To zapravo nije problem nego nešto što me s vremena na vrijeme okupira pa počnem grickati nokte i zanoktice i gledati u zid.
Ukratko ću objasniti o čemu se radi pa možda dobijem i neki koristan komentar a ne samo „Tedi, ti si zakon!“ „Genijalno!“ i „Prijavi se na Doru!“
Život nije pjesma nego more, što su smislili neki (možda) pametniji od mene, pa sam i ja preplovila već hrpu nautičkih milja.
Elem, na zadnjem radnom mjestu u Slavoniji, stekla sam jednu nazovimo prijateljicu. Kažem nazovimo prijateljicu, jer ja prijateljice pomno odabirem a ona to nije. Nazovimo tu nazovi prijateljicu Ana. Ana je starija od mene nekih 10 godina i dobro smo se slagale sve do trena dok nisam saznala da je mrkavala neku lovu, a meni istovremeno kukala kako se moram strpjeti jer nema love. Tada sam je prekrižila. Nakon toga sam došla u Zagreb i čule smo se rijetko, samo kada bi ona dolazila ovamo. Ana naime, ima dijete s jednim starijim gospodinom iz Zagreba, koji po mentalitetu nikako nije iz Zagreba već odnekud s kamena i to se jako vidi u situacijama kada s njim ručate a on cucla kost natkoljenice neke jadne životinje i sve mu se onako maščoba cijedi niz bradu i ruke… ej, fuj, sad sam se odvezla… Taj njen Gospodin je bio u braku kada su se spetljali ali njoj je bitno bilo samo to da je on gospodin profesor, relativno visoko rangiran u jednom ministarstvu pa da ona može biti Gospođa ministarka (aluzija na Sterijinu Pokondirenu tikvu - tko nije pročitao, nek' pročita, štošta će naučiti) i vuči lovu za raznorazne stvari. To što je on u ministarstvo došao po „nacionalnom ključu“ a ne po sposobnostima nije bitno. Znam da tračam, ali moram vam to reći.
Ana se meni u proteklih šest godina javlja, dakle, samo kada dođu ovamo, ali u tih šest godina mi smo jednom bile u kazalištu i jednom u kinu. Uglavnom se nađemo na kavi ili me žica da pričuvam nazovimo Antuna, njihova sina od skoro 6 godina. Malog strašno volim i on mene, ali ona to bezobrazno koristi. A ja sam glupa. Već sam nekoliko puta mijenjala planove ne bih li se prilagodila njoj i Gospodinu odnosno njihovim domjencima, obvezama i šopinzima i nikada mi nje bilo teško. Sve do nedavno, kada sam konačno shvatila da me zapravo bezobrazno iskorištava. Nazvala me u petak, kao da pita kako smo Bunko i ja, što je novoga i tako. Onako, niotkuda, pita ona mene mogu li u ponedjeljak (za tri dana) uzeti slobodan dan jer bi me povela na izlet u Rijeku. To me strašno iznenadilo i oduševila sam se kao dijete. Planirala uguziti kavu sa Suputnicom i obavljanje još nekih stvari… kratko je trajalo. Nakon vala veselja, uslijedio je hladan tuš, vrlo slikovito rečeno. Veli ona, ide na neki sastanak poslovni s Gospodinom pa su mislili povesti i mene da čuvam, kako sam ga nazvala, Antuna. Ono, mi idemo, a vi djeca se šetkajte okolo. „Dat ću ti love za slamboš i mekdonalds!“
Došlo mi da joj sklopim slušalicu ali da prije gurnem prst kroz slušalicu i ubodem je u oko, mame mi moje Marije. Popizdila sam u trenu ali sam se uspjela pribrati i reći… reći… aj pogađajte… Nisam rekla „Ma, znaš šta, stvarno si odvratna, jebo te gospodin, grcate u parama pa si platite jebenu dadilju, koji ću ti kurac ja tamo, besplatna dadilja ili što?!??!“ Ne, naravno da, govnara kakva jesam, nisam to rekla nego „Ajoj, nisam sigurna da ću uspjeti dobiti slobodan dan, baš mi je gužva na poslu.“ Glupo govno bez kičme, to sam ja. Kroz par sati sam joj smsnula da skoro sigurno neću moći ići s njima, da joj puno hvala i da sam baš tužna što ne mogu. Nije mi se nakon toga javila. Uopće. To je bilo prije par tjedana.
Evo nje, zove neki dan, kao da se ništa nije dogodilo. Nakon polusatnog uvoda, pitala me mogu li pričuvati Antuna dok je na jednom seminaru. Neeee, nisam rekla „Ne, ne mogu, neću ti glumiti dadilju, zar nisi shvatila?!“ Rekla sam joj „Ajoj, baš mi žao, nažalost neću moći a baš mi fali Antun, dugo se nismo vidjeli, srce moje malo!“ Uopće mi ne fali ni on ni ona, to je bila laž. S vremenom sam razvila užasnu averziju prema svima njima u paketu jer ne volim takva pretvaranja – nemoj mi govoriti da Antun mene voli najviše na svijetu i da sigurno ne bi htio ostati ni s kim drugim. Odgajaj si dijete i nemoj dopustiti da se pretvori u malog monstruma jer je već na najboljem putu da to postane.
Mrzim sebe što često ne mogu reći ono što trebam i osjećam.
U usporedbi s milijun puta kada sam zbilja maloga po nekoliko sati čuvala kao neka teenagerica s ceste a ne "prijateljica", kako me naziva, ta dva odbijanja ne bi trebala ništa značiti.
Zašto se ja onda osjećam kao govno?
Post je objavljen 16.03.2007. u 11:10 sati.