Svima sretan 1. maj!

Deep down sam mimozica a ne medvjedica...

... ali nema se vremena - Idemo dalje - da citiram neke pametnije od sebe.

Sutra je 1. maj pa me neće biti ovdje, ali ću zato biti na ulazu u Maksimir na štandu Zaklade Ana Rukavina, pa drugari i drugarice Zagrepčani, znate gdje ćete me naći.
Usput možete dobiti koji letak i/ili ubaciti koju kunu, dolar a bogami i euro u našu prvomajsku škrabicu.

Svima sretan praznik rada i uživajte!

MekDonalds

Svi imamo takvih dana, samo se nekome događaju češće nego drugima.
Ja sam taj netko.

Žurim knjigovođi.
Potjera me piškiti zahvaljujući njima i preporukama o ispijanju hektolitara vode ne bih li postala lijepa kao Pepljuga i Snjeguljica pa čak i ljepša.
Hitno je, zbilja hitno.
Utrčavam u MekDonalds što se ne događa gotovo nikada osim u ovakvim situacijama (razišli smo se davnih dana što zbog moga protivljenja jedenju gica i telića, što zbog moga protivljenja globalizaciji na američki način).
Vidim, wc prilično čist, pa ga prigodno i koristim. Mahnem lijevom rukom u potrazi za papirom ali greškom stisnem neku tekućinicu za pranje daske, što god to bilo, i to nešto me pošprica po lijevoj ruci pa iz vecea izlazim mirisna kao wc sanitar, što bi si svaka koka koja iole drži do sebe poželjela.
Preporučam svima da u nedostatku parfema navrate u MekDonalds i garantirano će se svi komadi okretati za vama.
Ne preporučam onima kratke pameti. Nemojte u roku 2 sekunde zaboraviti na to da ste se pošpricali pa se onako ovlaš obrisati podlakticom po čelu – wc sanitar jako peče na uznojenom čelu.
Proklinjući tako svoju sudbu hudu, hodam dalje Ilicom i ne primjećujem širom otvorena vrata jednog dućana. U svoju obranu moram istaknuti da su vrata bila skroz prozirna (i jako tvrda ali to je druga stvar). Ovaj puta stradalo je desno rame i ruka, a najviše ponos jer sam bubnuvši u vrata skoro na smrt preplašila dvije manekenke koje su pored vrata pušile.
Iju.
Bolna vam pišem, crvena čela i oduzete ruke, kuku meni, a nije ni petak trinajsti.

Intelektualke.

Lu-lu (13:21):
gdi si?
Tedica (13:21):
di bi bila, tu sam
Lu-lu (13:21):
piše tedica on line
Tedica (13:21):
pa jesam tu
Lu-lu (13:21):
kao da si bila off
Tedica (13:21):
svast

Tedica (14:22):
si tu???
Lu-lu (14:23):
jesam, skoro idem
radila sam
ti?
Tedica (14:23):
aha, ali imam problem. zaboravila sam kad se nalazimo :( u pola 4 na trgu, jel?
nekad sam stvarno debil
Lu-lu (14:23):
pod repom
Tedica (14:23):
bas tamo?
aj dobro
Lu-lu (14:23):
može i pod glavom
Lu-lu (14:24):
da vidiš tko dolazi
Tedica (14:24):
ja cu ispod lijevih rebara
Lu-lu (14:24):
a od kud gledamo lijevo desno?
Tedica (14:25):
hm.. od guzice
ako joj pridjes s harmice
Lu-lu (14:25):
sad si zakompicirala

