(kategorija "stari post", originalno objavljen 28.8.2005.)
ipak nisam čekala da položim ispit pa da stavim one točkice..
znala sam, uvijek mi je tako uzbudljivo kad otvorim novi blog, zato valjda tolko i seljakam s njima, kao i s email adresama uostalom.
pokušavam smislit kako da za tu svoju internetsko emigrantsku prirodu okrivim roditelje - i ne treba mi dugo. oni su, naravno, krivi, što su me selili puno dok sam bila mala, i učinili me ovisnom o tom osjećaju kad se probudiš ujutro i zbuni te drugačiji miris prostorije, novi zvukovi koji dolaze izvana, druga svjetlost koja dolazi iz drugih kuteva, a sve to pomiješano sa osjećajem da se ipak nekako nalaziš u svom krevetu. osjećaj doma koji je istovremeno siguran i poznat, ali i nov i uzbudljiv.
zato sad imam dva doma; jedan u splitu, i jedan u zagrebu. kad god dolazim u jedan od njih, kažem "idem kući", mada je jedna kuća uglavnom povezana s praznicima, a druga s učenjem. i mada nijedna kuća nije moja kuća. jedna čak nije kuća uopće.
al svo me je to seljakanje umjesto u avanturista pretvorilo u sentimentalnu babu koja se uporno veže za - stvari. namještaj uglavnom, mada sam slično frikovita kad se radi i o cipelama, kaputima, torbama, tanjurima, a prije svega i najviše kada se radi o mom svetom i nezamjenjivom televizoru EI NIŠ, koji je iz sarajeva u vrgorac donešen u jednom od zadnjih trenutaka kada su sarajevo u vrgorac živjeli u istoj zemlji. imala sam 8 godina i najveća želja na svijetu mi je bila imati televizor u boji i sa daljinskim upravljačem, a kad imaš 8 godina i ispuni ti se najveća želja, to se ne shvaća olako. kasnije su se velike želje ispunjavale puno manje dramatično.
uglavnom, prošle su godine i svi oko mene su nekako izgradili stav da je EI NIŠ televizor jedna obična neupotrebljiva stara krntija jer:
-nema teletekst
-na njega možeš memorirati samo 55 kanala, a svaka normalna televizija dopušta barem 100 (nijedna kabelska ne pruža uslugu s više od 30 programa, ali nikad se ne zna)
-nije kompatibilan s nijednim video-rekorderom koji se proizveo u zadnjih 10 godina, a DVD-player da ni ne spominjem. da se spojit samo na naš stari (opet prvi) video, koji uglavnom ne radi, pa onda oni ne rade zajedno i izgledaju kao da uživaju.
imao je još i fazu kada je svako 15-ak minuta nestajalo slike na 10-ak minuta, što je meni koristilo kao velika životna vježba strpljivosti, u kojoj sam naučila ne razbiti ništa kada slika nestane usred života na sjeveru, nego nastaviti pratiti seriju uz sami zvuk. ta je faza uspješno okončana kad je tata uspio pronaći EI NIš servis u splitu (2001!), ali očekujem da će se još vraćati.
uglavnom, znam da vrli novi svijet ne razumije zašto ne bacim tu kutiju psima i kupim savršenog malog quadrića koji košta manje nego košulja u manga, ali ja volim svog hirovitog malog srbina. i volim svoje poderane crvene balerinke i kaput kojem ispada podstava. pustite me da nosim staru odjeću i sjedim na starom namještaju, i otvaram novi blog.
Post je objavljen 25.04.2007. u 19:21 sati.