Marketing
Pamtim samo sretne dane
Ovakva kiša u petak nema smisla. Volim kišu, ali samo kad sam kod kuće kraj kamina, ušuškana u toplu deku i čitam neku knjigu a kiša mi poput metronoma ravnomjerno udara o prozorska okna. To baš volim. Kamin nemam, lažem, ali volim zamišljati da ga imam, tako mi je romantičnije. Sklona sam tu i tamo upadanju u kojekakva romanitčna i sjetna stanja, pogotovo po kiši.
Preda mnom na stolu leži knjiga. Pronašla sam je prije neki dan u roditeljskoj kući i oduševila se jer sam je prije nekoliko godina uporno posvuda tražila ali bez uspjeha. Radi se o knjizi „Bajke“, H.C. Andersena iz meni nekoć najdraže edicije Biblioteka vjeverica. Sama ta knjiga ne bi ni po čemu bila posebna da nema svoju povijest i iznimnu sentimentalnu vrijednost. Početkom osamdesetih odrastala sam u Osijeku uz djeda, dok su se moji roditelji bavili svojim karijerama. Pisala sam već o Njemu i njegovoj ulozi u mome životu. Jedan od kurioziteta koji zasigurno nisam spominjala su „podstanarke“ i „podstanari“ moga djede. To nisu bili podstanari u pravom smislu te riječi, već uglavnom djedina rodbina i/ili prijatelji koji su iz ovog ili onog razloga, uglavnom zbog studija, dolazili u Osijek, a moj djeda ih primao k sebi jer je bio takav, dobrica.
Onda je negdje tamo 1980. godine moja teta diplomirala na Učiteljskoj akademiji i krenula u potragu za poslom. Prvo radno mjesto pronašla je u Đurđenovcu, malom gradiću pokraj Našica, malo većeg gradića u Slavoniji. Na meni nepoznat način pronašla je gospođu kod koje će stanovati dok se ne vidi hoće li tamo ostati za stalno ili će se opet vratiti u Osijek. Igrom slučaja ta je gospođa imala nećakinju koja je studirala književnost u Osijeku. Sve je dogovoreno vrlo brzo i moja teta se preselila u Đurđenovac, a k mome djedu doselila se Julkica. Ne pamtim prvi susret s njom, ali pamtim kako je izgledala i pamtim da je bila izrazito topla i vesela osoba. Pamtim također da je djeda jednom prilikom rekao mojoj mami: „Julkica ti je sjajna! Znaš da dnevno pročita jednu knjigu a nekada i dvije? Pitao sam je koliko knjiga u prosjeku čita tjedno i rekla je minimalno 7! Nije li to sjajno? Ona će daleko dogurati, pazi što ti kažem.“ Ne sjećam se mamine reakcije, ali sjećam se kako sam tada pomislila da jednog dana, kad narastem, želim biti kao Julkica – imati dugu, dugu gustu crnu kosu i čitati minimalno 7 knjiga tjedno.
Ubrzo sam i sama naučila čitati i Julkica, koja je s vremenom preuzela brigu oko mene u poslijepodnevnim satima, vodila me u Gradsku knjižnicu i na dječjem odjelu posuđivala knjige za mene. To su ispočetka bile slikovnice o Maji i Heidi, a kasnije smo prešle na Biblioteku vjevericu. Uglavnom sam čitala u tišini, sjedeći negdje blizu nje, a s vremena na vrijeme me je zamolila da čitam na glas ili mi postavljala pitanja o pročitanome, kako bi provjerila čitam li zaista ili se dok nje nema bavim pregledavanjem njezina nakita u kutijici na stolu ili njezine odjeće u ormaru. Čitala sam. Shvatila sam koliko joj je to važno i neko vrijeme sam to radila ne bih li je impresionirala, a kasnije iz vlastita gušta.
Nakon nekoliko godina, Julkica je otišla u Zagreb, na daljnje školovanje. Ne sjećam se dana kada je otišla ali se sjećam pogleda na njezinu praznu sobu. Bilo mi je jako teško tada, pamtim taj osjećaj, kao da sam izgubila prijateljicu. Djeda mi je rekao da će se ona vratiti sigurno jer joj je dečko iz Osijeka, ali nekako nisam bila sigurna mogu li vjerovati djedi. Utješio me je pogled na knjigu koja je ostala na Julkicinom krevetu. To je ova knjiga „Bajke“ s početka priče. Ne znam je li ju namjerno ili slučajno ostavila, ali ja sam tada vjerovala da je to znak da će se sigurno jednom vratiti, pa makar samo da pokupi knjigu.
Otada pa do trenutka našeg ponovnog susreta prošlo je dosta godina, ne znam koliko, ali u svakom slučaju previše. Julkica moga djetinjstva postala je Julijana Matanović meni osobno najdraža suvremena hrvatska književnica. Pročitala sam sve njezine knjige, čitam i kolumnu u Vjesniku, ne zbog te osobne veze, nego zbog toga što zbilja divno prenosi priče koje su velikim dijelom i dio mene, dio moga odrastanja u Osijeku i Slavoniji (teta mi se nikada nije vratila iz Đurđenovca pa sam dosta vremena provela i tamo gdje je Julkica odrasla).
Bila sam i na nekoliko njezinih promocija u Osijeku i Zagrebu, ali joj se nisam usudila javiti. Glupo je objašnjavati zašto. Još gluplje je da to nisam napravila iako sam strašno željela i unaprijed znala da ću se loše osjećati ne javim li joj se. Onda sam prije nekoliko godina, kad sam već doselila u Zagreb, bila na otvaranju Profil Megastorea. Organizatori su pozvali i par literarnih zvijezda i zvjezdica, a među njima je bila i ona. Stajala sam s Melitom, jednom od ovdašnjih prijateljica, i ukratko joj ispričala ovo što sada pišem. Melita me je doslovno odgurala pred nju. Bilo mi je užasno neugodno zbog cijele situacije, ali nisam se mogla izvući. Julkica se oduševila i gotovo rasplakala, izgrlile smo se i izljubile, a ja sam bila mutava u toj mjeri da je Melita uglavnom odgovarala umjesto mene. Prezirem samu sebe ponekad jer zbilja ne znam reagirati kako bih trebala i htjela. Razmijenile smo brojeve telefona i obećala sam joj da ću je uskoro posjetiti kako bismo se ponovno upoznale. I kako bih upoznala njezinu kći. Bila je predivna, baš onakva kakvu je pamtim, topla i vesela. Punog srca rastala sam se od nje i samoj sebi obećala da ću joj se javiti kroz par dana. Tih par dana se pretvorilo u par godina i do danas joj se nisam javila, a to što su mi ukrali mobitel u kojemu je bio i njezin broj nije baš neka isprika.
Da se vratim na knjigu s početka priče… U njoj se jasno vidi posveta i datum Julkičina rođenja.
Smislila sam da ću joj se ove godine javiti za rođendan u travnju, posjetiti nju i Magdalenu i između ostaloga joj odnijeti i ovu knjigu. Znam da će se razveseliti.
Eto u kakva raspoloženja mene baca kiša.
Post je objavljen 02.03.2007. u 15:14 sati.