Tedica (14:25):
zasto pobogu, vrlo je jednostavno
Tedica (14:26):
osim ako netko ne zna di je harmica
Lu-lu (14:26):
znam ja
neki dan ju sanjala
Tedica (14:26):
bravo, lulu rulz
sanjala harmicu ili guzicu?
Lu-lu (14:26):
hartmicu
Tedica (14:26):
banovu ili konjevu guzicu?
Lu-lu (14:26):
harmicu
Tedica (14:26):
i kaj veli harmica u snu?
Lu-lu (14:27):
sanjala sam neki glupi san
Tedica (14:27):
ajde
Lu-lu (14:27):
ne znam pokušavala sam naći neku curu
Tedica (14:27):
opa!
Lu-lu (14:27):
mislim da neku kurbu
Tedica (14:27):
molim?
Lu-lu (14:27):
kaj ja znam
došlo tako
Tedica (14:28):
hehehehe, kako ti mene nasmijes, pojma nemas!
Lu-lu (14:28):
baš mi je drago
lulu ide, pa se vidimo
Tedica (14:29):
odi lulu, tedica ide raditi malo danas, moram i to.
Lu-lu (14:29):
pih
Tedica (14:29):
ej, smijem li staviti dijelove ovo razgovora na blog?
Lu-lu (14:29):
zavisi koje
Tedica (14:29):
o guzici i harmici
Lu-lu (14:29):
možeš
Tedica (14:29):
kao, kako pametne razgovore vodimo nas dvije
Lu-lu (14:29):
:))))))
Tedica (14:30):
ne smijem ovo o snu?
Lu-lu (14:30):
ta-ta, odoh ja
ma, možeš i to
Tedica (14:30):
supika
ajde, ta-ta

Pet ljubavnih.

Glupo bi bilo napisati „Uf, Gali al' si me usosila!“ jer sam happy da sam dobila ovaj zadatkić.
Nije on bio ni približno lagan zbog toga što mi je teško bilo izbor suziti na samo 5 a ne 50 pjesama.
Ipak, nakon dugog razmišljanja, tih pet pjesama bi bilo, bez nekog reda i poretka:

Fly me to the Moon od Nat King Colea.

Zato što mi je on jedan od najdražih pjevača svih vremena. Zato što me smiruje i budi u meni osjećaje koji me uvijek iznenade.

Suspicious Minds od Elvisa Presleya.

Ne mogu reći da mi je on jedan od najdražih pjevača ali mi je definitivno jedan od onih koje mogu slušati bilo kada. I vjerujem da je živ. Na ovu pjesmu oživim bez obzira na stanje u kojem se nalazim. To je obično popraćeno skakanjem i vikanjem na sav glas jer tako pjevam. A pjesma ima poruku za mene, shvatili ste to iz jučerašnjeg posta.

Živeti slobodno od Đoleta Balaševića.

Njega sam morala ugurati one way or the other, a namjerno nisam htjela staviti neku tugaljivu.Ova pjesma za mene znači ljubav prema životu. Sjeća me na ljeto, hm, koje je to godine bilo... 1998. ili 1999.... nemam pojma. Ljeto provedeno u Istri sa Sarom, s naprtnjačama na leđima i svim plažama koje su nam bile kuća to ljeto. E, to ljeto ću pamtiti kao jedno od najljepših.

Up Where We Belong od Joe Cockera i Jennifer Warnes.

Ništa ne pitajte. Ovo je ljigavi dio mene koji plače na tužne filmove i pjesme na njihovom kraju, snimi si ovu pjesmu na kazetu s televizora (!) i pušta 900 puta uzastopno zbog neuzvraćene ljubavi tamo negdje u petom osnovne. Nemojte nikome reći, molim vas.

With or Without You od U2.

Sad moje najdraže okreću očima jer će ovu priču čuti po ne znam ni sama koji put u posljednjih 14 godina, ako se ne varam. Dakle, u ljeto 1993. mislim (vrlo sam na vi s godinama pa oprostite ako griješim) išla sam s Mirom i Denisom na koncert U2 u Budimpeštu. Putem sam posve neplanski dobila mengu tako da sam do Nep stadiona dobauljala nadrogirana nepoznatim pilulama-lilulama koje smo skupili od ljudi i žena (hehe) u busu i spremna osvojiti srce Bona Voxa za koga sam tada znala da mi je suđen. Cijelo vrijeme smo se gurali pred samom pozornicom a na samom početku ove pjesme Bono je sjeo na jedan od nekih monitora koji su bili poslagani uzduž pozornice. Moram li reći da je taj monitor bio nekoliko metara i nekoliko Mađarica udaljen od mene i da sam napravila sve da mu se približim? Eto, inače mirna i nenasilna kakva jesam, bila sam u tom trenu sve samo ne mirna i nenasilna. Odlučno sam se probila nešto na Denisovim ramenima a nešto na ramenima i glavama unsuspecting Mađarica do pozornice baš negdje na prve taktove refrena. The Bono je očito uvidjeo da nisam baš normalna i da ću se ubiti nastavim li ovako (visina od sigurno 3 metra) pa me je uhvatio za ruku (da, uhvatio me za lijevu ruku), nasmiješio se i onda držeći moju lijevu ruku lagano dotaknuo moj lijevi obraz (daaaa, dotaknuo moj lijevi obraz) pjevajući With or Without You samo meni. Sad se vi smijte koliko želite, ali kad ste tinejdžerica i vaša mala zelena soba je oblijepljena plakatima i posterima U2 a svake večeri prije spavanja maštate o tome da Bono ostavlja svoju ženu i seli se u Osijek onda vam ovako nešto znači jaaako puno. Nakon toga više ničega nije bilo i ja se vjerujte mi na riječ uopće ne sjećam kako su me pomahnitale Mađarice gurnule nazad, kako sam pala na zemlju koliko sam duga i široka i kako sam završila prvo na tribinama, zatim u busu a zatim u Osijeku u svojoj maloj zelenoj sobi i tužno jecala ne vjerujući svojoj sreći. Žao mi je ljudi oko mene jer sam ih danima zlostavljala, pogotovu Miru, kojega sam nekoliko puta dnevno zvala i molila da mi potvrdi da sve nije bio samo san. Eto, sad vidite kako sam laka ženska – pustite mi ovu pjesmu i mozak isključujem.

