| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Na izborima 1990., u malom dalmatinskom gradiću u kom smo živjeli, pobijedio je SDP. Kako to nije bio tako čest slučaj te godine, čelnici stranke su došli pozdraviti svoje birače, i presudne se večeri našli u jedinom gradskom restoranu.Slaveći nešto potpuno druge prirode, na istom se mjestu našla i moja obitelj, što je uključivalo i tada petogodišnju švrćkastu Seku, veselo djevojče zlatnih uvojaka koje se nije bojalo nepoznatih ljudi. Preciznije rečeno, nije se bojala nepoznatih muškaraca, dok je sa ženama držala distancu (pretpostavljam zbog njihove tendencije ka štipanju za obraze i trkeljanju gluposti u visokim frekvencijama). Tako je tu večer moja seka odšvrljala od stola, došla do Ivice Račana i pričala nešto s njim. On ju je posjeo u krilo i još su malo pričali, a onda se sva važna vratila za stol. Nama znatiželjnima nije htjela reći što su pričali, a danas se, naravno, ne sjeća. Jednom ću je dati hipnotizirati. Sigurno je bilo nešto važno. |
|
(kategorija "stari post", originalno objavljen 13.11.2005.) Opet sam išla na Forum. Ja stvarno nikako da naučim. Svako malo probam opet postat forumašica, obično ponukana barem jednim od slijedeća dva razloga: 1. postoje ljudi oko mene koji stalno idu na forumaške kave, ili, češće, forumaške pijanke, imaju forumaške prijatelje i čitava stvar izgleda kao jedan veliki ulog u vlastitu socijalnu mrežu. a tko ne želi još prijatelja? 2. ja volim radit profile. ako se može izgradit karijera u izrađivanju profila, molim da mi se javi koji fax za to treba. staviš mini-slikicu koja ti laska, ili za avatar uzmeš nešto što nisi ti, al pomaže u dojmu koji želiš ostavit. recimo, maloprije sam napravila avatar sa poderanom čarapom. ispod toga navedeš kul bendove koje slušaš, i preskočiš one manje kul. "knjige koje volim" možeš birati po više kriterija; možeš navesti najdeblje knjige koje si pročitao, ili knjige za koje su svi čuli i koje su svima kul (fight club, trainspotting), ili knjige za koje gotovo nitko nije čuo pa si još više kul jer znaš za knjige za koje drugi ne znaju (onda mora da ZBILJA puno čitaš). to predstavljanje jednog malog isječka sebe je pravi adrenalinski paketić, jer za sve ljude koji tu naiđu nećeš biti osoba sa lošim vicevima, obimnim bokovima, nepravilnim zubima ili neugodnim glasom, bit ćeš jako kul u svemu što 4 rečenice o tebi daju još naslutiti. e, onda dolazi trenutak kad svoj superkul profil treba promovirat, radeći ono što je, ima bit, smisao svega; vrijeme za čitanje i pisanje postova na forumu. preletiš nazive podforuma i nisi baš previše inspiriran, ali oni su ionako preneodređeni da bi imali smisla na osnovu njih išta zaključivati. jedan po jedan, pregledavaš naslove topica i zaviruješ u njih, da bi se 4 sata i 12kn kasnije pokazalo da tamo ljudi nadugačko i naširoko pričaju uglavnom o ničemu. svaki podforum ima glavnu i najaktivniju temu u kojoj svatko piše o sebi (stvari koje ne vidim kako bi mogle zanimati druge). na podforumu glazba to je "što vam sad svira?", na podforumu knjige "što čitate?", na gastronomiji "što kuhate?" ili "što ste zadnje jeli", na snovima "što ste sanjali" itd. naravno, tu su i podforumi tipa "razno" ili "brbljanje", gdje teme razgovora izgledaju otprilike ovako: -koji ste zadnji sms dobili? -tko je na ovom forumu riba? -kako se osjećate danas? -ima li vodenjaka? -u