You are welcome to come here, visitor.
Enjoy the darkness, only I have the light.
You are welcome to come here, visitor.
Enjoy the darkness, only I have the light.20.03.2008., četvrtak
does all happiness meet their end?
Jučer, ili prekjucer, kak vam paše, ali jučer ako gledate bol, sam dobio Streptokoknu Anginu. Opet. A valjda ću ih sve dobiti da napokon postanem imun.  Odu mi u praznicima (od važnijeg): - izlasci sa Sandom - odmaranje doma uz komp - mali trip u Split Praznici donose (važnijeg, a i opće): - neispavane noci - konstanta bol u grlu tolike veličine (jačine) da ne mogu gutati a da ne zastenjem do suza, pa pljujem (i hračkam) u kantu za smeće napunjenu papirnatim ubrusima - - živciranje - kljukanje tabletama i nacejanje čaja ... Ma, kao i inače, ja se razbolim za praznike. Ni bed kaj su praznici, ali KUD BAŠ OVE???  Dogovorim se za Split, veselih se izlascima sa Sandom, pisanje listica (nekaj za šk) i odgovaranje pitanja za maturu,sve ode u krasan *PEEP*. Čaj mi se skuhao, idem sa kompa dolje, u krpe, kljukati se Sumamedom i Septolete i opijati se Kamilicom. Hoču biti zdraf!!! (da, č i f!) |
18.03.2008., utorak
Hi, it's me again!
|
Hej ljudi. Zadnji događaji me vratili ovamo. Mogu vam reći da ne pisanje bloga i javljajući se drugim ljudima fkt opali šamar osobi poput mene. Osjećah nekakvu malenu prazninu većinu vremena, pogotovo u doba kad sam bio za kompom ili mozak u školi. Jedamput mi se desilo da dok pišem u školi, slušam profu i zapisujem, stanem. Nakon par sekundi, kao da se upali glazba u mojoj glavi koju ne čujem, i dok tako stojim nepomično, slike mi prolaze glavom. Ljudi. Kako je Tihana? Što radi Nikolina? Kako je Mi-i nakon dok ima potres mozga? Kako je Helada, već se jako dugo nisam prevećki s njom čuo... Je li Propheta Nemo napisao koji novi dobar tekst, ma kako god da je do njega došao? Jel Amitel dobro položila malu maturu? Kako je Nocturna, bio sam sreo Anu i Teu nekidan, te Decay... Kak su Ida, Lidija, što se događa sa Alessom, kako je Luki, kako se moja ljubljena Sanda osjeća sada, kako je njima u V.G. Pogledam van, vidim oblačno vrijeme, no tako jednoliko, tako ravno. Mislim da da sam onda ugledao list kako pleše na vjetru koji ga nosi, da bi definitivno dobio inspiraciju. I dok mi tako glavom prolaze misli o drugim ljudima, dok se gubim iz stvarnosti, moje oči hvataju samo olovku ispruženu na bilježnici, pomislih. Opet sam se dovojio od drugih ljudi bezveze. Učio sam isto. Sve je bilo isto. Samo se nisam javljao drugima. Ne znam jel to opet bila moja podsvijest, no dobor mi je došlo. Nekak... kao da sam našao svoj mir opet. Onaj kojemu se mogu osmjehnuti. Sad si slušam mirnu pjesmu od Bryan Adams-a, "Nothing I've Ever Known". Baš... baš me zamislila. Jučer navečer se dogvaralo oko Splita, kako cemo i gdje cemo, te kad cemo. Baš.. baš sam nekak živnuo. Još prije nisam putovao negdje sa Marinom koliko me moje pamćenje služi. Baš jedva čekam :). Veselim se da vidim živu (veselu (Jelda da jesi?!)) Nikolinu, (ne)tihu Tihanu, da upoznam Miu, te možda još koga. Da vidim Dioklecijanovu Palaču, da odem na taj meni slavni Sustipan, da vidim tu liticu koja mi je skoro pa i temelj priče još iz prošlog šestog mjeseca i čije nastavke (ne)redovito pišem, te i druge građevine. Da vidim Split. Da opet putujem. Putujem. Da me uhvati opet onaj osjećaj kao i 29.10.prošle godine, kada sam išao na izlet i upoznao Amitel, i iznenadio se da vidim alternative u svojoj školi. Kada smo putovali iz Varaždina i dobio inspirejšn za dio priče kada vampiri napadaju jedno selo. U priči je to kada je počeo rat s vampirima, kada jeni obični vampiri napadaju sela blizu granica. Kako sam uživao razlgedavajući Varaždin, vjerujem da ću tako i razgledavti Split, bila kiša ili ne. Volio bih da puše vjetar dok ću biti na Sustipanu, te da bude jedan dio kada ću tamo biti oblačno, da se upotpunim inspiracijom. Kao list na vjetru, dok ga vjetar nosi, ne zna kamo ide. Ali ide dalje, u