Štafetu dalje predajem ovima, ako im se da, a ako ne, njihov problem:
Lorna
Booba
Mala Chi
Dvizgica
Tyche

Hrvoje Jurić: Možda sam i ja romantični anarhist

Kako sam pratila vijesti iz kulture.

(post je posvećen kćeri bivšeg ministra kulture, nećemo je linkati)

Prelazak iz četvrtog u peti razred protekao je bez većih trauma. Promijenili smo zgradu i iz Frankopanske se preselili u Divaltovu, a dobili smo i novu razrednicu. Osim na nastavi matematike viđali smo je i na tzv. SRZ-u ili Satu razredne zajednice. Nisam sigurna postoji li to danas i kako se zove?! Na tom SRZ-u smo riješavali akutne i aktualne razredne probleme a razrednica je odlučila da jedan dio sata posvetimo informiranju i to na način da je odredila tri osobe u razredu koje su tjedno pokrivale po njoj bitna područja i onda na SRZ-u ukratko izložile zbivanja u proteklom tjednu.
Sumnjam da su metode odabira tih informatora bile demokratske jer ipak je to bilo muko doba komunizma kada je drugarica nastavnica nama pionirima i pionirkama bila bog, pa je tako Dragana zapalo praćenje politike, Ivan je postao dežurni sportski izvjestitelj a kultura je dopala mojoj malenkosti iz meni posve neshvatiljivih razloga. Danas bih još i razumjela taj odabir jer se bez lažne skromnosti „kužim“ u kulturu, ali tada mi je kultura bila veća nepoznanica od visokih peći. Visoke peći nisu oni radijatori kakav imam u kupaonici koji je viši od mene nego… ma, nije bitno, oni/e koji su odrastali u socijalizmu, znat će važnost visokih peći za našu socijalističku republiku.
Stvar je bila u tome da me je razrednica jednom prilikom vidjela u kazalištu s roditeljima, koji su godinama imali abonoman u osječkom HNK-u i vukli mene i bracu na poslastice poput Nikole Šubića Zrinskog ili Grofice Marice. Da se razumijemo, bila sam tada možda 10 godina a brat 3 manje, pa si probajte zamisliti sreće kada smo morali 4 sata provesti mirni u skučenoj loži. Ja sam uglavnom brojala „drago kamenje“ na glavnom lusteru i maštala o tome da ga munem i prodam pa se odselim negdje gdje nema HNK.
Srenula sam s teme. Dakle, razrednica me vidjela u HNK-u, onako propisno zrihtanu, s mašnama koje se peglaju, suknjici, lakiranim cipelama i malom sakou. Mislila je vjerojatno zbog toga da sam ja the stručnjakinja za kulturu u našoj maloj razrednoj zajednici i tako me uvalila u nepriliku koja se protegla skoro čitave dvije godine. Iz tjedna u tjedan bila sam primorana rezuckati članke iz novina skupljati ih u jednoj bilježnici i onda dan prije SRZ-a sažeti najvažnije događaje na papir. Nisam smjela imati više od 2 stranice teksta. 2 stranice su inače vrlo relativan pojam – nekada su bile pisane mojim najvećim slovima a nekada najmanjim mogućim slovima na svijetu jer sam mogla grdno nagrabusiti da sam propustila napisati da je u Galeriji likovnih umjetnosti otvorena izložba posvećena doprinosu Slavonije u NOB-u i tko je sve od „drugova“ nazočio sretnom događaju. Prve godine moga literarnog pokrivanja kulturne scene u Osijeku, Slavoniji i Hrvatskoj, jer to su bile tri rubrike koje sam morala popratiti, bila sam vrlo revna i zaista sam svaki dan prelistavala tatine novine u potrazi za „zanimljivostima“. Imala sam zapravo sreću da je tata kupovao Glas Slavonije i Vjesnik svaki božji dan pa sam bila dobro opskrbljena. Ivan je uglavnom morao odlaziti u knjižnicu i tamo iz novina vaditi sportske zanimljivosti. Kasnije smo to napravili po sistemu da smo se našli kod mene dan prije izlaganja i nešto nabajali. Razrednica je uglavnom bila zadovoljna a ostatak ekipe je zijevao.