koje vrijeme u povijesti bi voljeli da ste rođeni? -bikovi, javite se -što prvo pakirate u kofer? -što ste noćas sanjali? -što imate u torbici? -tko je bolji; vage ili blizanci? jedino iole smisleno na što sam naišla bilo je pitanje jednog tipa "kako biste se ponašali da znate da ne postoji bog niti zagrobni život? biste li još uvijek postupali moralno?", na što je većina ljudi odgovorila "ja vjerujem da bog postoji i ja to ne mogu zamislit jer bog postoji i to je to i to nema smisla jer bog naravno da postoji sram te bilo vidit ćeš ti svog boga". Usput, postoji ta jedna tendencija ljudi na forumu da se izražavaju bez ikakvih interpunkcijskih znakova, što meni osobno uzrokuje glavobolju jer takve postove čitam brzo i u jednom dahu. All the more reason da se manem ćorava posla. Da ne duljim, jer ne volim kad zaredam sa grintavim postovima. Izvinjavam se forumašima koji su pročitali ovaj tekst, najdublje. Moja malenkost ima najdublje poštovanje prema vama, budući da očito imate veći prag tolerancije prema ljudskoj raznolikosti od yours truly. Ako vam se u ovom trenu nameće pitanje nisam li malo čudno odabrala karijeru, svratite na čaj, da se pitamo zajedno. |
|
(kategorija "stari post", originalno objavljen 26.10.2005.) mama je otisla u genevu na poslovni put i ostavila me cijeli tjedan samu sa stakoricom. cim je ona otisla, stakorica je pregrizla kabel od interneta. stakorica, naime, ne voli kad ja idem na internet, jer tamo ostanem dugo i ne igram se s njom. da mozhe, ona bi najradije pregrizla kabel od televizije i sve knjige u kuci. buduci da je drugi kabel prekratak da bi ga provukla skroz do kompjutera, izvukla sam stari mali laptop. stari mali laptop bio je moj najbolji prijatelj prve dvije godine faxa. imao je i jos uvijek ima mekane tipke i loshe zvucnike na koje viche "a-au!" kad mi dodje poruka na icq. ("ko ti se to ruga?" - pitala bi tetka). Imao je i kvacice na nekim slovima al su pobjegle. stari mali laptop trebao je biti privremeno rjesenje za nedjelju navecer, jer sam u ponedjeljak planirala nabavit nove dugacke kablove, al mi se bash svidja malo zivjet u 2002. meets 2005. internet explorer pamti adrese kao xms.htnet.hr, stare sifre i navike, stara iritantna blokavanja usred razgovora, a utvrdili smo vec ranije da sam ja odvratno sentimentalni tip. sinoc mi je dosla seka na brbljanje i caj, ispekla sam nam tocno 8 palacinki. to je malo stara i malo nova stvar, ovisi o referentnoj tocki. a nova je stvar sto sam isla bit zhena pa sam si kupila crveni ruzh. "kurvanjski" rekla je stane, "je l to ides u lov?" rekao je marko. istina je sramotnija od toga al bolje da shutim. |
|
(kategorija "stari post", originalno objavljen 14.10.2005.) Pijem neku večer pelinkovac sa dva frenda i pilam ih svojim "ženskim" pričama: a vidi mi torbu na koju sam nacrtala Budino oko, a vidi mi žuti šal, a vidi mi čarape na cvjetove a vidi mi balerinke pogle kako sam čru one imaju džon (john) na cvjetiće ako stanem u blato ostavim pravu malu livadu... "pa ti ko da si iz slikovnice ispala!" - rekao je Nikola dok sam ja hvatala zrak "ko da si iz Korinta" rekao je Buljo u isto vrijeme Onda smo ga upitno i neznalački pogledali, pa nam je ispričao da su u Korintu u vrijeme starih Grka bile vrlo poznate prostitutke, i da je Korinćanka obično bio sinonim za istu. Iz očitih razloga, Žene nisu voljele da im muževi odlaze u Korint, a Korinćanke