Trivia.

utorak , 27.03.2007.

Vrijeme radnje: nedavno.
Mjesto radnje: malo selo kraj Našica.
Likovi: Tedica i Maruška, Tedičina mlađa sestrična.

T: Đizs, Maruška, zašto je tu tako vruće, skoro sam pala u nesvijest?!
M: Ne kužim... pitaš zašto grijem?! Pa sušim veš!
T: Ali vani je tak sunčano, zašto ne raširiš veš vani na štriku.
M: Ma šta ti je, pa onda će mi sve smrdit po ozonu a ne po omekšivaču.
T: Pa... zar nije to bolje, onak, kad ti odjeća svježe miriši.
M: Da, tebi... kužim da si ti uvijek onak ko šunka, bezveze, kao, voliš svježe mirišat. Ja više volim omekšivač.

Feministkinje. Ljuti post.

petak , 23.03.2007.

Prije nego se raspizidim, pogledajte ovo blago!

Ovaj post je namijenjen svima koji ovdje zalutaju a barem su se jednom u životu susreli s pitanjem tko su zapravo feministkinje.
Iako sam više nego poslovno i privatno vezana uz jednu organizaciju za ženska ljudska prava (pogledaj lijevo), slijedom događaja koji se odvijaju posljednjih dana, bila sam naprosto prisiljena preispitati neke od svojih temeljnih principa i filozofija.

Pišem u afektu jer sam ljuta pa vas molim da zanemarite „eufemizme“. Idemo ovako.

Lista 1.
Feministkinje nisu isključivo žene:
1. Koje su članice jedne od mnogobrojnih grupa za ženska prava.
2. Koje su nekog drugog seksualno/rodnog opredjeljenja od heteroseksualnog.
3. Koje iz ovog ili onog razloga ne vole muškarce i konstantno seru po njima.
4. Koje se ne briju pod rukom, pod nosom, pod koljenima i oko pičke.
5. Koje nisu udane ili u vezi.
6. Koje imaju višak kilograma.
7. Koje se oblače kao muškarci ili izgledaju kao da su posljednji puta u shoppingu bile u doba seksualne revolucije.
8. Koje stalno seru po patrijarhatu a doma imaju muževe pred kojima su manje od bradavice na nosu i sinove koje odgajaju kao još jednu generaciju debila koja neće znati gdje je klitoris i čemu služi.
9. Koje su iz Zagreba.

Ima i takvih. Naglasak na „i takvih“, jer ima i drukčijih, možda manje glasnih i vidljivih ali ih uistinu ima.

Lista 2.
Feministkinje su sve žene (bez obzira na uzrast, seksualnu/rodnu opredjeljenost, (ne)bračni status, boju kože, (ne)vjersku pripadnost, bla, truć, truć, you know what I mean…):
1. Koje misle svojom a ne tuđom glavom.
2. Koje u glavi nemaju puding nego mozak.
3. Koje su svoga tijela gospodarica.
4. Koje su svjesne svoje uloge u društvu, obitelji, poslovnom krugu i sl.
5. Koje imaju pravo na izbor.
6. Koje stoje iza svojih odluka.
7. Koje se bore za sebe i sebi drage gdje i čime god mogu.
8. Koje poštuju različitosti.
9. Koje nikoga ne ugrožavaju.
9. Koje vole što su žene.

Neke od žena s prve liste pronaći će se i na drugoj listi, ali problem je u tome što će malo koja žene s druge liste reći da se vidi u prvoj.

Dobar primjer je moja rođena baka. Ona je feministkinja iako bi prije pojela govno moje kujice Topsy nego to priznala.
O čemu se radi… Bakuta je dva puta ostala udovica, prvi puta s 27 godina i s dva maloljetna djeteta na grbači a s 2 razreda škole. Izvukla se. Djeca, moj tata i teta normalni su. Teta puši a tata ima dijabetes i visok tlak ali to nije bitno. Baka je završila ne samo osnovnu i srednju nego i višu školu, kao malo koja od njezinih vršnjakinja. Drugi puta je ostala udovica prije 15 godina kad su mi djedu ubili četnici a njihovu kuću spalili. Došla je k nama s jednom vrećicom i televizorom (ovisnost o televiziji je očito nasljedna kod nas). Danas živi bolje nego svi moji. Uvijek se probijala sama, bez pomoći sa strane i daleko je uspješnija od većine članova moje porodice.
Ali ne bi priznala da je feministkinja i da joj se Aleksandar Stanković ponudi kao rob (baka je zaljubljena u njega ali ni to ne priznaje).