Tako je prošao peti razred i nadala sam se da će u šestome netko drugi preuzeti moju obavezu. Međutim, dogodio se scenarij iz jedne od mojih noćnih mora – Ivan i Dragan su zamijenjeni nekim drugim, a ja sam i dalje ostala zadužena za kulturu jer sam "se iskazala u petom". Drugarice Berković, ako ovo čitate, tek toliko da znate, neću vam to nikada zaboraviti.
No, da skratim, u šestom razredu sam počela fušati. Vijesti iz kulture su postale sve kraće i kraće i pisane mojim najvećim fontom. Onda je u travnju tata završio u bolnici nakon teške prometne nesreće i ja sam ostala bez osnovnog sredstva za rad jer je mama jedva dočekala da nam kućni budžet bude riješen tatinih kava i novina. Možda to zvuči bezosjećajno ali probajte izračunati koliko stoje 2 dnevnih novina svaki dan, najmanje 2 tjednika i uz to najmanje 2 mjesečnika, od čega stari nije odustao ni danas, iako sam ga uputila na krasna online izdanja većine tih sranja, barem dnevnih, koja kupuje. Opet sam se odvezla od teme.
Dakle, tata otišao u bolnicu, ja ostala bez novina, a ni na kraj pameti mi nije bilo odlaziti u knjižnicu i listati novine koje je prije mene prolistalo 60 penzića i 6 lokalnih alkosa (sad nije više čudno da sam u testu Koja ste od Kućanica ispala Bree, jel da?!), tako da sam se prešaltala na televiziju. Počela sam gledati Dnevnik odnosno sam kraj Dnevnika u kojemu su prikazivali vijesti iz kulture. Došlo je do problema s Osijekom, jer su se i u staroj državi kao uostalom i danas, vijesti iz Osijeka rijetko kada probijale u dnevnik, pogotovo vijesti iz kulture.
Jednom prilikom, negdje pred sam kraj školske godine, bila sam prisiljena nešto izmisliti jer nisam imala niti jedne jedine vijesti iz rodnog grada. Sjedila sam tako na klupi pred zgradom sa Sandrom i jadala joj se. Ona je uvijek bila prepuna ideja kao npr. da za Prvi maj preko Drave ukrademo „vodene pernice“ na način da ja zabavljam kirbajaše ispitujući za cijenu špangica a ona će za to vrijeme drmnuti 2 pernice. Dogovor je bio da nikome ne kažemo, ali ona je u roku odmah otrčala svojoj mami i sve ispričala. Sva sreća da je moja mama tada bila preokupirana nekim drugim stvarima pa sam se izvukla bez batina ali sam morala, uz maminu pratnju, sutra otići i platiti kirbajašu. Sandra je imala još takvih pametnih ideja a ja sam joj, onako kako glupave curice inače vjeruju svojim najboljim prijateljicama, uvijek povjerovala. Taj put smo obje bile bez ideja neko vrijeme a onda sam na banderi ugledala spas!
Sad ću parafrazirati samu sebe jer je prošlo skoro 20 godina od tada, ali sutra sam na SRZ-u između ostaloga pročitala sljedeće:

Kulturna scena u Osijeku od prošlog vikenda bogatija je za još jedan kulturni događaj. Naime, uz standardni kino i kazališni repertoar koji je isti kao i pretprošlog tjedna, naš se grad i regija mogu podičiti svjetskom senzacijom – velikim cirkusom Moire Orfei – koji Osijek i Slavoniju stavlja bok uz bok sa svjetskim metropolama poput Pariza, Londona i New Yorka, gdje je Moira Orfei prethodno gostovala sa svojim putujućim umjetnicima na zemlji i u zraku. Nemojte propustiti ovu priliku jer je cijena za djecu u prvom tjednu gostovanja snižena na svega 100 dinara!