nisu voljele kad ih Žene pronađu (i ubiju, il već nešto jednako neugodno). Zato su nosile sandale koje su ostavljale otiske cvjetića gdje prođu, da ih mušterije uspiju pronaći. Malo sam googlala i wikipedijala na tu temu, ne zato što ne vjerujem Bulji, nego zato što sam htjela saznati više. Wikipedia stvarno kaže da su Korinćanke bile vrlo slavne i skupe prostituke koje su djelovale u Afroditinom hramu,a najslavnija od njih bila je Lias. Navodno se, osim ljepotom, mogla pohvaliti iznimnim šarmom i pameti, čovjek nije znao da l da s njom filozofira il da je gleda dok se kupa. A i imala je nos za biznis, budući da je sve to znala najbolje naplatiti. Naravno, ubile su je lokalne Žene. O sandalama sa cvjetovima nisam pronašla ništa, ali budući da je Afrodita božica plodnosti, pod njenim nogama je cvjetalo cvijeće čak i kad bi prošla preko čiste zemlje. Moguće je da su Korinćanke zbilja imale sandale koje su to imitirale, ali ostavljam otvorenu i mogućnost da je Buljo nešto krivo zapamtio. Ove informacije malo čudno liježu na činjenicu da je moje ime najpoznatije po Kozarčevoj pripovijetci o lijepoj slavonskoj sponzoruši. |
|
(kategorija "stari post", originalno objavljen 12.10.2005.) Hrvatske televizijske kuće su odlučile poticati ljude da više čitaju. Imaju pakt sa knjižarama, knjižnicama i izdavačkim kućama. Ili sa Jadrankom Kosor, pa potiču javnost da više vremena provodi radeći male Hrvatiće. Ili su se toliko zabrinuli zbog sve veće otuđenosti modernog čovjeka, da su ih odlučili potaknuti da više razgovaraju s članovima obitelji, igraju se s djecom, peglaju krpe i vezu goblene. Jedno je sigurno, hrvatske televizijske kuće žele da ugasimo televizore. Posebno to jako žele u večernjim satima, između 20 i 22 sata, kada se očajnički trude da im se ne omakne ništa zanimljivo, čak ni neka od simpatičnijih reklama. Kad sam išla u srednju školu, svaku sam radnu večer ta dva sata grickala pred televizorom uz Prijatelje i Dosjee x; to je bilo jedino vrijeme kada su svi ukućani bili u istoj prostoriji. I mačka Vanda je to obožavala, jer je mogla birat kome će se ugnijezdit u krilo. Danas je broj TV kuća triput veći, al zakurac, da prostite, budući da ponuda obično izgleda ovako: HRT1: ako je ljeto - 68. sezona Čarolije ako nije ljeto - emisija tipa Globalno sijelo, da zapanjujućom reportažom o 3-godišnjem djetetu koje skuplja sličice životinjsko carstvo i vozi bicikl s pomoćnim kotačima HRT2: snimka prijateljske utakmice turkmenistan-ruanda u bilo kojem sportu, naravno, uz emisiju prije utakmice, emisiju poslije utakmice, i emisiju nakon par sati kada nas pitaju "sjećate li se utakmice?" RTL: vrlo dosadan reality show u kojem se LJudmila duri na Šemsu jer isti već tjedan dana nijednom nije oprao suđe. Onda malo pričaju o sexu NOVA TV: reality show koji je dosadniji od svega što je bilo dosadno u povijesti čovječanstva. Kreatori ovog showa smatrali su da je dovoljno cool ako stave jednog crnca. Otkad je reality tv postao tako popularan i sveprisutan, proglasila sam sebe osobom koja gleda tv samo kad su rokovi. sve zanimljivo vezano za jedan reality show možete saznati tako da preletite naslove članaka na istu temu; nabrzinu ste updateani tko je izbačen, tko je gađao prolaznike teglama, i koja je nova glupa ideja za snimanje. Tako su Srbi odlučili otvoriti Mortality TV, što će reći 24-satni prijenos jednog sprovoda. Navodno Srbi imaju jako zanimljive sprovode, pa bi ih rado pokazali Europi. A navodno su Britanci prošle godine napravili reality program na internetu koji je počeo tako da su obojali zid u neku boju. Gledatelji su na njihovoj stranici mogli uživo pratiti kako se boja suši. Nakon dva dana, prikazivali bi im drugi zid koji su obojali u drugu boju. Ideja potiče iz engleskog izraza da je nešto dosadno "like watching paint dry". |