Dugo nisam shvaćala zašto žene poput moje bake ili npr. ZgBabe (oprosti draga što te zlorabim kao primjer, maknut ću te ako je problem) ne žele reći da su feministkinje, ali onda mi je svanulo. Eureka, rekao bi Arhimed. Ili heureka?!
One naprosto ne žele da ih se poistovjećuje sa ženama s prve liste.

Ja sam feministkinja.
To znam već jako dugo i nikada se toga nisam sramila niti to skrivala.
Perem se redovito i oni koji su me njuškali kažu mi da super mirišim. Urednost je diskutabilna jer odabirem taj neki „boli me dupe kak sam obučena“ stil ali sam uvijek čista, osim nakon ručka jer halapljivo jedem i zamažem se. Malo grickam kožice oko noktiju ali danas sam bila na manikuri tako da tipkam s francuski manikiranim noktima, ali kratkim jer ne volem duge nepraktične nokte. Friziram se često i kosu perem često. Imam viška kila ali ih nosim sa šarmom, barem tako mislim. Prezirem patrijarhat ali ne mislim i ne pričam isključivo o nepravdama koje se meni i mojim kolegicama po spolu i rodu događaju u privatnom, poslovnom i političkom životu.
Ne mrzim muškarce. Često mi idu na živce, ali ne više nego žene. Dapače, u mnogome se bolje slažem s uvriježeno muškim stavovima i razmišljanjima. Mislim da žene zaslužuju bolje u našem društvu, ali ne mislim da zaslužuju bolje od muškaraca, jer mislim da svi skupa zaslužujemo bolje od onoga što imamo i to zaslužujemo ravnopravno. Mislim da žene zaslužuju bolje u obitelji ali mislim da su za položaj koji imaju same krive. Postoje načini da se za to izbore i s time trebaju početi od prvog dana rođenja svoje djece. Ne vidim zašto bi netko meni rekao da sam jadna zato što perem, čistim, spremam kuću dok mi suprug/partner radi. Možda smo se mi tako dogovorili. Možda i nismo, ali meni očito tako paše kad ništa ne mijenjam.
Ne meni, to ja onako figurativno. Kod mene se zna da sam ja Kraljevna Tedelije a ostatak obitelji podanici, ali za to sam se izborila sama. Nisu mi B.a.B.e. ili Ženska mreža protestirale pod prozorom. Spasimo tuljane i Tedicu!
Fuck off bre, rekao bi moj prijatelj Radule iz Novog Sada.
Moja kuća, moja pravila.
Prezirem rješenja tipa Ane Magaš. Truni u zatvoru jer bolje ne zaslužuješ.
(Nemoj da me netko nešto pita o ovoj temi jer ne odgovaram za reakcije!)

Shvatili ste, dakle, kakva sam.

E sad, da se vratim na početak posta i događaje koji su se zbili proteklih dana i koji su me natjerali na radikalno promišljanje svijeta oko sebe, što je u svakom slučaju korisno i svima ga predlažem tu i tamo.

Iz prethodnog posta mogli ste vidjeti čime sam bila okupirana proteklih dana. S dotičnom Pjevačicom (morala sam doma obećati da više neću ništa pisati o njoj pa je zato ne imenujem) vežu nas skoro pa obiteljske ali u svakom slučaju vrlo bliske prijateljske veze. Pjevačica je prošle godine sudjelovala u jednom filmu koji je producirala jedna Grupa (ehem, nomina sunt odiosa) pa je ta ista Grupa bila pozvana na promociju koju smo organizirali.
Pjevačica je u jednom trenutku zanosa pričala nešto o nazivu albuma i problebetala, zbilja u zanosu, nešto tipa album se zove tako i tako i to možda zvuči feministički ali ja to nisam. Još je nešto nabaljezgala pa sam i sama okrenula očima nekoliko krugova, ali opet, tko je zna, znat će da je samohrana majka koja se cijeli život borila za sebe i djecu, uključujući i rat koji su proveli u Sarajevu.
Sve to na stranu.
Dotična Grupa se na te riječi ustala i uz vrlo pogrdne riječi napustila promociju. Sva sreća pa zapravo nitko nije ni primijetio da ih nema. Najsmiješnije su mi bile izjave članica Grupe da nemaju one što tražiti na promociji „patrijarhalne“ Pjevačice i da će ponijeti i cvijeće koje su joj namijenile. Zbilja je i bilo tako. Ustale se njih tri, pokupile cvijeće i otišle. Neke, prizemnije (čitaj: pametnije) članice su ostale.
Zaboravila sam na incident do prije nekih pola sata.

