oprostite, mislim da su mi možda sinoć ovdije ostale naočale." Čovjek nije znao engleski, no čula je to prodavačica koja je radila prethodno veče, a ipak ponešto zna engleski. Dođe ona do njega, prepoznala me, i vidim da mu kaže da sam bio prethodno veče i šta sam kupio. Tada joj objasnim zašto sam opet došao. Valjda su otišli tražiti moje naočale jer su otišli negdije otraga. Vrate se nakon par minuta, prodavačica se izvinjava jer ih nisu našli, a prodavač izbaci račun za dva duga Winstona i ide mi vratiti novac!!! Svaka sličnost sa našim trgovcima nezamisliva je. Jasno da mi nije palo na pamet da primim novac. Još sam se jednom iskreno ispričao. Nakon dva dana naočale su same ispale iz nekog džepa.
Prilikom pripreme putovanja, vidjeli smo da je u Japanu zabranjeno pušenje, svuda osim na dozvoljenim mjestima. Vidjeli smo i fotke redara koji na leđima imaju vidljivu obavjest da im je brinuti da se na javnim mjestima ne puši i naplačivanje kazni. Iskreno rečeno, meni sa moje dvije kutije na dan, već prije polaska nametalo se pitanje: "A kako ću ja izdržati 10 dana?"
Jedno od najčešće postavljanih pitanja u Japanu bilo nam je upravo: "Gdje je mjesto za pušenje?" To stalno pitanje postalo je skoro moja opsesija, čak toliko da sam fotkao valjda svako mjesto na kome smo mogli popušiti.
Valjda zbog toga što smo tek stigli i tek se počeli upoznavati sa životom u Japanu, ostao mi je dojam da je največi problem pušaču upravo Tokyo. Prva smo dva dana pušili uglavnom na mjestima na ulicama gdje smo našli da je dozvoljeno. Tek smo kasnije otkrili da je dozvoljeno pušiti u McDonaldsu, da je moguće pušiti u ponekom kafiću. No sve je to još bilo pod početnim dojmom zabrana. Šečemo predveće uz rijeku Sumida, uživamo u predvečernjem pogledu na Tokyo, svuda otvoreni veliki prostori, nigdje nikoga kome bi dim mogao smetati, a svuda zabrane pušenja ... Jasno da nisam odolio, po onoj našoj: "Jebeš kakakter koji se neda nagovoriti!"
A sada ipak par riječi o tim mjestima za pušenje. Ima ih koja izgledaju kao kazna za pušače. Pepeljare postavljene u kakvoj pokrajnjoj uličici ili u ambijentima u kojim se pušač mora osjetiti poniženim jer se upravo tu zaustavio. No ima i mjesta na kojima se vidi da su postavljena za ljude, za one kojima je cigareta dio svakodnevice, dio života, kulturne pušione na javnim prostorima. Često je bilo vidjeti uz takve pepeljare, bez obzira kakve bile, ljude u crnim odijelima, bijelim košuljama, crnim cipelama, ljude koji su valjda izašli iz svojih ureda da na brzaka koju popuše. Bilo je vidjeti i pušače našeg tipa koji koriste priliku što su upravo naišli na pepeljaru, zadovoljne uz svoju cigaretlinu koju mogu napokon na miru popušiti.
Bilo mi je zanimljivo ta mjesta doživjeti kao mjesta druženja.
Mjesto za pušenje ispred Hotela Kiba, gdje smo bili smješteni u Tokyu.
Mjesto za pušenje u centru Tokya, Wadakura Fountain Park
Kako je u igraonicama obično dopušteno pušenje, to na ulazu postoje i mjesta za pušenje. U ovoj su bila tri stola sa pepeljarama. Zgodno mi je bilo vidjeti gospođu koja je sa maskom na licu ušla i tek djelomično maknula masku da može zapaliti. Nakon toga ušla je u kabinu sa sviježim zrakom!!! Primjetio sam i da ljudi ulaze sa ulice, samo da bi u toj kabini udahnuli malo svježeg zraka. Koliko sam vidjeo sa natpisa sa strane, vjerovatno postoji mogučnost biranja kakav zrak želite ... šumski, poljski, morski, uz doplatu 10y.
Jedva smo nekako popušili svoje dvije, tri cigarete jerbo je buka igračih konzola nesnosna.
Kyoto mi je bio nekako bliži kada je u pitanju pušenje, demokratičniji, korektnijeg odnosa prema pušačima. Bez problema smo nalazili kafiće u kojima se može pušiti, jako ugodne kafiće. I ne samo kafiće nego i restorane. Mjesta za pušače nisu odijeljena posebnim fizičkim pregradama, tek su bolje klimatizirana, pa nepušačima za susjednim stolom ne smeta dim cigarete.