|
(kategorija "stari post", originalno objavljen 6.10.2005.) Kad ovako zapila kiša i jesensko semidepresivno tupilo, volim s nekim po stoti put rastresat priču o Glupim Amerikancima (TM) i njihovom potpunom nedostatku osobne odgovornosti. Spotakneš se na hodniku u banci, tužiš banku za slomljeni nokat i duševnu bol jer su te svi gledali i smijali se u sebi, a jedan prokleti klinjo i naglas. Proliješ vruću kavu po klitorisu, tužiš McDonalds što prodaje vruću kavu. I, moj omiljeni, ždereš 18 paketića čipsa dnevno, razbiješ monotoniju svako tolko Kit-Kat čokoladicom, sve to razvodniš Coca-Colom, a onda odeš ručat u McDonalds (autom, naravno, jer ti ne namjeravaš ni naručiti kavu), pa 20 godina i 120 kila kasnije tužiš McDonalds, Coca Cola Company, Nestle i Pringles što prodaju nezdravu hranu. Jer, da su oni u one fine paketiće za 2.99 stavljali mrkvu, ti bi svaki dan fino jeo mrkvu. Vrhunac mi je bio članak prije par mjeseci, o ženi kojoj je liječnik rekao ono što bi liječnici trebali reć jednoj četvrtini odraslih stanovnika SAD-a: «Ženo božja! Ti si PREDEBELA. Moraš SMRŠAVIT. Tvoj tlak je neljudski, krv se jedva gura kroz tvoje žile, i super ako ne dobiješ moždani udar prije nego ja završim ovu rečenicu. Prestani jest smeće i počni se kretat JUČER ili ćeš UMRIJET» Žena ga je, naravno, tužila. Zbog emocionalne boli. Rekla je da je to što je rekao bilo «hurtful, not helpful». Sad, ja to valjda ne razumijem jer sam odrasla u zemlji u kojoj, kad kao dijete blesavo preletiš preko ceste i skoro te skupi šleper, ako se živ dovučeš do druge strane neko od odraslih će ubit boga u tebi. Ako hodaš bez čarapa, baka će ti izvuć uši, jer bolje izvučene uši nego upala pluća. Ako sam dobro shvatila logiku naših starih, kad riskiraš svoje zdravlje, dobiješ «slap on the wrist» od nekog iz okoline, jer na takve stvari život daje «slap on the wrist», često puno jači i dugotrajniji. Mogu svi bit fini koliko želiš, al neke prirodne pojave ne poštuju ljudska prava. Takvi, dakle, razgovori o Glupim Amerikancima (TM), završavaju obično konstatacijom da smo mi toliko bolji od njih, jer jedemo mrkvicu, peršin i domaću juhicu, penjemo se po brdima i imamo samo jedam Drive in McDonalds u cijeloj zemlji. E, sad, saspite na mene drvlje i kamenje, al ja mislim da su naš ekvivalent debelim Amerima – pušači. Prva stvar, jer su jednako «in denial». Poznajem puno pušača koji su u svojoj racionalizaciji otišli toliko daleko da priče o štetnosti pušenja doživaljavaju kao izdramatiziranu glasinu, i ako im kažeš nešto na tu temu, kažu nešto u stilu «daj, nemoj mi s tim zdravi život feminističkim gay rights volonterski rad spasimo siromašne sranjima». Nakon toga slijedi priča o tome kako puše jer to vole, kako je to njihov život, njihovo zdravlje i njihova odluka. Uvijek me fascinira kad im vidim na licu da nisu ni na čas pomislili da to NIJE samo njihov život i njihovo zdravlje. Naravno, priče o posljedicama pasivnog pušenja su proglašene još težim hipijevskim sranjem. Sad, ovdje sam glasna jer je ovo moja pozornica, ali u osobnim kontaktima sam uglavnom odustala od te bitke. Uz otvoren prozor, poštujem «pravo na pušenje» svojih prijatelja, dok se zajedno smijemo Glupim Amerikancima (TM) koji se bore za šira sjedala u avionima. |