To mi je prelilo čašu. S kime ja gubim vrijeme?
Grupa za ženska ljudska prava my ass!
Ma, koja su to prava koja vi branite i propagirate? I koje vi to žene branite? Čija prava?
Žene kao vi sigurno ne trebaju nekoga tko će ih braniti. Pomoć najčešće trebaju baš žene koje su drukčije. One koje su ranjive, one koje se ne znaju same obraniti, ne znaju pronaći rješenje ili izlaz. Pa one trebaju vašu pomoć! Baš one. Zašto ih omalovažavate i odbacujete? Pomozite im, poučite, trenirajte, za to ste tu.
Pjevačica je to bubnula, ponavljam, jer zaista nije takva, ali i da je, pa što onda?!
Mogle ste pričekati kraj i pitati je „Čuj ti, pjevačice, misliš li zbilja da je muškarac stup društva a žene mu trebaju biti pokorne ili si se samo zezala?“
U slučaju da Pjevačica to i misli, mogle ste je pozvati s vama, dati joj neke instrukcije, savjete, svejedno…to vam je posao.
U nebesa kujete poštivanje različitosti – kakvo je to poštivanje bilo?
Same ste sebe posrale, drage moje.
Vi ste krive zašto velika većina ljudi feministkinjama smatra samo žene s moje prve liste, baš vi.
Perpetuirate stereotipe protiv kojih se svim silama borite i ne vidite da griješite.

Drago mi je da sam konačno shvatila.
Ja sam feministkinja.
Pjevačica je feministkinja.
Moja baka je feministkinja.
Većina žena koje znam su feministkinje.
Doduše ne profesionalne poput vas.

Bilježim se sa štovanjem i zahvaljujem na prosvjetljenju koje ste mi omogućile.



P.S. Blogericama koje vele da nisu feministkinje toplo preporučam knjigu Bell Hooks u izdanju Centra za ženske studije, pa onda možemo razgovarati.

Suputnice, dirnula si me do mutavosti. Je li dovoljno reći od srca ti hvala?

Za one koji znaju... (ne da mi se drugima objašnjavati)

četvrtak , 22.03.2007.

"Malo sam umorna", rekla bih inače nakon neprospavane noći.
Jutros ipak nisam jer mi je srce puno.

U najluđim snovima nisam mogla vjerovati da će se toliko ljudi pojaviti.
I novinara i selebritija.
Ljubac ipak bolje procjenjuje.
Tako i treba.
Zaslužila si svaki pljesak i Hanka to zna.



Dosadašnji linkovi:
prvi
drugi
treći
četvrti
peti
šesti

a bit će ih još.
Pošalji mi fotke kad stignu.


Deda, žao mi je da nisi ovo doživio. Volim te do neba. Stalno mi se plakalo. Stvarno si budala.

******

utorak , 20.03.2007.

Dragi ili draga Netko,

Već duže vrijeme me zanima imaš li ti neki poseban plan za mene u budućnosti ili ne?! Ukoliko nemaš, bilo bi lijepo znati to odmah tako da ne živim u nadi. Ukoliko imaš, možeš li mi, molim te, reći koliko još moram čekati do realizacije istoga.
U svakom slučaju imaš jako dobar smisao za humor, na tome ti najiskrenije zavidim.
Danas me tako zanima konkretno ovo:

1. Zašto dva dana prevodim nešto što nisam sejvala nigdje drugdje nego na sticku kojega sam izgubila? Da, stvarno sam ga izgubila. Nema ga nigdje, ni na poslu ni kod kuće, sve sam pretresla, ali ti to vrlo dobro znaš i mora da ti je urnebesno smiješno. Umjesto da sam tri sata kopala posvuda, trebala sam odmah sjesti i prevoditi ispočetka, je li?

2. Zašto me cijeli dan zeza glupi adsl i izbacuje me pa sam od jutros sigurno 26 puta morala resetirati računalo?

3. Zašto je ogrlica koju sam još prije nekoliko tjedana namijenila jednoj prijateljici koja dolazi sutra prodana baš jutros, baš deset minuta prije nego sam ja došla po nju?

4. Zašto zbog vremena ne mogu nositi patike koje sam kupila iako sam u sličnima prohodala čitavu zimu bez da mi je ijednom bilo hladno?

5. Kad već spominjem vrijeme, zašto sam cijelu zimu očekivala snijeg a on je pao jutros, jedan dan prije početka proljeća?

6. Još malo o vremenu. Zašto sam početkom prosinca kupila skupe Salomon čizme kad sam cijelu zimu prohodala u platnenim patikama i čizme nisam obukla nijednom? Nijednom osim u dućanu i pet minuta kod kuće!

