Kako sam pratila vijesti iz kulture.

utorak , 17.04.2007.

(post je posvećen kćeri bivšeg ministra kulture, nećemo je linkati)

Prelazak iz četvrtog u peti razred protekao je bez većih trauma. Promijenili smo zgradu i iz Frankopanske se preselili u Divaltovu, a dobili smo i novu razrednicu. Osim na nastavi matematike viđali smo je i na tzv. SRZ-u ili Satu razredne zajednice. Nisam sigurna postoji li to danas i kako se zove?! Na tom SRZ-u smo riješavali akutne i aktualne razredne probleme a razrednica je odlučila da jedan dio sata posvetimo informiranju i to na način da je odredila tri osobe u razredu koje su tjedno pokrivale po njoj bitna područja i onda na SRZ-u ukratko izložile zbivanja u proteklom tjednu.
Sumnjam da su metode odabira tih informatora bile demokratske jer ipak je to bilo muko doba komunizma kada je drugarica nastavnica nama pionirima i pionirkama bila bog, pa je tako Dragana zapalo praćenje politike, Ivan je postao dežurni sportski izvjestitelj a kultura je dopala mojoj malenkosti iz meni posve neshvatiljivih razloga. Danas bih još i razumjela taj odabir jer se bez lažne skromnosti „kužim“ u kulturu, ali tada mi je kultura bila veća nepoznanica od visokih peći. Visoke peći nisu oni radijatori kakav imam u kupaonici koji je viši od mene nego… ma, nije bitno, oni/e koji su odrastali u socijalizmu, znat će važnost visokih peći za našu socijalističku republiku.
Stvar je bila u tome da me je razrednica jednom prilikom vidjela u kazalištu s roditeljima, koji su godinama imali abonoman u osječkom HNK-u i vukli mene i bracu na poslastice poput Nikole Šubića Zrinskog ili Grofice Marice. Da se razumijemo, bila sam tada možda 10 godina a brat 3 manje, pa si probajte zamisliti sreće kada smo morali 4 sata provesti mirni u skučenoj loži. Ja sam uglavnom brojala „drago kamenje“ na glavnom lusteru i maštala o tome da ga munem i prodam pa se odselim negdje gdje nema HNK.
Srenula sam s teme. Dakle, razrednica me vidjela u HNK-u, onako propisno zrihtanu, s mašnama koje se peglaju, suknjici, lakiranim cipelama i malom sakou. Mislila je vjerojatno zbog toga da sam ja the stručnjakinja za kulturu u našoj maloj razrednoj zajednici i tako me uvalila u nepriliku koja se protegla skoro čitave dvije godine. Iz tjedna u tjedan bila sam primorana rezuckati članke iz novina skupljati ih u jednoj bilježnici i onda dan prije SRZ-a sažeti najvažnije događaje na papir. Nisam smjela imati više od 2 stranice teksta. 2 stranice su inače vrlo relativan pojam – nekada su bile pisane mojim najvećim slovima a nekada najmanjim mogućim slovima na svijetu jer sam mogla grdno nagrabusiti da sam propustila napisati da je u Galeriji likovnih umjetnosti otvorena izložba posvećena doprinosu Slavonije u NOB-u i tko je sve od „drugova“ nazočio sretnom događaju. Prve godine moga literarnog pokrivanja kulturne scene u Osijeku, Slavoniji i Hrvatskoj, jer to su bile tri rubrike koje sam morala popratiti, bila sam vrlo revna i zaista sam svaki dan prelistavala tatine novine u potrazi za „zanimljivostima“. Imala sam zapravo sreću da je tata kupovao Glas Slavonije i Vjesnik svaki božji dan pa sam bila dobro opskrbljena. Ivan je uglavnom morao odlaziti u knjižnicu i tamo iz novina vaditi sportske zanimljivosti. Kasnije smo to napravili po sistemu da smo se našli kod mene dan prije izlaganja i nešto nabajali. Razrednica je uglavnom bila zadovoljna a ostatak ekipe je zijevao.