visine, vjetar ga uzdiže u visine. Kada priroda pokaže svoju ljepotu, to je nešto prelijepo. U srijedu popodne sam dobio novi mobitel, Sony Ericsson W580i i presretan sam :) Odličan "utility" mi je. Kamera (fotić) je sasvim u redu (jest da je 2.0piksela, ali to je i ovako i onako sasvim pristojna slika, no ipak fali lampica za noćno snimanje...), Walkamn klasa je, pa ima i dosta memorije za pjesme, te sam uz mob dobio sluške, memory karticu od 2GB memorije, sve potrebno za prijenos podataka te i broj sa 100kn na sebi pri aktivaciji, te rezervne gumice za slušalice, što je veoma dobro (jer sam već drugi dan izgubio jednu). Imam hands-free opciju i evo, prošle noći pričah na mob sa Sandom dok sam uveče prao suđe prije spavanja. Imam i Sims2 igru unutra kao i Lumines Block Challenge, koja je poprilično zabavna i podsjeća me na tetris - što me podsjetilo na Agatu. Ma, mobitel mi ima u sebi sve i svašta i nemam ništa reći za minus osim možda malo duže baterije, ipak mi služi za sve, hehe, a to troši baterije, ma troši, jede!! Al vrijedi, ne moram nositi MP3, fotić, kameru, mobitel i dr.stvari, sada samo mob iz džepa izvadim van i sve je pri ruci. :) Danas sam želio napisati post prije škole, kada sam ujutro (prijepodne) ugledao novine i unutra u crnoj kronici ovo što se dogodilo na ribnjaku. U Jutarnjem Listu piše: Panker ubio Bad Blue Boya (nemam novine pri ruci pa pišem iz sjećanja). Po mom mišljenju, morali su u samom naslovu staviti djelić informacije ili skoro odmah na početku dati do znanja tko je koga napao. Ovako je panker ispao ubojica, a branio se, a ovaj kaj je umro, koliko sam i čuo kaj se pričalo u čekaonici kod doktorice, sada biva oplačen kao ubijen je sin branitelja, jebote, nacionalno blago. To što je netko nečiji sin ne znači ništa da ima slavu svoga roditelja. Barem je meni to glupo, ne znam kak je vama. Njegov je otac branio Vukovar, a ne taj klinac koji se još bahato postavio i išao napasti (još kada čujem da će se prića preovrnuti, da su pankeri napali BBBovce, no sumnjam da će doći do toga, no želim reći da me nebi iznenadilo), je nešto suprotno od očeve, izraziti ću se, "časti". Isto je ako je nečiji roditelj omraženo zlo, to ne znači da će i dijete biti zlo. Jest da se prenose geni, no ne mora značiti, uopće, nimalo. Isto je sa cvijećem, ružama npr. kada se spajaju npr.crvene i bijele, nečiji će gen prevladati (dominirati), a jedan će se tek probuditi u nekoj od sljedećih generacija. Kao zov doma... Sve u svemu, dijete ne bira roditelje, a tako niti roditelj ne bira dijete (za roditelja je što dobije dobije (hladnokrvno li rečeno), ali dijete nema izbora. To što je netko nečiji sin, ne znači da ima njegovu slavu. Da moj tata spasi svijet (hehehe), jest da bih bio, hm, ponosan, no ja nemam njegovu slavu. Sigurno bih imao privilegije, ali Sad sam u biti ušao u jednu malo širu filozofiju, no samo sam o jednoj grani u sitno izrazio svoje mišljenje. Mogu ja uništiti dobar dio svijeta, a kaj je tu moje dijete skrivilo, apsolutno ništa. I da je moje dijete uzrok svom tom kaosu, ja sam taj koji ga je napravio ne on. Heh. Sad bih se najrađe legao pored Sande i usnuo do buđenja. Inače, tek toliko za informejšn, u četvrtak na treningu, dok smo na početku treninga igrali igru da se malo ugrijemo (da treninzi ne budu monotomni, hehe), ja sam uspio spreno potegnuti nogom po strunjači tako jako da si napravio jednu malu otvorenu ranu - OPET!! No ovaj put nije bila samo rana. Sada je tako spretno napravljena da mi je na kosti od palca, malo ispod....eh, kak se zove već taj dio. Svejedno, ne mogu stisnuti mišiće, tj. prste, a da me ne zaboli. Ne hodam, već šepam. Fkt boli, no u starkama je baš okej, jer su mi starke stalne, nisu kao gležnjače koji nosih zbog moguće kiše (moram si kupiti neke tanke nepromočljive tenesice), koje mi pri svakom koraku "masirale" ranu preko flastera do boli. Sada se tako rana *ne zna književnu riječ* razjebala da moram mazati mašću i zaštiti je, te mora biit na zraku - što znači da neću ići u školu, no isto tako neću ići ni na domjenak u srijedu, a isto tako, ono najtužnije, neću ići na polaganje za žuti pojas.  No dobro, sljedeće polaganje je nakon Uskršnjih praznika (joj, Marine, can't wait pal  ), tako dam sam bez brige.I tako... Nakon ovog malo podužeg, a opet, kratkog posta, završavam ovaj upis u blog.hr. I molim ljude da kada sljedeći puta kažem kao u prošlom postu, de, opalite me toljagom po glavi da koji kur** radim, ne pričaj gluposti... |