7. Zašto doma ne ugazim u govno a imam hrpu životinja? Zašto se to mora dogoditi na ulici kada ionako ljuta i mokra kasnim na posao pa se moram vraćati kući prati govno s cipela, povraćati i obuvati nove? Ionako sam kasnila!

8. Zašto već duže od tjedan dana imam sve simptome pms-a (od lošeg raspoloženja do bolova) a glupa menga nikako da dođe? Ne, nisam trudna, to isto vrlo dobro znaš.

9. Zašto sam sada toliko ojađena da se ne mogu sjetiti ni što sam te još htjela priupitati?



P.S. Zašto sam vidjela ovo „U tijeku je kratak upgrade. Pokusajte ponovno malo kasnije. Hvala!“ u trenutku kada sam ovu listicu htjela objaviti. Svaka Ti čast!

Imam jedan nazovimo problem.

petak , 16.03.2007.

To zapravo nije problem nego nešto što me s vremena na vrijeme okupira pa počnem grickati nokte i zanoktice i gledati u zid.
Ukratko ću objasniti o čemu se radi pa možda dobijem i neki koristan komentar a ne samo „Tedi, ti si zakon!“ „Genijalno!“ i „Prijavi se na Doru!“
Život nije pjesma nego more, što su smislili neki (možda) pametniji od mene, pa sam i ja preplovila već hrpu nautičkih milja.
Elem, na zadnjem radnom mjestu u Slavoniji, stekla sam jednu nazovimo prijateljicu. Kažem nazovimo prijateljicu, jer ja prijateljice pomno odabirem a ona to nije. Nazovimo tu nazovi prijateljicu Ana. Ana je starija od mene nekih 10 godina i dobro smo se slagale sve do trena dok nisam saznala da je mrkavala neku lovu, a meni istovremeno kukala kako se moram strpjeti jer nema love. Tada sam je prekrižila. Nakon toga sam došla u Zagreb i čule smo se rijetko, samo kada bi ona dolazila ovamo. Ana naime, ima dijete s jednim starijim gospodinom iz Zagreba, koji po mentalitetu nikako nije iz Zagreba već odnekud s kamena i to se jako vidi u situacijama kada s njim ručate a on cucla kost natkoljenice neke jadne životinje i sve mu se onako maščoba cijedi niz bradu i ruke… ej, fuj, sad sam se odvezla… Taj njen Gospodin je bio u braku kada su se spetljali ali njoj je bitno bilo samo to da je on gospodin profesor, relativno visoko rangiran u jednom ministarstvu pa da ona može biti Gospođa ministarka (aluzija na Sterijinu Pokondirenu tikvu - tko nije pročitao, nek' pročita, štošta će naučiti) i vuči lovu za raznorazne stvari. To što je on u ministarstvo došao po „nacionalnom ključu“ a ne po sposobnostima nije bitno. Znam da tračam, ali moram vam to reći.

Ana se meni u proteklih šest godina javlja, dakle, samo kada dođu ovamo, ali u tih šest godina mi smo jednom bile u kazalištu i jednom u kinu. Uglavnom se nađemo na kavi ili me žica da pričuvam nazovimo Antuna, njihova sina od skoro 6 godina. Malog strašno volim i on mene, ali ona to bezobrazno koristi. A ja sam glupa. Već sam nekoliko puta mijenjala planove ne bih li se prilagodila njoj i Gospodinu odnosno njihovim domjencima, obvezama i šopinzima i nikada mi nje bilo teško. Sve do nedavno, kada sam konačno shvatila da me zapravo bezobrazno iskorištava. Nazvala me u petak, kao da pita kako smo Bunko i ja, što je novoga i tako. Onako, niotkuda, pita ona mene mogu li u ponedjeljak (za tri dana) uzeti slobodan dan jer bi me povela na izlet u Rijeku. To me strašno iznenadilo i oduševila sam se kao dijete. Planirala uguziti kavu sa Suputnicom i obavljanje još nekih stvari… kratko je trajalo. Nakon vala veselja, uslijedio je hladan tuš, vrlo slikovito rečeno. Veli ona, ide na neki sastanak poslovni s Gospodinom pa su mislili povesti i mene da čuvam, kako sam ga nazvala, Antuna. Ono, mi idemo, a vi djeca se šetkajte okolo. „Dat ću ti love za slamboš i mekdonalds!“

