| < | svibanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Dok sam davnih dana pisala blog, prijatelj mi je jednom prilikom rekao kako su na njemu najčešći postovi oni u kojima ja na nešto popizdim totalno van proporcija (obično kad nešto na internetu ne radi - uopće ili kako sam ja zamislila), a onda se u komentarima pojavi (uvijek ista) prijateljica koja me pak tješi i razumije. I tako mi izdramimo cijelu situaciju kao da su nam, u najmanju ruku, nekakvom birokratskom pogreškom nakalemili kriminalni dosje, a oduzeli stan na Kvatriću, a ne odgodili pristup forumu ili blogu za nekoliko sati. Danas sam se opet uhvatila kako ludim. Naišla sam na site koji mi se učinio interesantno, ali je koncipiran tako da se ništa na njemu ne može pročitati prije nego se registrira. Ne budi lijena, krenula sam se registrirati, ali se verifikacijski kod (dosad još) nije pojavio na mom mailu, okrutno me zaustavivši u mom naumu. Naravno, za priču postoji savršeno logično obašnjenje, i nitko neće umrijeti ako ono što me tamo zanima pročitam sutra. Ali mene takve stvari opet izbace iz takta, jer stalno imam ideju da se to nikako ne bi smjelo događati. Kao, na internetu bi sve trebalo biti dostupno svima i uvijek. Ili barem: sve - meni - uvijek. Koja je inače poanta interneta? I tu vidim koliko me ovo "sve je brzo i sve postoji i sve je nadohvat ruke i funkcionira besprijekorno" vrijeme razmazilo. Naprosto se sva unezvijerim kad je drugačije. Prošli tjedan smo bili lijeni u uredu i nikome se nije dalo kuhat. Ne samo to, nego nitko nije uopće reagirao po pitanju hrane dok nam želuci nisu krenuli krulit u zboru, a tad smo zaključili da je najbolje nešto naručiti. Naravno, nije nam se jelo sendviče i pizze, nego smo krenuli naručiti zdravu mediteransku bogatu vitaminima anticelulitnu hranu. I ja sam se actually uhvatila kako se čudim zašto im treba preko sat vremena da nam istu dostave. Ja, kojoj treba sat vremena da opere blitvu! Ili.. danas sam se prepoznala u nekom dečku koji je jurio pločnikom i morao se zaustaviti na pola sekunde zbog bakice koja je bauljala ispred izloga, ni sama ne znajući pravo gdje ide. Zakovitlao je očima manirom tete iz referade, a ja sam htjela izaći van, potapšati ga po leđima i reći "Znam". Naravno, čak je klišejasto zapitati se "a kamo to žurimo?". Nije uopće poanta u tome gdje moramo brzo stići, poanta je u tome da "štedimo vrijeme". Štedimo ga instant hranom (bila je ona trash reklama o ženi koja kuha hranu s placa i nema vremena za život, i onoj koja kuha neke instant mješavine pa stigne na pilates), instant kavom, strojevima koji rade stvari umjesto nas, Top-shop izumima i jurnjavom kroz grad, da bismo ga onda trošili radeći pramenove u frizerskim salonima. Kao kad štediš pare i onda se zaletiš u dm i sve potrošiš na stvari koje fino mirišu. Glupo je, al je pod tvojim uvjetima. Zanimljiva činjenica iz psihologije koja mi je pala na pamet pišući ovo, ali je nisam znala uklopiti u tekst: kulture se međusobno razlikuju po ritmu života ljudi u njima, a isti se najčešće mjeri - brzinom hodanja na ulici. Kada vas neka bakica izluđuje svojim geganjem kroz Ilicu, to nije samo zbog osteoporoze, u njeno je vrijeme Zagreb bio dosta sporiji. |
|
Ovaj sam tjedan bila vrijedna. Između ostalog, otišla sam u Zadar i tamo sa prijateljicom održala studentima predavanje o trgovanju ljudima. Nas dvije već gradimo staž od pričanja odvratnih priča studentima, i, mada je tema užasna, sve se bolje i bolje zabavljamo. Kada se profesionalno svakodnevno susrećeš sa žrtvama obiteljskog nasilja, užasnih društvenih nepravdi i bezizlaznih situacija, i to svako toliko začiniš pričama o trgovanju zbog prisilne prostitucije, naučiš još više cijeniti lijepe stvari koje imaš. Da bi izašla kao normalna, ili nedajbože sretna osoba, moraš osmisliti forumulu po kojoj je zbroj lijepih stvari s kojima se susretneš veći od zbroja ružnih. Psihometrijski rečeno, lijepe stvari treba više ponderirati. To konkretno znači da fina juha koju je navečer skuhala mama mora nadjačati razgovor sa ženom koja je bježala po gradu da ju muž ne ubije. A predajući o trgovanju ljudima, naglasak (za mene, ne na predavanju) mora biti na mom osjećaju kompetentnosti ili zabavnim trenucima u pripremi predavanja, umjesto u samom