(kategorija "stari post", originalno objavljen 6.10.2005.)
Kad ovako zapila kiša i jesensko semidepresivno tupilo, volim s nekim po stoti put rastresat priču o Glupim Amerikancima (TM) i njihovom potpunom nedostatku osobne odgovornosti. Spotakneš se na hodniku u banci, tužiš banku za slomljeni nokat i duševnu bol jer su te svi gledali i smijali se u sebi, a jedan prokleti klinjo i naglas. Proliješ vruću kavu po klitorisu, tužiš McDonalds što prodaje vruću kavu. I, moj omiljeni, ždereš 18 paketića čipsa dnevno, razbiješ monotoniju svako tolko Kit-Kat čokoladicom, sve to razvodniš Coca-Colom, a onda odeš ručat u McDonalds (autom, naravno, jer ti ne namjeravaš ni naručiti kavu), pa 20 godina i 120 kila kasnije tužiš McDonalds, Coca Cola Company, Nestle i Pringles što prodaju nezdravu hranu. Jer, da su oni u one fine paketiće za 2.99 stavljali mrkvu, ti bi svaki dan fino jeo mrkvu.
Vrhunac mi je bio članak prije par mjeseci, o ženi kojoj je liječnik rekao ono što bi liječnici trebali reć jednoj četvrtini odraslih stanovnika SAD-a:
«Ženo božja! Ti si PREDEBELA. Moraš SMRŠAVIT. Tvoj tlak je neljudski, krv se jedva gura kroz tvoje žile, i super ako ne dobiješ moždani udar prije nego ja završim ovu rečenicu. Prestani jest smeće i počni se kretat JUČER ili ćeš UMRIJET»
Žena ga je, naravno, tužila. Zbog emocionalne boli. Rekla je da je to što je rekao bilo «hurtful, not helpful».
Sad, ja to valjda ne razumijem jer sam odrasla u zemlji u kojoj, kad kao dijete blesavo preletiš preko ceste i skoro te skupi šleper, ako se živ dovučeš do druge strane neko od odraslih će ubit boga u tebi. Ako hodaš bez čarapa, baka će ti izvuć uši, jer bolje izvučene uši nego upala pluća. Ako sam dobro shvatila logiku naših starih, kad riskiraš svoje zdravlje, dobiješ «slap on the wrist» od nekog iz okoline, jer na takve stvari život daje «slap on the wrist», često puno jači i dugotrajniji. Mogu svi bit fini koliko želiš, al neke prirodne pojave ne poštuju ljudska prava.
Takvi, dakle, razgovori o Glupim Amerikancima (TM), završavaju obično konstatacijom da smo mi toliko bolji od njih, jer jedemo mrkvicu, peršin i domaću juhicu, penjemo se po brdima i imamo samo jedam Drive in McDonalds u cijeloj zemlji. E, sad, saspite na mene drvlje i kamenje, al ja mislim da su naš ekvivalent debelim Amerima – pušači. Prva stvar, jer su jednako «in denial». Poznajem puno pušača koji su u svojoj racionalizaciji otišli toliko daleko da priče o štetnosti pušenja doživaljavaju kao izdramatiziranu glasinu, i ako im kažeš nešto na tu temu, kažu nešto u stilu «daj, nemoj mi s tim zdravi život feminističkim gay rights volonterski rad spasimo siromašne sranjima». Nakon toga slijedi priča o tome kako puše jer to vole, kako je to njihov život, njihovo zdravlje i njihova odluka. Uvijek me fascinira kad im vidim na licu da nisu ni na čas pomislili da to NIJE samo njihov život i njihovo zdravlje. Naravno, priče o posljedicama pasivnog pušenja su proglašene još težim hipijevskim sranjem.
Sad, ovdje sam glasna jer je ovo moja pozornica, ali u osobnim kontaktima sam uglavnom odustala od te bitke. Uz otvoren prozor, poštujem «pravo na pušenje» svojih prijatelja, dok se zajedno smijemo Glupim Amerikancima (TM) koji se bore za šira sjedala u avionima.
Post je objavljen 25.04.2007. u 19:33 sati.