Došlo mi da joj sklopim slušalicu ali da prije gurnem prst kroz slušalicu i ubodem je u oko, mame mi moje Marije. Popizdila sam u trenu ali sam se uspjela pribrati i reći… reći… aj pogađajte… Nisam rekla „Ma, znaš šta, stvarno si odvratna, jebo te gospodin, grcate u parama pa si platite jebenu dadilju, koji ću ti kurac ja tamo, besplatna dadilja ili što?!??!“ Ne, naravno da, govnara kakva jesam, nisam to rekla nego „Ajoj, nisam sigurna da ću uspjeti dobiti slobodan dan, baš mi je gužva na poslu.“ Glupo govno bez kičme, to sam ja. Kroz par sati sam joj smsnula da skoro sigurno neću moći ići s njima, da joj puno hvala i da sam baš tužna što ne mogu. Nije mi se nakon toga javila. Uopće. To je bilo prije par tjedana.

Evo nje, zove neki dan, kao da se ništa nije dogodilo. Nakon polusatnog uvoda, pitala me mogu li pričuvati Antuna dok je na jednom seminaru. Neeee, nisam rekla „Ne, ne mogu, neću ti glumiti dadilju, zar nisi shvatila?!“ Rekla sam joj „Ajoj, baš mi žao, nažalost neću moći a baš mi fali Antun, dugo se nismo vidjeli, srce moje malo!“ Uopće mi ne fali ni on ni ona, to je bila laž. S vremenom sam razvila užasnu averziju prema svima njima u paketu jer ne volim takva pretvaranja – nemoj mi govoriti da Antun mene voli najviše na svijetu i da sigurno ne bi htio ostati ni s kim drugim. Odgajaj si dijete i nemoj dopustiti da se pretvori u malog monstruma jer je već na najboljem putu da to postane.

Mrzim sebe što često ne mogu reći ono što trebam i osjećam.
U usporedbi s milijun puta kada sam zbilja maloga po nekoliko sati čuvala kao neka teenagerica s ceste a ne "prijateljica", kako me naziva, ta dva odbijanja ne bi trebala ništa značiti.
Zašto se ja onda osjećam kao govno?

Tedica je balvan!

srijeda , 14.03.2007.

(Pjevati na melodiju turboultramegafantastičnog hita Srce nije kamen. Ljubav mi bila u Makedoniji pa sam pod dojmom cedeova i devedeova koje sam dobila i neprospavanih sati zbog debilnih prijevoda koje sam primorana prihvaćati ne bih li prehranila svoju brojnu djecu od kojih se neka tjeraju pa ne spavam i zbog toga, ali nema veze, uživajte, pjevajte, pjesma nas je održala!)

I pamti zauvijek,
na zadnjoj sam strani,
da zakasnim nitko
mi neće zabranit,
još minut pa šest je
i suza za kraj
al' tu sam, prevodim, znaj.

Jer Tedica je balvan,
da, Tedica je balvan,
s prijevodima već opako kasni,
ona promašaj je jasni.
Jer Tedica je balvan,
da, Tedica je balvan,
i opet plače, kuka, nije vrijedno,
stalno kasni, stvarno bijedno.
Tedica je balvan.

Meni je lako
proglasit se greškom,
kliknut na close,
i otić' sa smješkom.
Na početku je lako,
al' loše kad krene,
onda je pravo breme.

Jer Tedica je balvan,
da, Tedica je balvan,
da je samo baciš kao kladu
i ne pozdraviš u gradu.
Jer Tedica je balvan,
da, Tedica je balvan,
da pukne na dva dijela nije luda
ona ipak ima muda.

U dušu me glupi prijevod tako,
pucam k'o normalan svatko.
Kako da kažem ti sranje,
kad love imam sve manje.

Jer Tedica je balvan,
da, Tedica je balvan,
što prevodi sva sranja ovog svijeta
i ne kaže da joj smeta.
Jer Tedica je balvan,
da, Tedica je balvan,
ali noć je duga i još traje
ona ipak sve od sebe daje.

(Ne zamjerite. Predstoji mi duuuuga noć. Kategorija: poezija. Nek' jednom i ja objavim nešto u ovoj kategoriji.)

Blogerijada u centru grada

subota , 10.03.2007.

Nisam nikada, časna pijonirska, mislila da ću preko bloga početi upoznavati ljude.
Meni ne leže takve stvari a i nemam vremena.
Ipak, ispalo je da imam.

