Glupo bi bilo napisati „Uf, Gali al' si me usosila!“ jer sam happy da sam dobila ovaj zadatkić.
Nije on bio ni približno lagan zbog toga što mi je teško bilo izbor suziti na samo 5 a ne 50 pjesama.
Ipak, nakon dugog razmišljanja, tih pet pjesama bi bilo, bez nekog reda i poretka:
Fly me to the Moon od Nat King Colea.
Zato što mi je on jedan od najdražih pjevača svih vremena. Zato što me smiruje i budi u meni osjećaje koji me uvijek iznenade.
Suspicious Minds od Elvisa Presleya.
Ne mogu reći da mi je on jedan od najdražih pjevača ali mi je definitivno jedan od onih koje mogu slušati bilo kada. I vjerujem da je živ. Na ovu pjesmu oživim bez obzira na stanje u kojem se nalazim. To je obično popraćeno skakanjem i vikanjem na sav glas jer tako pjevam. A pjesma ima poruku za mene, shvatili ste to iz jučerašnjeg posta.
Živeti slobodno od Đoleta Balaševića.
Njega sam morala ugurati one way or the other, a namjerno nisam htjela staviti neku tugaljivu.Ova pjesma za mene znači ljubav prema životu. Sjeća me na ljeto, hm, koje je to godine bilo... 1998. ili 1999.... nemam pojma. Ljeto provedeno u Istri sa Sarom, s naprtnjačama na leđima i svim plažama koje su nam bile kuća to ljeto. E, to ljeto ću pamtiti kao jedno od najljepših.
Up Where We Belong od Joe Cockera i Jennifer Warnes.
Ništa ne pitajte. Ovo je ljigavi dio mene koji plače na tužne filmove i pjesme na njihovom kraju, snimi si ovu pjesmu na kazetu s televizora (!) i pušta 900 puta uzastopno zbog neuzvraćene ljubavi tamo negdje u petom osnovne. Nemojte nikome reći, molim vas.
With or Without You od U2.
Sad moje najdraže okreću očima jer će ovu priču čuti po ne znam ni sama koji put u posljednjih 14 godina, ako se ne varam. Dakle, u ljeto 1993. mislim (vrlo sam na vi s godinama pa oprostite ako griješim) išla sam s Mirom i Denisom na koncert U2 u Budimpeštu. Putem sam posve neplanski dobila mengu tako da sam do Nep stadiona dobauljala nadrogirana nepoznatim pilulama-lilulama koje smo skupili od ljudi i žena (hehe) u busu i spremna osvojiti srce Bona Voxa za koga sam tada znala da mi je suđen. Cijelo vrijeme smo se gurali pred samom pozornicom a na samom početku ove pjesme Bono je sjeo na jedan od nekih monitora koji su bili poslagani uzduž pozornice. Moram li reći da je taj monitor bio nekoliko metara i nekoliko Mađarica udaljen od mene i da sam napravila sve da mu se približim? Eto, inače mirna i nenasilna kakva jesam, bila sam u tom trenu sve samo ne mirna i nenasilna. Odlučno sam se probila nešto na Denisovim ramenima a nešto na ramenima i glavama unsuspecting Mađarica do pozornice baš negdje na prve taktove refrena. The Bono je očito uvidjeo da nisam baš normalna i da ću se ubiti nastavim li ovako (visina od sigurno 3 metra) pa me je uhvatio za ruku (da, uhvatio me za lijevu ruku), nasmiješio se i onda držeći moju lijevu ruku lagano dotaknuo moj lijevi obraz (daaaa, dotaknuo moj lijevi obraz) pjevajući With or Without You samo meni. Sad se vi smijte koliko želite, ali kad ste tinejdžerica i vaša mala zelena soba je oblijepljena plakatima i posterima U2 a svake večeri prije spavanja maštate o tome da Bono ostavlja svoju ženu i seli se u Osijek onda vam ovako nešto znači jaaako puno. Nakon toga više ničega nije bilo i ja se vjerujte mi na riječ uopće ne sjećam kako su me pomahnitale Mađarice gurnule nazad, kako sam pala na zemlju koliko sam duga i široka i kako sam završila prvo na tribinama, zatim u busu a zatim u Osijeku u svojoj maloj zelenoj sobi i tužno jecala ne vjerujući svojoj sreći. Žao mi je ljudi oko mene jer sam ih danima zlostavljala, pogotovu Miru, kojega sam nekoliko puta dnevno zvala i molila da mi potvrdi da sve nije bio samo san. Eto, sad vidite kako sam laka ženska – pustite mi ovu pjesmu i mozak isključujem.
Štafetu dalje predajem ovima, ako im se da, a ako ne, njihov problem:
Lorna
Booba
Mala Chi
Dvizgica
Tyche
Post je objavljen 24.04.2007. u 10:49 sati.