Na izborima 1990., u malom dalmatinskom gradiću u kom smo živjeli, pobijedio je SDP. Kako to nije bio tako čest slučaj te godine, čelnici stranke su došli pozdraviti svoje birače, i presudne se večeri našli u jedinom gradskom restoranu.
Slaveći nešto potpuno druge prirode, na istom se mjestu našla i moja obitelj, što je uključivalo i tada petogodišnju švrćkastu Seku, veselo djevojče zlatnih uvojaka koje se nije bojalo nepoznatih ljudi. Preciznije rečeno, nije se bojala nepoznatih muškaraca, dok je sa ženama držala distancu (pretpostavljam zbog njihove tendencije ka štipanju za obraze i trkeljanju gluposti u visokim frekvencijama).
Tako je tu večer moja seka odšvrljala od stola, došla do Ivice Račana i pričala nešto s njim. On ju je posjeo u krilo i još su malo pričali, a onda se sva važna vratila za stol. Nama znatiželjnima nije htjela reći što su pričali, a danas se, naravno, ne sjeća.
Jednom ću je dati hipnotizirati. Sigurno je bilo nešto važno.
Post je objavljen 29.04.2007. u 12:02 sati.