Moram li dodatno objašnjavati zašto u sedmom razredu nisam dobila niti jednu važnu funkciju u razredu?

Ne želim ući u vikend ovako sumorna raspoloženja.

Oplakala sam Ivicu jučer i danas malo. Novine ne čitam, vijesti ne gledam, pa se tako branim. Kao što sam maloprije rekla jednoj legici, nećemo je linkati jer je već glupo, imam taj problem s grižnjom savijesti – meni je Račan bio pozitivan lik u cjelosti ali previše sam srala i prigovarala i zbog toga se sada loše osjećam.
A ne bih trebala. Moje je pravo da stvari i osobe oko sebe kritički promatram i analiziram. Jedino bih bolje trebala birati ton, vrijeme i mjesto. Da, baš se loše osjećam. Iznimno poštujem njegovo političko djelo jer smatram da je za Hrvatsku učinio daleko više od svih drugih političara ali ovo ni približno nije mjesto za ulazak u ovakve analize.
Ovo je ipak medvjeđi b(r)log i tu treba biti veselo. Jedan veseli podatak o Ivici Račanu: on je bio san snova svake simultane prevoditeljice pa tako i mene – tempo kojim je pričao bio je savršen za savršeno prevođenje! Svi ovi drugi laprdavci prava su noćna mora.
Vratimo se sada dva post niže. Znate onu osobu koju sam pronašla na blogu i bila neodlučna po pitanju kontaktiranja iste? Eto, poslušala sam savjet da joj se javim i javila sam joj se. Povratna reakcija bila je više nego odlična i uljepšala mi je jutro a sada i ovako sumoran dan. Blago Tedici.
Velike nade polažem u ovaj vikend. Kao svaka prava domaćica (koja sutra nema glupu djecu na instrukcijama) probudit ću se ujutro, kahfenisati s Ljubavi, prošetati pse, nakon toga usisavati, rifljati i prati dok se svinjac od stana ne zacakli a zverke poslože očetkane i mirisne, a zatim se oprati, namirišati te prionuti na sir/vrhnje/mladi luk/rotkvice/kruh a onda tako mirišljiva (pogotovo iz usta) otići na špicu i pojesti u Trakoščanu ili Zagrebu kesten pire, ako ga još ima, a bolje im je da ga ima jer ga već danima sanjam.
Želim svima sunce za vikend na nebu i u dušama.

Zbogom, druže.

Avanti o popolo, alla riscossa,
Bandiera rossa, bandiera rossa
Avanti o popolo, alla riscossa,
Bandiera rossa trionfera.

Bandiera rossa la trionfera
Bandiera rossa la trionfera
Bandiera rossa la trionfera
Evviva il comunismo e la liberta!

Dilemica.

Danas u nešto ozbiljnijem izdanju.
Da me poznate znali biste da kad sam ozbiljna dobivam boru između obrva onakvu kakvu je Jasmin Stavros imao prije ubrizgavanja botoksa.
E sad kad i to znate, idemo na ozbiljne teme koje mi od sinoć rade the-Jasmin-Stavros boru između obrva.
Bit ću kratka zapravo jer imam previše posla, ali zbilja trebam savjet vas, iskusnijih blogera.

Kako znam da sam prošvikala?

