Bilo je dosta trenutaka koji su nas oduševili, kada je riječ o susretljivosti i smatram obvezom da barem neke spomenem.

Htjeli smo posjetiti Zojo-ji temple. Znam da je tu negdije u blizini, no ipak upitah jednu djevojku. Pokušala se prisjetiti, zatim uzme mobitel i zaključili smo da vjerovatno pita oca za savjet. Nakon desetak minuta dolazi otac, drži u ruci isprintanu kartu i objašnjava nam kojim putem ići. I ne samo to, povede nas dio puta. Vjerujem da je čovjek na svom radnom mjestu na brzinu isprintao kartu, izašao i poveo nas dio puta.

U prošlom postu pisah o pušenju i koliko svima znači tih par minuta cigaretline. Popušili smo svojih par komada i kada smo mislili kuda i kako dalje do metroa dođe Japanac da popuši svoju. Umjesto da ga pustimo da na miru ispuši, ja ga priupitah za savjet. Čovjek ugasi cigaretu koja život znači i povede nas pješice skoro deset minuta do metro stanice. Tako je bio brz da smo trčkarali za njim i samo što nas nije ukrcao. Nije mu bilo teško ugasiti tek upaljenu cigaretu, možda je sa posla izašao da popuši u miru, a sve je učinio da nama pomogne.

U Kyotu dobije Draga na mobitel poruku: "Mama kupi mi tekući puder -ko đen do br 13- ... To je novi japanski proizvod i nema nigdije za kupiti". Bez uspjeha smo tražili u poznatim trgovinama kozmetike koje su nam bile usput. Na kolodvoru nađemo čitav jedan kat posvećen kozmetici, sve poznate kuće. Pitamo na ulazu na informacijama dali imaju. Nakon što je službenica prelistala na kompu sve što se tu nalazi u ponudi sa žalosnim pogledom kaže da nema. Ipak smo ušli pitati, možda koja prodavačica ipak zna. Nakon par minuta, sva sretna zove nas ona sa informacija da je uspjela pronači. Nema kod njih, ali ima jedna trgovina. Povede nas do trgovine u drugom dijelu objekta, koja sa njima nema veze, do prodavačice da joj objasni šta tražimo. Nije potrebno reči kako je Draga bila sretna što je poklon ipak nađen.

U Osaki ostasmo bez cigaretlina oko ponoći. Skoknuh do obližnjeg marketa i kupim dva duga Winstona. Vratim se u hotel i vidim da sam izgubio naočale. A, u materinu, valjda su mi ostale u marketu. Nije mi se ponovo izlazilo nego tek drugo veče svratih do marketa, bez puno nade da ću ih naći. Izvinjavam se čovjeku na blagaji: "Oprostite, mislim da su mi možda sinoć ovdije ostale naočale." Čovjek nije znao engleski, no čula je to prodavačica koja je radila prethodno veče, a ipak ponešto zna engleski. Dođe ona do njega, prepoznala me, i vidim da mu kaže da sam bio prethodno veče i šta sam kupio. Tada joj objasnim zašto sam opet došao. Valjda su otišli tražiti moje naočale jer su otišli negdije otraga. Vrate se nakon par minuta, prodavačica se izvinjava jer ih nisu našli, a prodavač izbaci račun za dva duga Winstona i ide mi vratiti novac!!! Svaka sličnost sa našim trgovcima nezamisliva je. Jasno da mi nije palo na pamet da primim novac. Još sam se jednom iskreno ispričao. Nakon dva dana naočale su same ispale iz nekog džepa.

Uvijek je lijepo našaliti se ponuđenim trenutkom

I za kraj još jedan video što ga Draga učini