sadržaju. Inače nema smisla. Tako sam u Zadru (još jednom) shvatila kako sam se u avanturu upustila sa prijateljicom koja mi je začuđujuće slična. Manje više telepatski odlučile smo da nećemo paničariti, mada smo zadnji put o toj temi razmišljale (a kamoli čitale ili pričale) prije 6 mjeseci. Nije nas previše dirala ni činjenica da je cijeli taj tjedan predavanja nešto svečaniji događaj od onog na kog smo navikle, i da smo jedine predavačice koje nemaju titulu dr.sc.mio.mao. Sramota me je reći koliko smo točno vremena provele zaista dogovarajući što ćemo pričati. Nekako je bilo važnije da ručamo, popijemo kavu, razgovaramo o svojim dečkima, diplomskim radovima, poslovima, hobijima. Ja sam još koliko-toliko izgledala kao da sam stvar shvatila ozbiljno, jer sam nosila relativno svečano-izgledajuću suknju, ali pravi razlog za to bio je što mi je ona manje svečano-izgledajuća bila preprljava. Tek dok sam čekala da predavanje počne, otkrila sam da na njoj imam mrlju od paste za zube, koju sam očito nosila sa sobom još od Zagreba, i da možda svi oni pogledi nisu bili uzrokovani mojim neodoljivim nogama. Mi smo zaista znale što ćemo pričati, ako bi nas na to podsjetila powerpoint prezentacija. Stoga je jedini dogovor bio ne izgledati iznenađeno kada se pojavi novi slide. Kao "znala sam da će to ovdje pisati". I budući da smo opet dobile pozitivne reakcije na čitavu stvar, neskromno sam sastavila formulu za uspješna gostujuća predavanja. (Ovo je možda dijelom posljedica toga što sam danas čitala Cosmo, koji sam kupila putujući za ranije spomenuti Zadar. Svjesna sam da je dolje navedeni tekst topla voda napisana po točkama, al možda nekome pomogne. Nisam baš sigurna da se svi ponašaju kao I. i ja, a, egocentrik kakav jesam, to toplo preporučam) Dakle, upalilo je: 1. Odabrati temu koja ti je zanimljiva i vuče te da o njoj promišljaš, čitaš, tražiš, razmišljaš i zaključuješ. Još bolje ako je intrigantna i drugim ljudima, pa se često pojavljuje kao tema razgovora na kavama i tulumima, gdje skupiš različitih perspektiva, što je politički korektan naziv za "sve debilne ideje koje će imati i ljudima kojima dođemo predavati". (Naravno, za držati predavanje treba se negdje malo educirati, ovdje pričam o tome kako odabrati za što se ići educirati) 2. Odabrati partnera ili partnericu koja dijeli tvoju strast, i po mogućnosti što više životni stil. To znači da ćete se brzo razumjeti, lako podijeliti zadatke, i da vam se neće bit tlaka naći da o tome razgovarate. 3. Zaboraviti na sve stvari koje mogu krenuti po zlu i prihvatiti jednu i nepobitnu istinu da je najgore što se može dogoditi spoticanje o kabel od laptopa ili projektora, popraćeno pucanjem komada odjeće i začinjeno sočnim spontanim krikom tipa "MAMICE!". To je jedino od čega se treba čuvati, sve ostale greške bit će zaboravljene brzinom vjeverice na speedu. NO, dakle, to je bila akcija s početka tjedna. Ona sa kraja bila je nešto više roza i manje je djelovala na stiskanje želuca, a više na glasnije kucanje biološkog sata. Ali o njoj ću pisati kad vidim je li me od silnih akcija još uvijek drži temperatura. |
Htjela sam malo nazad onaj svoj stari život. Onaj koji nema nikakve veze sa zlostavljanim ženama, očajnim i izgubljenim ljudima, korumpiranim pravosudnim sustavom.Htjela sam nazad pod svoje stakleno zvono. Zato sam danas provela nerazumno mnogo vremena surfajući. I lickajući ovaj blog. Čitajući stripove. Gledajući neku novu odvjetničku seriju. Navikavajući se na novu tastaturu, koja kao da je od laptopa. Pospremajući stan. Kuhajući rižot sa šparogama. Pričajući s Dragim na telefon (8 puta danas?). I potvrdilo se ono što sam slutila: stakleno zvono je super. Ono postoji s razlogom, a razlog je da nitko ustvari ne bi trebao znati koliko je točno svijet sjeban, kad ga se promotri objektivno, ali s osjećajem. . . . Nema niti tjedan dana da smo Dragi i ja odlučili živjeti zajedno od ove jeseni. Ali otkad smo to učinili, ne prestajem misliti na to, a čini se ni on. U uredu se raspitujem o cijenama kuhinjskih stolova i zavjesa, po kući gledam koje bih komade namještaja mogla ponijeti sa sobom, a u glavi smišljam tehnike kako izbjeći plaćanje TV pretplate. I kako smanjiti troškove grijanja pomoću seksa. A sve to da si možemo priuštiti flat rate. I macu. |