|
(kategorija "stari post", originalno objavljen 05.10.2005.) Nakon što sam pobjegla u Split na gljivarenje i hedonizam, moji su splitski prijatelji pobjegli svuda uokolo, a i ljeto je pobjeglo u nepoznatom smjeru. U zadnja 24 sata sva volja koju sam eventualno imala za izlaženjem iz kuće šćućurila se na kauču ispod deke, pa moram za njom. Vani je odvratno, a unutra su knjige, kauč, mačka koju treba češkati i mtv adria koji mogu gledati samo ovaj tjedan. Moglo je biti i gore. Ovo ljeto me uhvatila volja za čitanjem lektira koje to nikad nisu postale, a trenutno je aktualna Gospođa Bovary. Sad mi je drago što je profesorica zaključila da ej ne stignemo imati za lektiru, jer bih je bila preletila tada, i ne bih je sigurno shvatila i ne bih uživala u njoj kao ovih dana, a posljedice lošeg tajminga bi ostale zauvijek; svrstala bih je među «knjige koje sam pročitala» i teško da bih se ikad na nju vratila. Dobre knjige ne bi trebalo imati za lektiru. Uglavnom, volim Emmu Bovary jer je ona žena koja je prepametna za svoju okolinu. Gospodin Flaubert je to prikazao tako što ona želi više avantura u vidu fine odjeće, balova i markantnih ljubavnika, jer je čak i njemu bilo teško zamisliti da bi Emma možda htjela sama postizati nešto veliko, al' ja ne sitničarim. Kužim tu Emmu, i kužim kako mora da je uzburkala javnost tog vremena. Žena kojoj nije dovoljno da ljubi, poštuje i služi svog muža, nego se usuđuje smatrati ga prilično jednostavnim, žena kojoj je pun kufer vlastitog djeteta jer je i ono samo još jedna rešetka njenog zlatnog kaveza, žena koja je na sve moguće načine «nekršćanska» jer želi više. Emmi bi se svidjelo 21. stoljeće, u kojem bi mogla biti Carrie, ili čak Samantha ako joj se prohtije, mogla bi biti sve četiri odjednom, mogla bi biti Carla del Ponte ili Hillary Clinton, pokazujući najduži prst svim Ljiljama Vokić uz put. Da je netko teleportira ovdje, vjerojatno bi skakala iz jedne uloge u drugu, i trebalo bi joj neko vrijeme da se stigne začuditi zašto većina žena ne mari za sve te stvari. «Nisam ti ja neka feministica» čula bi ih kako ponavljaju dok listaju časopise u frizerskom salonu. Ako bi se usudila pitati što su to feministice i po čemu one to nisu, dobila bi nerazumljib govor koji bi uključivao riječi: depilacija, preružne, lezbače, Carla del Ponte. Na ove zadnje bi se sama u sebi posramila što je bila pozavidjela toj moćnoj ženi o čijem odobravajućem kimanju glave ovisi čitavih nekoliko država, i činila joj se prekrasnom s tom aureolom moći koju je nosila sa sobom po svijetu. Tada bi Emma shvatila da se svijet nije promijenio koliko se činilo u prvi mah, i da je žena koja ne želi biti lijepa i poslušna za svog muža još uvijek malo čudna. Ona samo sada ima mehanizme koji joj omogućavaju da to čini pedantnije i brže. … Sinoć sam s ujakom gledala film u kojem neki New Yorčanin, brother from the hood, upadne u čarobno jezero i izroni u britanskom srednjem vijeku. Tamo među dvorskim djevama pronađe jednu crnkinju (naravno) i oni zajedno spremaju revoluciju protiv zlog kralja (opet naravno). Na kraju on nju nagovara da se vrati s njim u 2001. godinu, i to riječima: «To je mjesto gdje pametna žena poput tebe može raditi mnogo više od miješanja kaše. Odvest ću te u trgovački centar, možeš otići na depilaciju nogu, možda francusku manikuru..» |