Prvo me prije dva mjeseca obrlatila LuLu Prezime Prezime.
Onda me prije malo više od 24 sata na kavu/čaj odvukla Ina Zemljakinja.
Sve ispalo super

Ni to nije bilo dosta nego sam kvazi-svojevoljno a zapravo pod prisilom od strane organizatorice otišla i na LuLuinu čajanku i tamo upoznala (s lijeva na desno) Choco i dečka kojega i dalje beskrajno žalim što je morao sjediti s nama, Zlicom koja ne zatvara usta i prava je chain-smokerica a izgleda 20 godina mlađe, Gali koja je još ljepša nego na blogu i to iznutra i izvana, Šantal, koja mi duguje DVD-ove dr. Housea! Kasnije je stigla i moja Sara. Bilo je previše svega i previše odjednom pa mi se sve zbrčkalo.
Mislim da sam bila mutava, pa mi je sada krivo.
Ukratko, bilo je zanimljivo i trajalo 3 sata, što me iznenadilo.
Prejela sam se kikirikija, pa mi je malo zlo. A vama?

Volem osmi mart!

četvrtak , 08.03.2007.

Nekoć davno, u mračno doba komunizma na ovim prostorima, današnji dan slavio se kao praznik.
Uh, baš sam ga voljela.
Između ostaloga i zato što smo u školi uvijek radili nešto kreativno što smo poklanjali mamama.
Kako sam rođena s dvije lijeve ruke, rijetko kada mi je polazilo za (lijevom) rukom napraviti nešto kreativno, oku milo i prezentabilno. Mama je moje crteže čuvala u fasciklu a bratovi su bili na frigošu. Nije me to ljutilo jer je brat zbilja bio talentiran. Ne znam smijem li ovdje napisati da mi je jednom prigodom pomogao s radom iz likovnog a tri godine je mlađi?
Elem, kako sam opet na poslu i nemam vremena, a najradije bih probrbljala na dupe, da skratim... Za Osmi mart nam je drugarica Ljubica pomagala kako bi nam pokloni za mame izgledali što bolji, što je u mome slučaju značilo da su bez tragova ljepila, packi od prstiju i da se dijelovi ne odvajaju.
Najbolje mi je uspio jedan kvazi-sat napravljen od drvenih štipaljki (za kajkafce: kvačice) i mama ga je godinama s ponosom držala na zidu, sve do trena kad sam, čini mi se, bila već prvi srednje i u jednom od pubertetskih napada uzela "gluuuupi sat" sa zida i hitila ga u smeće.
Mama je plakala. Rekla je: "Ali to je najvjerojatnije jedino tvoje djelo koje ću ikada držati na zidu!"
To me povrijedilo.
Upravo sam mami čestitala Majčin dan.
Ona to tako zove, a tko sam ja da joj proturiječim.

Tata se ne slaže i nikada se nije slagao.
"Kakav kurčev majčin dan?!" Pardon my French, ali moj otac se tako izražava.
"To je Dan žena. Budi ponosna što si žena."
To mi je prvi puta rekao jako davno. Samo sam se hihotala misleći da nisam žena nego curica.
Kasnije sam shvatila.
Od malih nogu i mama i ja smo dobivale poklon na današnji dan.
Zato što smo njegove žene.
Jutros me još nije nazvao ali znam da hoće.
Sinoć smo se čuli.
"Jeb'le te babe, opet sam te vidio na televiziji. Daj radi nešto korisno."

Uvijek se tako buni a ja mu kažem da je on najzaslužniji za to da sam feministkinja!

Sretan Osmi mart svim suputnicama!

Osmi mart i ove godine

utorak , 06.03.2007.

E ove godine priključujem se obilježavanju Osmog marta koje organiziraju B.a.B.e. a ono počinje sutra, srijeda 07.03.2007. u 11 sati, ispred Turističkog informativnog centra na Jelačić placu.

Tko misli da želi i treba neka nam se priključi!
Ili da skratim... Tko misli, priključit će nam se!

Uz stručno vodstvo obići ćemo lokacije u središtu Zagreba vezane uz žene koje su svojim radom i postignućima ispisale danas uglavnom zaboravljenu ili prešućivanu žensku povijest, ostavivši značajan trag u prošlosti Zagreba (po Ženskom vodiču kroz Zagreb, autora/ice Barbare Blasin i Igora Markovića).

Plan obilaska:
Trg Bana Josipa Jelačića 11 – Turistički informativni centar
Kaptol 5 – Bara Karamarić (1699.)
Opatovina 35 - Uršula Volf (1870.)
Tkalčićeva spomenik - Marija Jurić Zagorka (1879. – 1957.)
Opatička 20 (Muzej Grada Zagreba) - Judita Petronila Zrinska (1700.)
Opatička 18 (ispred “Ilirskog doma”) - Sidonija pl. Erdödy Rubido (1846.)
Katarinin trg 5 (Gornjogradska gimnazija) - Milica Bogdanović, Milka Maravić i Vjera Tkalić (1901.)
Markov trg (Gornjogradska gimnazija) - Marija Jambrišak (1871.)