Posebnu mi pažnju privuklo mjesto za pušenje u centru Kyota, nedaleko kolodvora. Kulturno, sa jasnim objašnjenem gdje je na tom području dozvoljeno pušenje i gdje su postavljene pepeljare.
Da više ne davim, koga zanima, puno više slika nači će u mojoj galeriju u koju se ulazi klikom na bilo koju fotku.
No ono što moram reči je činjenica da u Japanu pušač nije nikakva spodoba nižega reda. U svim objektima, hramovima koje smo posjetili, ispred Aquarija i u ZOO vrtu u Osaki, svuda su bila mjesta za pušače.
Biti veći Papa od Pape, poznata izreka kada se netko pravi jako pametan. Kraće rečeno ... mi kada seremo ili seremo gomile ili patimo od zatvora.
Za vikend sam išeo do sina u Ljubljani, vlakom jasno jerbo Rijeka nije busom povezana sa Ljubljanom.
U tom vlaku, i ne samo tome, nema pušione, zabranjeo pušiti u weceu, zabranjeno u hodnicima ili na prozoru. Zabranjeno i gotovo.
A evo kako to izgleda u jednom od najbržih vlakova na svijetu kojemu bi do Ljubljane trebalo znatno manje od sat vremena a ne čak tri kao ovome reliktu prošloga stoljeća puna tri sata.
Kompozicija od 16 vagona. U 15 je pušenje zabranjeno, no zato su na kraju svakoga postavljene dvije nasuprotne pušione sa po 3 pepeljare. Šesnaesti je vagon samo za pušače i pušenje je dozvoljeno u čitavom vagonu, na svakom mjestu gdje sjedite.
Tako to čine Japanci koji su poznati kao največi pušači.
U prošlom sam postu naknadno dodao, tek kada ga je ona objavila, video kako Draga pjeva Sukiyaki, pa ga sada opet dodajem.
Putovati na drugu stranu ove naše Plave kuglice, u jedan svijet potpuno različit od našega, a osječati se među prijateljima prekrasan je doživljaj. Nismo se osječali gostima već prijateljima među prijateljima.
Bilo je krasnih trenutaka a ovom ću prilikom spomenuti tek nekoliko.
Nedjeljno jutro u Tokyu iskoristili smo za obilazak obližnjeg parka u Kibi gdje smo bili smješteni. Park pun malih šatora, prostirki na kojima su cijele obitelji uživale u krasnom nedjeljnom jutru. Bilo mi je zanimljivo vidjeti Japance kako roštiljaju. Čim smo prišli i počeli pričati odmah smo bili dobrodošli prijatelji. Lignje sa roštilja bile su odlične, pivo također.
U drugom dijelu parka sreli smo grupu mladih muzičara. Životni san moje Drage bio je otpjevati u Japanu, sa Japancima, Sukyjaki koju krasno pjeva na japanskom. Nije dugo potrajalo i Draga je već pjevala uz glazbenu pratnju. Bilo je prekrasno vidjeti aplauz koji je pobrala na otvorenoj sceni od skupine koja je brzo rasla. Ponuđene lubenice bile su više nego dobre u toplo nedjeljno jutro.
Veče u Osaki isto je bio poseban doživljaj. Dok smo prolazili pored karaoke bara izašli su i skoro za ruke nas uvukli unutra. Treba li spomenuti da je Draga i ovdije imala priliku zapjevati i to u duetu.
U videu nije čitava pjesma jerbo ne uhvatih od početka
Svoju priliku imao sam i ja, a kako sam pjevao vidi se na priloženom videu
Moram spomenuti kako je bilo lijepo vidjeti kimona.
I za kraj, još jedan video što ga Draga učini.
Ako vas interesira više fotki, možete ih pogledati u mojoj galeriji u koju ulazite klikom na bilo koju fotku, a ima ih .......
Prilikom pripreme dosta smo vremena potrošili tražeči smještaje u gradovima koje smo planirali posjetiti. U početku smo planirali posjetiti Tokyo i nekoliko gradova sjevernog Japana, a tek kasnije smo donesli konačnu odluku, Tokyo, Kyoto i Osaka. Kako smo mijenjali planove, tako smo mijenjali i rezervacije smještaja. U tome nam je od velike pomoći bio Booking.com. Ni sami neznamo koliko smo rezervacija otkazali kada smo našli nešto bolje. Ovdije moram napomenuti da je prilikom takvih rezervacija bitno odabrati one objekte kod kojih je moguće otkazivanje rezervacije bez plačanja. Taj je detalj naveden pored svakog objekta, da li je moguć otkaz rezervacije besplatno ili ne.