|
(kategorija "stari post", originalno objavljen 24.09.2005.) već godinu dana sretnem svako tolko curu u balerinskoj suknjici na prugice, majci na crno-bijele točkice sa fluorescentno rozim rukavima, kričavo zelenim hulahopkama, uz obavezan dodatak omanje krune na glavi, i nešto manje obavezan ali svakako poželjan sjajno rozi "čarobni štapić" u rukama. prvi put kad sam "to" srela buljila sam toliko da sam vjerojatno zbilja izgledala kao tele, ali i "to" je izgledalo kao šarena vrata. onda sam neko vrijeme mislila da stalno srećem jednu te istu curu, a kad je postalo očito da ih ima više od 10, postalo je također očito da sam ja malo ostarila. da sam out. ona konzerva u sakoiću od smeđeg samta koja se smije neiživljenoj balavurdiji zbog potrebe da se baš svi na ulici okrenu za njima, pokrivajući nedužne oči svoje dječice. samo me je malo pogađalo što je ta "balavurdija" bila često i starija od mene, a ja sam navikla biti "ona infantilna" među svojim vršnjacima. one su, dakle, novi djir. koji se zove elekto-pop-trash-punk-popcorn-bubblegum-kikiriki-čokolada sa grožđicama nešto nešto nešto.. tako piše na njihovoj stranici. jedan prijatelj, koji zna sve o nadolazećim bendovima, trendovima, markama i emmy-winning serijama, objasnio mi je da ono bubble-gum nema puno veze sa muzikom koju sviraju, nego se odnosi na to kako se oblače. "izgledaju ka da rastežu kričavo rozu ili zelenu žvaku i motaju je oko prsta, ili pušu one velike balune koji in se zalipe po ciloj faci" bile su otprilike njegove riječi, i to je bio moment kad su mi male "vidi nas, hipnotizirat ćemo te ovom suknjom" djevojčice sa sisama postale malo simpatičnije. pa sam odlučila da definitivno moram otić na njihov idući koncert. tako sam sinoć išla na lollobrigida-girls u močvaru. bila je neka dirty dancing gay 80-e večer sa lošijom muzikom nego što bi čovjek očekivao, i, za razliku od mog tjedna, događaj se nije vrtio oko njihovog nastupa - činilo se da većinu ljudi tamo boli džon. cure su pjevale možda pola sata, ali su tih pola sata RASTURILE. ispalo je da su samo njihove matrice trash, jer one stvarno znaju pjevat. osim što znaju pjevat, znaju napravit atmosferu i imaju tu neku bombastičnu energiju koja me natjerala da zaboravim da baš ne volim punk. i da mrzim rozu boju. jer, turns out, to dvoje čini odličnu kombinaciju. uglavnom, ja sam njihov novi groopie. baš su mi sjele na tu regresiju na predškolsku dob u koju sam zapala. sve te moje točkice i kričave bojice mogu prihvatit još i roze zvjezdice, koje namjeravam nacrtat na nekoj staroj majci čim položim ispit. tiare su mi još malo previše, a čarobni štapići nepraktični, al sviđa mi se ideja da nikako ne možeš bit preblesavo našminkan. |
|