Obilježavanje se nastavlja i u četvrtak 8. ožujka 2007. u 19 sati prigodnim ženskim “kružokom” u književnom klub Booksa, na kojemu će biti predstavljeni recentni izdavački i znanstveni projekti koji se bave ženskom poviješću, te će se, u okviru neformalnog okruglog stola, uz sudjelovanje zainteresiranih građana/ki, razgovarati o pitanjima vezanim uz žensku povijest, ulogu žena u odnosu na lokalnu historiografiju, poteškoćama u istraživanju, ali i o praktičnim pitanjima vezanim uz trajno obilježavanje i ravnopravnije upisivanje žena kako u fizički prostor grada, tako i u povijesne znanosti.

Uvodno izlaganje održat će Helena Štimac Radin, predstojnica Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH, a sudjeluju još i:
Barbara Blasin i Igor Marković, autori/ce projekta “Ženski vodič kroz Zagreb”,
Sanja Sarnavka, koordinatorica B.a.B.e., suizdavačica “Ženskog vodiča kroz Zagreb”
Vesna Kesić, novinarka, autorica predgovora zbornika “Ženski vodič kroz Zagreb”,
Jasenka Kodrnja, autorica istraživanja „Rodno/spolno obilježavanje prostora i vremena u Hrvatskoj“
Biljana Čakić Veselić, redateljica igranog filma o Mariji Jurić Zagorki i
Sanja Lovrenčić, autorica biografije Ivane Brlić Mažuranić

Obilježavanje Osmog marta organizira i Ženska mreža Hrvatske, a o tome pročitajte na njihovim stranicama.

Prigodno, poluprivatno-poluposlovno, pridružujem se B.a.B.a.M.a. (umorilo me pisanje slovo točka)!

Živjele Žene, ne samo jedan dan nego sve dane u godini!

Reporterka i aktivistkinja: Žena Medvjed

Pamtim samo sretne dane

petak , 02.03.2007.

Ovakva kiša u petak nema smisla. Volim kišu, ali samo kad sam kod kuće kraj kamina, ušuškana u toplu deku i čitam neku knjigu a kiša mi poput metronoma ravnomjerno udara o prozorska okna. To baš volim. Kamin nemam, lažem, ali volim zamišljati da ga imam, tako mi je romantičnije. Sklona sam tu i tamo upadanju u kojekakva romanitčna i sjetna stanja, pogotovo po kiši.

Preda mnom na stolu leži knjiga. Pronašla sam je prije neki dan u roditeljskoj kući i oduševila se jer sam je prije nekoliko godina uporno posvuda tražila ali bez uspjeha. Radi se o knjizi „Bajke“, H.C. Andersena iz meni nekoć najdraže edicije Biblioteka vjeverica. Sama ta knjiga ne bi ni po čemu bila posebna da nema svoju povijest i iznimnu sentimentalnu vrijednost. Početkom osamdesetih odrastala sam u Osijeku uz djeda, dok su se moji roditelji bavili svojim karijerama. Pisala sam već o Njemu i njegovoj ulozi u mome životu. Jedan od kurioziteta koji zasigurno nisam spominjala su „podstanarke“ i „podstanari“ moga djede. To nisu bili podstanari u pravom smislu te riječi, već uglavnom djedina rodbina i/ili prijatelji koji su iz ovog ili onog razloga, uglavnom zbog studija, dolazili u Osijek, a moj djeda ih primao k sebi jer je bio takav, dobrica.

Onda je negdje tamo 1980. godine moja teta diplomirala na Učiteljskoj akademiji i krenula u potragu za poslom. Prvo radno mjesto pronašla je u Đurđenovcu, malom gradiću pokraj Našica, malo većeg gradića u Slavoniji. Na meni nepoznat način pronašla je gospođu kod koje će stanovati dok se ne vidi hoće li tamo ostati za stalno ili će se opet vratiti u Osijek. Igrom slučaja ta je gospođa imala nećakinju koja je studirala književnost u Osijeku. Sve je dogovoreno vrlo brzo i moja teta se preselila u Đurđenovac, a k mome djedu doselila se Julkica. Ne pamtim prvi susret s njom, ali pamtim kako je izgledala i pamtim da je bila izrazito topla i vesela osoba. Pamtim također da je djeda jednom prilikom rekao mojoj mami: „Julkica ti je sjajna! Znaš da dnevno pročita jednu knjigu a nekada i dvije? Pitao sam je koliko knjiga u prosjeku čita tjedno i rekla je minimalno 7! Nije li to sjajno? Ona će daleko dogurati, pazi što ti kažem.“ Ne sjećam se mamine reakcije, ali sjećam se kako sam tada pomislila da jednog dana, kad narastem, želim biti kao Julkica – imati dugu, dugu gustu crnu kosu i čitati minimalno 7 knjiga tjedno.