Kod rezervacija osnovna nam je misao bila da nam smještaj treba samo radi spavanja, a ne radi kurčenja u kakvim skupljim hotelima. Smještaj nam je potreban isključivo kao mjesto za odmor. Također, nastojali smo nači smještaj koji nije "Bogu za leđima".
Tokyo, Hotel Kiba
Bilo nam je zanimljivo vidjeti da se radi o hotelu koji umjesto klasičnih soba nudi smještaj u kapsulama. Mogu reči da je i to bio jedan od razloga našeg izbora i nismo požalili. Slijedeće godine sigurno će to opet biti naš izbor. Kapsule su jako ugodne i odlično klimatizirane. Hotel ima veliki jakuzi, a osoblje se brine da gosti svaki dan imaju čiste frotirske pidžame, ručnike i papuće. Čistoća i urednost na najvišoj razini. Zajednička je prostorija jako ugodna.
Vidjevši da sam van japanskih standarda, ponudili su nam največu kapsulu bez doplate. Bila je još samo jedna slobodna na katu.
Kasnije mi je Draga ispričala koliko se puta pokušala popeti u kapsulu dok me nije bilo. Uspjela je ali još i danas ima modricu na desnom koljenu.
Spomenuh jakuzi, pa je red i da ispričam zgodu vezanu uz kupanje.
Dvije su velike ničime odvojene prostorije. U jednoj su tuševi a usred druge veliki jakuzi. Jasno da u prostor svi ulaze goli.
Iz Zagreba smo krenuli 18-og u 13 sati a u hotel smo stigli 19-og poslije 22 sata. Dakle sve skupa preko 40 sati na nogama i jedno dobro kupanje bi nam dobro došlo. Dok sam se ja vrtio po kapsuli ode Draga na kupanje i vrati se nakon desetak minuta. Ma zamisli, reče ona, dok sam se kupala ušao je u kupatilo goli muškarac, pa još jedan. Jedva je dočekala da izađu da i ona može izači.
Biti će ugodnije da zajedno odemo na kupanje, dadoh mudar savjet. Nismo dugo bili u kadi kad opet dođu dva, tri golača. Vrte se u nedoumici i na kraju uđu i oni no brzo izađoše. Nakon što smo se nauživali tople vode i toplih mlazova izašli smo i mi. Tek smo tada na vratima kupatila primjetili obavjest: Muškarci od-do sati, žene od-do sati, dakle odvojeno ....
4 noćenja 1200kn (za dvije osobe)
Kyoto, Dnevni apartmant Ivy
Dvokatnica sa urednim sobama u prizemlju i na katu. Krevet dovoljno velik za dvije osobe i izuzetno ugodan. Nema nikakve posluge. Dođete, dobijete ključeve ulaznih vrata i sobe. Dobijete plastične papuče, platite smještaj i to je sve što imate sa vlasnikom. Potreban je oprez da ne izađete iz objekta bez ključa u džepu jer se vrata automatski zatvaraju, a nema ih tko otvoriti, osim da nazovete vlasnika koji mora doči bogtepita od kuda.
Kako u objektu nema pušenja, sjeli Draga i ja pred ulazna vrata da koju popušimo. Popušila ona i vratila se u sobu. Nakon druge cigarete shvatim da su se za njom vrata zatvorila, ključ kod nje a mobitel u sobi! Popušim ja još koju čekajuči da Draga dođe i otvori vrata. Kada sam vidjeo da je vrag odnesao šalu, obiđem oko onog dijela objekta koji sam mogao običi i lupam na sve prozore, bez uspjeha. Mislim kako ona vjerovatno priča i šalje fotke i videa mobitelom pa bude došla kada završi. Popušim još par komada i nalegnem na vrata da odspavam jednu turu. Tek se tada pojavila Draga: "Ajme, jadno moje, ja sam zaboravila da si ostao vani zaključan i još se čudim zašto te nema ..."
3 noćenja 882kn (za nas dvoje)
Mjesto za pušenje ispred zajedničke prostorije u Hotelu Kiba
Osaka, Hotel Diamond
Sobe široke toliko da se ja nisam mogao čitav popreko ispružiti, no uzduž sasvim dovoljno, čak i malo više. Umjesto kreveta na podu ugodne prostirke i mogu reči da se jako dobro spavalo.