(kategorija "stari post", originalno objavljen 14.09.2005.) (disklejmer: ovo je text o nadmudrivanju s pečjakom, što sam nekima od čitatelja već pričala, pa ih upućujem da ga slobodno preskoče. ionako stalno pričam jedne te iste stvari,nema smisla da to i ovdje čitate) ovo je trenutak kad ja kažem kako nisam pisala jer sam ovih dana radila nešto važno. možda "učila".. ne, to sigurno nisam, budući da sam opet počela sanjat male životinje za koje se ne brinem kako treba, moja savjest sigurno ne smatra da sam učila. ona smatra da nisam, a da sam trebala počet. kuja. sve "kreativne pizdarije" kojima sam se mislila bavit ovih dana svele su se na dvije obojane torbe; ostali radovi su se zaustavili jer nisam ponijela perlice i ostali pribor. which is just as well, jer ako napravim još jednu narukvicu morat ću napravit još jednu kutiju za narukvice, što će onda otvorit potrebu za još jednom policom za nakit, a to pak za još jednim zidom.. vidite kamo ovo vodi, i sigurna sam da je jasno da se meni fakat ne da selit (ups, rekla sam fakat :P ) uglavnom, dragi moji prijatelji i jedna rodice, znate šta ja radim ovih tjedan dana? evoluiram. u pogledu inteligencije i kreativnosti. zajedno s prokletom pantaganom. nas dvije smo stvorile odnos tipa "it's you or me, little missy", i konstantno se nadmudrujemo. obično ja nju jer sam veća i snažnija, a ona mene jer je upornija i ima jače zube. sram me reć, al u pogledu domišljatosti i kreativnosti smo izjednačene - zato i kažem da evoluiramo, jer stalno pokušavamo bit mrvicu pametnije od one druge. uglavnom, kako to u praksi izgleda? tako da sam prošli tjedan ja zaključila da je nikad neću naučit da se ne zavlači pod frižider metodama koje su me učili na psihologiji. doduše, postoji jedna metoda u psihologiji koja uključuje strujne udare, al ja se struje bojim jednako kao i ona, i ne znam kako da pod frižider podvučem konstrukciju koja bi napala samo nju, a i već je vidim kako se zavlači dolje umotana u komad plastike. uglavnom, zaključila sam, dakle, da sa instrumentalnog uvjetovanja treba prijeć na doslovno fizičko sprečavanje, pa sam ispod frižidera poslagala 3-4 spljoštene plastične boce, lagano ukoso položene, napunjene vodom kako bi bile preteške da ih sama pomakne. ona je, naravno, u roku od sat vremena progrizla jednu bocu, pustila da voda isteče, pomakla je i prošla. sad preskačem jedan dio, da ne znate koliko mi je vremena trebala da se toga dosjetim, al u nekom sam trenutku skupila sve plastične boce po kući, kupila još jedan jogurt i popila ga, a zatim vrlo usko i gusto poslagala te boce po principu "sardine u konzervi", tako da ih sad mora ili potpuno izvuć ili potpuno progrist da bi mogla proć. radi na tom griženju već tjedan dana, al je ne ide, i mislim da je polako odustala od te ideje. 1:0 za mene, or is it? jer kad pantan-aginici oduzmeš prostor ispod i iza frižidera, dobiješ isto što i kad hrvatskoj populaciji oduzmeš sve meksičke sapunice - hrpetinu slobodnog vremena. moja baka kaže da ništa nije opasnije od čovjeka sa previše slobodnog vremena, a ja kažem da ista stvar vrijedi i za štakore, kao što općenito iznenađujuće puno ljudskih stvari vrijedi za proklete male glodavce. uglavnom, sad provodim puno više vremena vičući "pečjak, ne to!" oko svake male sitnice, i bojim se da mi je progrizla stara pisma i dnevnike u jednoj polici. a prije tri dana se sjetila dobre stare spavaće sobe od koje joj zatvaram vrata već godinu dana, a tamo je bilo tako puno super odjeće za grickanje. onda je krenuo projekt otvaranja tih vrata; dok ih je pokušavala gurat šapicama, ja sam se smijala dok ih je pokušavala progrist, ja sam se smijala onda je skužila neku čudu traku koja vodi ispod njih, i zaključila da će joj ista nekako pomoć da pronađe prolaz, pa ju je progizla onda sam ja plakala i vikala "ne telefonski kabel" pa sam pronašla drugi kabel i zamijenila ga, a mala je došla i pregrizla i njega sad je novi kabel učvršćen tako da prolazi s gornje strane vrata, a ona se bavi drugim stvarima pronalazim papire s bilješkama za ispit - ispod ormara zamrljane malinama pronalazim pileće kosti - posvuda pronalazim vreću se smeće progiženu sa svih strana zavitlala bi je već preko balkona, da samo nema tako slatke male uši |
