Ovaj sam tjedan bila vrijedna. Između ostalog, otišla sam u Zadar i tamo sa prijateljicom održala studentima predavanje o trgovanju ljudima. Nas dvije već gradimo staž od pričanja odvratnih priča studentima, i, mada je tema užasna, sve se bolje i bolje zabavljamo.
Kada se profesionalno svakodnevno susrećeš sa žrtvama obiteljskog nasilja, užasnih društvenih nepravdi i bezizlaznih situacija, i to svako toliko začiniš pričama o trgovanju zbog prisilne prostitucije, naučiš još više cijeniti lijepe stvari koje imaš. Da bi izašla kao normalna, ili nedajbože sretna osoba, moraš osmisliti forumulu po kojoj je zbroj lijepih stvari s kojima se susretneš veći od zbroja ružnih. Psihometrijski rečeno, lijepe stvari treba više ponderirati.
To konkretno znači da fina juha koju je navečer skuhala mama mora nadjačati razgovor sa ženom koja je bježala po gradu da ju muž ne ubije. A predajući o trgovanju ljudima, naglasak (za mene, ne na predavanju) mora biti na mom osjećaju kompetentnosti ili zabavnim trenucima u pripremi predavanja, umjesto u samom sadržaju. Inače nema smisla.
Tako sam u Zadru (još jednom) shvatila kako sam se u avanturu upustila sa prijateljicom koja mi je začuđujuće slična. Manje više telepatski odlučile smo da nećemo paničariti, mada smo zadnji put o toj temi razmišljale (a kamoli čitale ili pričale) prije 6 mjeseci. Nije nas previše dirala ni činjenica da je cijeli taj tjedan predavanja nešto svečaniji događaj od onog na kog smo navikle, i da smo jedine predavačice koje nemaju titulu dr.sc.mio.mao.
Sramota me je reći koliko smo točno vremena provele zaista dogovarajući što ćemo pričati. Nekako je bilo važnije da ručamo, popijemo kavu, razgovaramo o svojim dečkima, diplomskim radovima, poslovima, hobijima. Ja sam još koliko-toliko izgledala kao da sam stvar shvatila ozbiljno, jer sam nosila relativno svečano-izgledajuću suknju, ali pravi razlog za to bio je što mi je ona manje svečano-izgledajuća bila preprljava. Tek dok sam čekala da predavanje počne, otkrila sam da na njoj imam mrlju od paste za zube, koju sam očito nosila sa sobom još od Zagreba, i da možda svi oni pogledi nisu bili uzrokovani mojim neodoljivim nogama.
Mi smo zaista znale što ćemo pričati, ako bi nas na to podsjetila powerpoint prezentacija. Stoga je jedini dogovor bio ne izgledati iznenađeno kada se pojavi novi slide. Kao "znala sam da će to ovdje pisati". I budući da smo opet dobile pozitivne reakcije na čitavu stvar, neskromno sam sastavila formulu za uspješna gostujuća predavanja. (Ovo je možda dijelom posljedica toga što sam danas čitala Cosmo, koji sam kupila putujući za ranije spomenuti Zadar. Svjesna sam da je dolje navedeni tekst topla voda napisana po točkama, al možda nekome pomogne. Nisam baš sigurna da se svi ponašaju kao I. i ja, a, egocentrik kakav jesam, to toplo preporučam)