Prvo, pišem glupi post skoro svaki dan. Ne da mi se razmišljati jer me boli. Glava me boli. A kada nešto poželim napisati mislim da teme ne zanimaju nikoga osim mene. Dobro, Lulu zanimaju, ali nju zanima uglavnom sve što i mene pa to i nije čudo. Jede mi se i čokolada, što se stvarno događa rijetko. Najdraža, odnosno najmanje mrska mi je čokolada Ritter, ona bijela s lješnjacima. Jedno vrijeme je nisam mogla tu pronaći pa bih u Austriji ili Njemačkoj kupovala godišnju zalihu (čitaj: pet komada). Druga najdraža mi je, ne znam kako se zove zapravo, ali znam da je proizvodi osječki Kandit i uglavnom je oko Božića upakiraju u neke jaslice bedačke pa izgleda debilno ali dobro. Znam da je to govno a ne čokolada, ali volim je. I mislim da je to sve što ću vam ikada reći o čokoladi. Moja buduća Kuma čokoladu ne jede odosno ne cucla fino polako kao ja nego je doslovno proždire i da postoji natjecanje u brzinskom ždrokanju čokolade, moja Kuma bila bi svjetska prvakinja, no doubt about that.
Sljedeća riječ je vegetacija. Taj riječ mi je od malih nogu bila nekako mrska i upravo razmišljam zašto. Mislim da je razlog profesorica Kljak, vrlo stroga profesorica biologije iz osnovne škole. Pamtim da smo često morali učiti tipove vegetacije u tundrama, tajgama, pustinjama i prašumama. Ili je to bila prof. Baličević iz hrvatskog?! Ili prof. Perkušić iz zemljopisa?! Da, mislim da se radilo o zemljopisu zapravo. Tamo smo u zlatno doba socijalizma učili o udjelu SSSR-a u svjetskoj proizvodnji koksa 1963. godine i takve vrlo korisne stvari. Tipovi vegetacije su mi isto dobro poslužili kasnije u profesionalnom ali i u privatnom životu. Možda jednom odlučim vikend provesti u tundri, pa je više nego korisno znati koja vrsta vegetacije raste tamo. Ipak sam vegetarijanka.
Mačka? Ova riječ je smišljena zato da je baš ja stavim ovdje u sredinu teksta. Mačka je Patuljka, Panda, Boroleta i Borosana - od aktualnih u stanu. Boroleta i Borosana odnedavno su pronašle svog boga, milostivog Allaha i preko noći postale Letiha i Saniha, a očekujemo ovih dana da se preobuku u hidžab i krenu u medresu. Nemojte me pitati zašto (heh, eto još jedna riječ) jer se u pitanja religije svoje djece ne petljam - slobodoumna sam ateistkinja, ali mogu vam reći da u stanu imam katolika, pravoslavaca (pa čak i jednu pripadnicu grčke pravoslavne crkve), evangelika, židova, ateista a odnedavno i muslimanke, komada dva.
Ljubav je ljubav ali samo Ljubav je ljubav mog života! Svidjela mi se svojedobno ta kampanja LORIca , mislim na Ljubav je ljubav. Žao mi je bilo vidjeti kako su plakate išarali debili bez mozga. Moja Ljubav je dobro, fala na (ne)pitanju. Radi, slabo se vidimo, uglavnom navečer i ujutro, ali se volemo, kao i prije šest godina, ma, još i više. Kako imam zabranu spominjanja imena i lika iz nekih posve objektivnih razloga, neću vam reći da smo prije par dana proslavili šestu godišnjicu ljubavi!

Eto, Kokoško , riješila sam i ovu memu (ili ovaj meme) i na kraju nije ispalo teško – samo pišeš gluposti koje ti padnu na pamet.
Zašto onda ovo ne zvuči kao Proust?

Neću virus širiti jer vidim da se ljudima baš ne dopada ali ipak ako netko želi neka se poigra s ovih 6 riječi: medvjed (first things first), igra, sjenik, bjesnoća, park i škare.

Odoh sad na kavu s Nisam Ja Odavde, ali nemojte misliti da je to novo blogersko druženje. Gospođu znam već dugo, ali se rijetko vidimo pa se zato čitamo. Cmok.

Jedna posebna Beba i neozbiljne teme.

Lijepo, baš lijepo mi je počeo dan, zanemarujem sranja na poslu. Konačno sam upoznala i prvu Bebu Blogericu. Dobro, upoznala sam i njezinu Mamu, nije ni ona zanemariva, ali Beba me se nekako više dojmila s tim okicama i nosićem i bradicom... a ustašca kakva ima, to morate vidjeti! Ljubav mala. Nisam u pms-u, tek toliko da se zna. Jedva čekam da me opet vode na kavu ta Mama i Beba. Jedino se nadam da će Beba biti malo interaktivnija - tko je vidio spavati na kavi!