06.03.2008., četvrtak
Gone
|
Obustava. Sjedanje. Pogled na obaveze. Oči mi hvataju samo njih. Pravi čmar. Zaključavam se u sobu, kak bi se reklo. Kada ću biti na kompu, igrati ću igre da se opustim ili malo opuštenja uz msn. Blog ne stignem. Ni malo. Niti jedna drugi forum. Žao mi je kaj nisam komentirao neke ljude, kao npr. Alessu, Tihanu i dvije nove osobe čije blogove nisam niti otvorio. Žao mi je što se neću upoznati s ikim u sljedećih dva tjedna. Moram stisnuti školu. Prije proljetnih imam još samo šest dana uključujući i sutra (praksa mi je unutar tjedna+svaka druga subota), a odgovaram ili pišem sve predmete. Ne učim redovito, pa mi sada gužvica. Moram ju iscjedit. Kako bi Tihana rekla, squeezam život van. Za proljetne učim za maturu (a vjeroajtno i hrv ako hoću podići ocjenu, kao i dr. predmete), idem u Split na par dana da upoznam par ljudi i vidim se sa određenima (deal's a deal!). Predah od svega će doći u večernje sate. Ili van sa Sandom ili odmor na kompjuteru. Onda opet škola nakon praznika. Do kraja škole imam manje od trideset dana...a moram podići ocjene monstruozno te ispraviti današnju štafetu na Francuskom (kad mi je susjed u klupi (cajker) rekao:"Pa dobio si dva, kaj se buniš..." mi je došlo da ga tako opalim, da odleti do mjeseca i natrag i onda ga sa zadnjim kružnim na Mars lansiram... What to say. Lot of things to do, little time for them and even less to catch breath. Stiskati ću šupak da se ne iserem ili prdnem, skvrčiti noge da se ne upišam, skakutati da ne zaspim (i spotaknem o zrak i padnem u san snage nesvjesti), čitati knjigu da zapamtim, ruke pratiti, mozak iscrpiti do zadnje snage. Izgubiti par kilograma, dobiti glavobolje i trbuhobolje. Oh, drame li :) Ma... Moram mnogo, mnogo učiti i onda opet mnogo, oa preko ljetnih mnogo (razlika ispita za 4.tu godinu, neke predmete ja nisam do sada imao), te i tada nešto za faks. Weee, aj lajk... Ma opet ma... Čujemo se za praznike. Nakon njih za vikende (if!), pa pred kraj ništa, pa ću se javit 4real, pa štrebati za maturu i vježbati kuharstvo, zatim položiti. Tad sam okej. Ljetnog učenja neće biti ako ne prođem ovo. Then I'm shit. (pošto sam takva osoba, glupo mi je reći jednostavno: "Neće me biti dva mjeseca ovdje jer imam mnogo toga za učiti. over&out. EDIT:nisam rekao... sad mi sinulo...šef me misli platiti 200kn po mjesecu kaj sam mu na praksi bio i zarađivao mu - ovo mi je njegova zahvala. Mora me platiti 1216kn po mj. po ugovorima sklopljenim s njime. Toliko o zarađenim novcima. Osoblje nije platio od 1.mj., da dodam. Seljačina.. a seljačka država ga štiti i dozvoljava to...    |
02.03.2008., nedjelja
Životni problem = zanimanje xD
|
Evo mene ljudi. Napor me teglio dosta dugo, necu više!! Opet se nisam javljao ikome, osim par ljudi, kada sam skoknuo na internet i malo prošvrljal. Fkt nisam imao vremena. Mislim, imao sam ja slobodnog, ali u druge svrhe sam upotrebljavao (ofkorz). Niti sam se ne sjećam što sam sve radio... Znam da sam pokupio komad iz Hrvatskog i Francuskog i da me čeka ispravljanje. Dobili smo pitanja za maturu, tj. da se ispravim, dobili smo jela koja moramo znati raditi, a kako sam ja veliki kuhar i nisam se pridržavao odluke da cu proći sva tri razreda s pet pa tako da ne moram na maturu (jebiga, tu ste mogli čitati, oni koji su od skorog početka da sam bio poprilicno distracted), morati cu rigorozno vježati kuhati to. Nije puno, no nije baš lagano  mora biti