Ubrzo sam i sama naučila čitati i Julkica, koja je s vremenom preuzela brigu oko mene u poslijepodnevnim satima, vodila me u Gradsku knjižnicu i na dječjem odjelu posuđivala knjige za mene. To su ispočetka bile slikovnice o Maji i Heidi, a kasnije smo prešle na Biblioteku vjevericu. Uglavnom sam čitala u tišini, sjedeći negdje blizu nje, a s vremena na vrijeme me je zamolila da čitam na glas ili mi postavljala pitanja o pročitanome, kako bi provjerila čitam li zaista ili se dok nje nema bavim pregledavanjem njezina nakita u kutijici na stolu ili njezine odjeće u ormaru. Čitala sam. Shvatila sam koliko joj je to važno i neko vrijeme sam to radila ne bih li je impresionirala, a kasnije iz vlastita gušta.

Nakon nekoliko godina, Julkica je otišla u Zagreb, na daljnje školovanje. Ne sjećam se dana kada je otišla ali se sjećam pogleda na njezinu praznu sobu. Bilo mi je jako teško tada, pamtim taj osjećaj, kao da sam izgubila prijateljicu. Djeda mi je rekao da će se ona vratiti sigurno jer joj je dečko iz Osijeka, ali nekako nisam bila sigurna mogu li vjerovati djedi. Utješio me je pogled na knjigu koja je ostala na Julkicinom krevetu. To je ova knjiga „Bajke“ s početka priče. Ne znam je li ju namjerno ili slučajno ostavila, ali ja sam tada vjerovala da je to znak da će se sigurno jednom vratiti, pa makar samo da pokupi knjigu.

Otada pa do trenutka našeg ponovnog susreta prošlo je dosta godina, ne znam koliko, ali u svakom slučaju previše. Julkica moga djetinjstva postala je Julijana Matanović meni osobno najdraža suvremena hrvatska književnica. Pročitala sam sve njezine knjige, čitam i kolumnu u Vjesniku, ne zbog te osobne veze, nego zbog toga što zbilja divno prenosi priče koje su velikim dijelom i dio mene, dio moga odrastanja u Osijeku i Slavoniji (teta mi se nikada nije vratila iz Đurđenovca pa sam dosta vremena provela i tamo gdje je Julkica odrasla).

Bila sam i na nekoliko njezinih promocija u Osijeku i Zagrebu, ali joj se nisam usudila javiti. Glupo je objašnjavati zašto. Još gluplje je da to nisam napravila iako sam strašno željela i unaprijed znala da ću se loše osjećati ne javim li joj se. Onda sam prije nekoliko godina, kad sam već doselila u Zagreb, bila na otvaranju Profil Megastorea. Organizatori su pozvali i par literarnih zvijezda i zvjezdica, a među njima je bila i ona. Stajala sam s Melitom, jednom od ovdašnjih prijateljica, i ukratko joj ispričala ovo što sada pišem. Melita me je doslovno odgurala pred nju. Bilo mi je užasno neugodno zbog cijele situacije, ali nisam se mogla izvući. Julkica se oduševila i gotovo rasplakala, izgrlile smo se i izljubile, a ja sam bila mutava u toj mjeri da je Melita uglavnom odgovarala umjesto mene. Prezirem samu sebe ponekad jer zbilja ne znam reagirati kako bih trebala i htjela. Razmijenile smo brojeve telefona i obećala sam joj da ću je uskoro posjetiti kako bismo se ponovno upoznale. I kako bih upoznala njezinu kći. Bila je predivna, baš onakva kakvu je pamtim, topla i vesela. Punog srca rastala sam se od nje i samoj sebi obećala da ću joj se javiti kroz par dana. Tih par dana se pretvorilo u par godina i do danas joj se nisam javila, a to što su mi ukrali mobitel u kojemu je bio i njezin broj nije baš neka isprika.
Da se vratim na knjigu s početka priče… U njoj se jasno vidi posveta i datum Julkičina rođenja.

Smislila sam da ću joj se ove godine javiti za rođendan u travnju, posjetiti nju i Magdalenu i između ostaloga joj odnijeti i ovu knjigu. Znam da će se razveseliti.
Eto u kakva raspoloženja mene baca kiša.