Tako je prošao peti razred i nadala sam se da će u šestome netko drugi preuzeti moju obavezu. Međutim, dogodio se scenarij iz jedne od mojih noćnih mora – Ivan i Dragan su zamijenjeni nekim drugim, a ja sam i dalje ostala zadužena za kulturu jer sam "se iskazala u petom". Drugarice Berković, ako ovo čitate, tek toliko da znate, neću vam to nikada zaboraviti.
No, da skratim, u šestom razredu sam počela fušati. Vijesti iz kulture su postale sve kraće i kraće i pisane mojim najvećim fontom. Onda je u travnju tata završio u bolnici nakon teške prometne nesreće i ja sam ostala bez osnovnog sredstva za rad jer je mama jedva dočekala da nam kućni budžet bude riješen tatinih kava i novina. Možda to zvuči bezosjećajno ali probajte izračunati koliko stoje 2 dnevnih novina svaki dan, najmanje 2 tjednika i uz to najmanje 2 mjesečnika, od čega stari nije odustao ni danas, iako sam ga uputila na krasna online izdanja većine tih sranja, barem dnevnih, koja kupuje. Opet sam se odvezla od teme.
Dakle, tata otišao u bolnicu, ja ostala bez novina, a ni na kraj pameti mi nije bilo odlaziti u knjižnicu i listati novine koje je prije mene prolistalo 60 penzića i 6 lokalnih alkosa (sad nije više čudno da sam u testu Koja ste od Kućanica ispala Bree, jel da?!), tako da sam se prešaltala na televiziju. Počela sam gledati Dnevnik odnosno sam kraj Dnevnika u kojemu su prikazivali vijesti iz kulture. Došlo je do problema s Osijekom, jer su se i u staroj državi kao uostalom i danas, vijesti iz Osijeka rijetko kada probijale u dnevnik, pogotovo vijesti iz kulture.
Jednom prilikom, negdje pred sam kraj školske godine, bila sam prisiljena nešto izmisliti jer nisam imala niti jedne jedine vijesti iz rodnog grada. Sjedila sam tako na klupi pred zgradom sa Sandrom i jadala joj se. Ona je uvijek bila prepuna ideja kao npr. da za Prvi maj preko Drave ukrademo „vodene pernice“ na način da ja zabavljam kirbajaše ispitujući za cijenu špangica a ona će za to vrijeme drmnuti 2 pernice. Dogovor je bio da nikome ne kažemo, ali ona je u roku odmah otrčala svojoj mami i sve ispričala. Sva sreća da je moja mama tada bila preokupirana nekim drugim stvarima pa sam se izvukla bez batina ali sam morala, uz maminu pratnju, sutra otići i platiti kirbajašu. Sandra je imala još takvih pametnih ideja a ja sam joj, onako kako glupave curice inače vjeruju svojim najboljim prijateljicama, uvijek povjerovala. Taj put smo obje bile bez ideja neko vrijeme a onda sam na banderi ugledala spas!
Sad ću parafrazirati samu sebe jer je prošlo skoro 20 godina od tada, ali sutra sam na SRZ-u između ostaloga pročitala sljedeće:

Kulturna scena u Osijeku od prošlog vikenda bogatija je za još jedan kulturni događaj. Naime, uz standardni kino i kazališni repertoar koji je isti kao i pretprošlog tjedna, naš se grad i regija mogu podičiti svjetskom senzacijom – velikim cirkusom Moire Orfei – koji Osijek i Slavoniju stavlja bok uz bok sa svjetskim metropolama poput Pariza, Londona i New Yorka, gdje je Moira Orfei prethodno gostovala sa svojim putujućim umjetnicima na zemlji i u zraku. Nemojte propustiti ovu priliku jer je cijena za djecu u prvom tjednu gostovanja snižena na svega 100 dinara!

Moram li dodatno objašnjavati zašto u sedmom razredu nisam dobila niti jednu važnu funkciju u razredu?