Htjela sam malo nazad onaj svoj stari život. Onaj koji nema nikakve veze sa zlostavljanim ženama, očajnim i izgubljenim ljudima, korumpiranim pravosudnim sustavom.
Htjela sam nazad pod svoje stakleno zvono.
Zato sam danas provela nerazumno mnogo vremena surfajući. I lickajući ovaj blog. Čitajući stripove. Gledajući neku novu odvjetničku seriju. Navikavajući se na novu tastaturu, koja kao da je od laptopa. Pospremajući stan. Kuhajući rižot sa šparogama.
Pričajući s Dragim na telefon (8 puta danas?).
I potvrdilo se ono što sam slutila: stakleno zvono je super. Ono postoji s razlogom, a razlog je da nitko ustvari ne bi trebao znati koliko je točno svijet sjeban, kad ga se promotri objektivno, ali s osjećajem.
.
.
.
Nema niti tjedan dana da smo Dragi i ja odlučili živjeti zajedno od ove jeseni. Ali otkad smo to učinili, ne prestajem misliti na to, a čini se ni on. U uredu se raspitujem o cijenama kuhinjskih stolova i zavjesa, po kući gledam koje bih komade namještaja mogla ponijeti sa sobom, a u glavi smišljam tehnike kako izbjeći plaćanje TV pretplate. I kako smanjiti troškove grijanja pomoću seksa. A sve to da si možemo priuštiti flat rate. I macu.
Post je objavljen 05.05.2007. u 21:23 sati.