Nakon toga sam u nedostatku ozbiljnih tema, kao da ih je ikada i bilo, tračala sa Suputnicom neke ljude. Slijedom tračeva završila sam na Forumu gledajući fotke stanova i kuća koje su forumaši izložili te se svađali koja vrsta tepiha ide uz koji tip stola. Vrlo bitan je i oblik stepenica, ukoliko niste znali. Važno je i je li neka osoba pobornica minimalizma ili maksimalizma.

Kako sam pobornica minimalizma u svemu osim valjda u ljubavi i hrani, nemam svoj stan nego posuđeni i nemam svoj namještaj osim nekoliko sklepanih stvarčica. Bit će i toga. Nemojte misliti da sam ljubomorna, božemesačuvaj. Novce koje zaradimo, osim na životinje trošimo i na neke užitke koje pokušavam iskorijeniti ali Bolja Polovica se ne da.
Primjera radi, kad već nemam stan da vam izložim, evo vam „prčkarijice“ koje sam od Bolje Polovice dobila u posljednje vrijeme.
Nemojte slučajno mislit da ga ismijavam, naprotiv, bila sam jako sretna kad sam ih dobila, ali sama ih si sigurno ne bih kupila.
Prva stvar je ova četka – Ion Hair Brush – koja producira, nemojte me pitati kako ipak sam ja mutava jezičarka, neke ione ili ozone koji moju kosicu čine zdravijom, mekšom i time podatnijom za višesatna masiranja i maženja koja, oh, tako volim. Je li nezdravo njuškati taj ozon koji izlazi iz četke? Jako mi se sviđa pa četku više njuškam nego koristim.

Druga stvar je ovaj jučer kupljeni set za manikuru kojim sam, umjesto da ostavim 100 kuma u salonu, sinoć sređivala notkiće (nije greška, tako im tepam), rašpala ih, brusila, gladila i uglađivala i to je trajalo i trajalo toliko dugo da sam u međuvremenu pogledala Očajne kućanice (nije greška, stvarno su očajne), Sivu anatomiju, one Seksperte (ima li ovdje netko kome je to zanimljivo i poučno?) a dočekala sam i Seinfelda, što je je. Ljubav je cijelo vrijeme krmiila pored mene pa mi upravo nešto pada na pamet - nisam li to dobila zato da ne davim problemima i brigama kao inače?!

Nebitno. Jako sam se lijepo zabavila. I danas na poslu sam malkec glačala notke. Jako mi se sviđa kako se sjaje i cakle kao da su lakirani a nisu. Samo ih treba puno gladiti i maziti.

Pitanjce za Njih, znaju One tko su:

Je li ovo post dostojan jedne „patrijarhalne kokoške“?

Ekskluziva!

Poštovane čitateljice i čitatelji, čast nam je i dika predstaviti vam najnoviju fotografiju iz niza nazvanog "Slikajmo se s poznatima".
Kao što vidite iz priloženoga, u riječkom kazalištu "Ivana Bremenitog Zajca" hrpa djevojčuraka i dva momčeta slikala se s najpoznatijom antiblogericom na Balkanu, zapadnom i istočnom, ni manje ni više nego našom... jednom i jedinom Suputnicom.
Među sretnicama i sretnicima koji su se te večeri zatekli u kazalištu našla se i pjevačica čedna imena Severina, koja je pored pjevačke ostvarila i zamjetnu filmsku karijeru u svim republikama i pokrajinama bivše države. Kako se vaša reporterka može pohvaliti više nego bliskim odnosom sa Suputnicom, saznala sam da je Severina bila presretna i potpuno van sebe što se rukovala s našom Suputnicom a kasnije je za medije izjavila i sljedeće: "Nikada u životu nisam bila ovako sretna! U trenutku kada sam stisnula njezinu ruku, razmišljala sam o tome kako je svijet ipak predivno mjesto a ja mala pčela na cvijetu koja upija mirise i boje i nektar!"

Suputnica je istom prilikom izjavila da joj je bilo malo neugodno što je njezina pratilja uhvatila Severinu baš za dojku a ne za neki drugi, manje istureni, dio tijela.
U svakom slučaju, ta večer u kazalištu "Ivana Kamenitog Zajca" svima će dugo ostati u pamćenju.

Guess who's back!