|
(kategorija "stari post", originalno objavljen 28.8.2005.) ipak nisam čekala da položim ispit pa da stavim one točkice.. znala sam, uvijek mi je tako uzbudljivo kad otvorim novi blog, zato valjda tolko i seljakam s njima, kao i s email adresama uostalom. pokušavam smislit kako da za tu svoju internetsko emigrantsku prirodu okrivim roditelje - i ne treba mi dugo. oni su, naravno, krivi, što su me selili puno dok sam bila mala, i učinili me ovisnom o tom osjećaju kad se probudiš ujutro i zbuni te drugačiji miris prostorije, novi zvukovi koji dolaze izvana, druga svjetlost koja dolazi iz drugih kuteva, a sve to pomiješano sa osjećajem da se ipak nekako nalaziš u svom krevetu. osjećaj doma koji je istovremeno siguran i poznat, ali i nov i uzbudljiv. zato sad imam dva doma; jedan u splitu, i jedan u zagrebu. kad god dolazim u jedan od njih, kažem "idem kući", mada je jedna kuća uglavnom povezana s praznicima, a druga s učenjem. i mada nijedna kuća nije moja kuća. jedna čak nije kuća uopće. al svo me je to seljakanje umjesto u avanturista pretvorilo u sentimentalnu babu koja se uporno veže za - stvari. namještaj uglavnom, mada sam slično frikovita kad se radi i o cipelama, kaputima, torbama, tanjurima, a prije svega i najviše kada se radi o mom svetom i nezamjenjivom televizoru EI NIŠ, koji je iz sarajeva u vrgorac donešen u jednom od zadnjih trenutaka kada su sarajevo u vrgorac živjeli u istoj zemlji. imala sam 8 godina i najveća želja na svijetu mi je bila imati televizor u boji i sa daljinskim upravljačem, a kad imaš 8 godina i ispuni ti se najveća želja, to se ne shvaća olako. kasnije su se velike želje ispunjavale puno manje dramatično. uglavnom, prošle su godine i svi oko mene su nekako izgradili stav da je EI NIŠ televizor jedna obična neupotrebljiva stara krntija jer: -nema teletekst -na njega možeš memorirati samo 55 kanala, a svaka normalna televizija dopušta barem 100 (nijedna kabelska ne pruža uslugu s više od 30 programa, ali nikad se ne zna) -nije kompatibilan s nijednim video-rekorderom koji se proizveo u zadnjih 10 godina, a DVD-player da ni ne spominjem. da se spojit samo na naš stari (opet prvi) video, koji uglavnom ne radi, pa onda oni ne rade zajedno i izgledaju kao da uživaju. imao je još i fazu kada je svako 15-ak minuta nestajalo slike na 10-ak minuta, što je meni koristilo kao velika životna vježba strpljivosti, u kojoj sam naučila ne razbiti ništa kada slika nestane usred života na sjeveru, nego nastaviti pratiti seriju uz sami zvuk. ta je faza uspješno okončana kad je tata uspio pronaći EI NIš servis u splitu (2001!), ali očekujem da će se još vraćati. uglavnom, znam da vrli novi svijet ne razumije zašto ne bacim tu kutiju psima i kupim savršenog malog quadrića koji košta manje nego košulja u manga, ali ja volim svog hirovitog malog srbina. i volim svoje poderane crvene balerinke i kaput kojem ispada podstava. pustite me da nosim staru odjeću i sjedim na starom namještaju, i otvaram novi blog. |