Na prijavnom pultu skoro stalno odmara jedna pudlica. Na putu do lifta štenara sa dva krasna zlatna retrivera koja smo obavezno mazili pri svakom prolasku.
3 noćenja 514kn (za oboje).
Duga šetnja kroz bezbrojna vrata Fushimi Inari Shrine
Bilo je krasno nači ovakav kutak nakon duge šetnje u Inari
Bilo je lijepo. Bilo je prekrasno. Bilo je toliko lijepo da već planiramo dva tjedna druge godine.
Umjesto da već u prvom postu opisujem kako nam je bilo, mislim da je bolje opisati pripreme.
Prvo pitanje koje obično svi postave je: A koliko to košta? Nas je sve skupa koštalo oko 21 000kn.
A sada o pripremama.
Odmah smo se odlučili krenuti put Japana u vlastitoj režiji i ispravno smo učinili. Ovaj bi nas aranžman preko agencija skoro toliko koštao po osobi, plus ono što treba tamo potrošiti.
Pripreme su ovako tekle.
Najprije smo našli povoljan let. Kod Aviokarte.hr-a u QATAR AIRWAYS-u rezervirali smo dvije povratne karte+osiguranje za cca 6700kn.
Planirali smo obići nekoliko gradova Japana a na kraju smo odlučili posjetiti Tokyo, Kyoto i Osaku. Tu se kao najpovoljnija opcija pokazao JR (japanske željeznice) i njihov JR Pass. Uzeli smo opciju 7 dana za 220€ po osobi. Karta omogučava 7 dana vožnje svim JR vlakovima u Japanu, pojedinim metroima u gradovima i njihovim autobusima. Dvije su nas karte koštale oko 3500kn a vaučer smo nakon plačanja dobili doma već za par dana. Karte smo podigli na aerodromu Narita.
Dakle, već prije polaska platili smo nešto preko 10 000kn.
Kako su nam JR karte trebale za duga putovanja trebalo je naći kako se što jeftinije voziti 4 dana u Tokyu, a JR aktivirati tek kada krenemo iz Tokya. Budući su karte za 7 dana u komadu, neprekidnih dana, to smo prilikom podizanja karata tako i tražili, tako je i na kartama upisano. Za vožnju Tokyom iskoristili smo trodnevne turističke karte na koje imaju pravo samo strani turisti i to isključivo turisti a ne oni koji dolaze kao sportaši, glazbenici, poslovnjaci ili po bilo kojoj drugoj opciji. Zbog toga se mogu dobiti samo na aerodromu i tek nakon što u pasoš dobijete turističku vizu. Karta za jednu osobu košta 1500y, cca 90kn. Mogli smo se metroom po Tokyu voziti 3 dana skoro besplatno, do mile volje i obilno smo ih iskoristili.
Pored svega odlučili smo da na aerodromu kupimo i PASSMO kartice. Elektronske kartice koje omogučuju plaćanja metroa, autobusa, plaćanja na automatima i trgovinama. Takav je način plaćanja daleko praktičniji jer nije potrebno imati sitan novac, a i jedostavnije je preko čitaća samo prevući karticu nego plaćati gotovinom. Nakon što se potroši uplačena svota lako je dopuniti karticu, a po odlasku na aerodromu karticu vratite, dobijete povrat nepotrošenog novca i akontacije od 500y koja se plača prilikom podizanja kartice. Mi smo uzeli dvije i na svaku uplatili po 5000y. Kasnije smo još nešto doplatili kada smo ih ispraznili.
Smještaj u Tokyu, Kyotu i Osaki smo rezervirali internetom i platili tek kada smo došli na recepcije.
Najteže je bilo procijeniti koliko će nam zapravo yena trebati da pokrijemo sve troškove u Japanu. Zbog toga smo ponijeli 220 000y i još nešto eura, neka se nađu za zlu netrebalo. Ostali smo nemalo iznenađeni kada smo zadnji dan vidjeli da nam je nakon svih troškova i plačanja ostalo još 70 000 nepotrošenih yena. Ti nepotrošeni yeni već čekaju spremljeni slijedeću godinu i novi odlazak.
U pripremama isprintao sam metro mreže po gradovima i karte dijelova grada gdje ćemo biti smješteni što nam se pokazalo izuzetno korisnim kada se trebalo snaći. Također smo uz vaučere od JR-a dobili i mape Tokya i Kyota što nam je također bilo od velike pomoći.
I na kraju videa kojima vas Draga poziva da sa nama prošećete Japanom.