majstorski, da bude fino . A TAKO ĆE I BITI!! *važno se postavi kao Superman i samo kaj ne pukne od smijeha*No, da, da. Da. Bio sam čak jedanputa na Starom Gradu neki ponedjeljak. Mislim da je bio 18.ti. Bilo je prelijepo.. Puni mjesec, ja na velikom kamenu i stojim tamo, gledam. Gledam Zagreb, gledam Samobor, gledam u Alpe (ne pitajte) i samo sam gore. noćni vjetar mi puše i pratio me otkako sam se počeo penjati i kasnije silazio. Na povratku me naravno policajac zaustavio, ja ga vec pitah želi li osobnu, pregledao mi je ruksak (ovo je ja mislim bio prvi policajac kojemu uopce nisam bio sumnjiv, barem to nije odavao, a možda me se i bojao *smije se*...ne boji..) i nastavio sam doma. Točka. Zakrmih. 24., u Nedjelju sam išao gledati Sweeney Todd. Film je...  ...Imam soundtrack kojeg i sada slušam i sister skinula film, no malo zvuk kasni. Predobro je napravljen. Normalno kad je Tim Burton bio glavna glava tamo! I zato kaj glumi Johnny Depp i Helena Bonham Carter  . Ma, predobro djelo...Sada tražim jel sister ostavila film doma ili si ga je uzela (looks like it), a vidim 1.3.08. crtić "Nightmare Before Chrismas".  aaaaNo, dakako. Neki su na msnu vidjeli kako pisah sastavak. Od tri koja sam se troumio (jedna je sa prirodom, drugi ubojstvo u razredu, treći je ovaj (isti naslov samo drugaciji stil želje vriska). Dobih peticu  .Tu je tekst malo izmjenjen, doduše, no svejedno je sve pinto finito (kaj god da pinto značilo). Govorim riječi za koje ne znam značenje kak me sram ni...No dobro, evo ga! (znajte, ima tiskarskih pogrešaka, kao umjesto slušaj me - slupaj me. ispravio sam većinu, no ako zaluta koja, znajte da se misli na slušaj  )PUSTITE ME DA VRIŠTIM "Hej." kaže jedan slabi glasić, šapat, no nisam reagirao. "Hej." ponovi se. Jedino drugacije je bilo to što sam ga glasnije čuo. "Hej!" već užurbano reče slabašni glas. Bio sam nešto svjesniji sebe, no nije pomoglo. "Hej, budi se!". "Kakvo buđenje, želim još sna..." promrmljah. "Hej, slušaj me..." ponovi se opet, još jače. Postao sam svjestan svog stanja. Plutam, kao na vodi, samo što ništa nisam osjećao, samo sam bestežan. Onaj glas kao da mi je pročitao misli. "Slušaj me!" ponovi se isti mali šapat. Koga da slušam? Ne osjećam ništa, samo plutam... "Slušaj me!" ponovi se opet, jače i brže, no opet ništa više nego mali tihi šapat koji se jedva čuje. Da ne plutam u ovoj tišini, ne bih ga niti čuo. "Slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me..." ponavljalo se, odjekivalo je "...slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me...". Jeka mi je postajala sve čudnija, kao pjesma "... slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me, slušaj me..." "Slušaj nas!" odjedamput, glasnije se čuje jeka. Malo sam se trznuo i shvatio da je unutar jeke više tih malih glasova. Ah, ali je lijepo plutati ovako bestežno, mirno... Daljnja jeka me sve više uznemiravala i polagano sam počeo slušati, dok se moje spokojstvo plutanja sve više i više narušavalo. Počeo sam osijećati bol. Au, ali boli! Po cijelom tijelu. Neću da se ovo plutanje uruši, tako je lijepo... Jeka se nastavljala, sve više i više vraćajući me u stvarnost. Stvarnost. Jeka. Što su ono govorili? "...slušaj me, diži se..." ponovi se jedan glas unutar jeke. Isti onaj glas, kao da mi je procitao misli. Sad ga shvaćam. Govori mi da se dižem. tako je uplašen taj glas, moram mu pomoći! Pokušavam se dići, no nemam snage. Boli me sve. Zašto sam maloprije plutao, a sada kao da ležim i ne mogu se pomaknuti? Što se događa? Gdje sam? Što je ovo? "...slušaj me slušaj me, diži se diži se...". Glasovi su se gomilali, a bol povećavala. Prije nego je prvi bio gotov javi se drugi, a i prije njegovog završetka javljao se reći "...slušaj me slušaj me, diži se diži se...". Uspio sam se micati, no bol je bila prevelika i sve jača (veća, glasnija) jeka me izluđivala. Poželio sam vrištati, no nisam se dao. "...slušaj me slušaj me slušaj me, diži se diži se diži se...". Jedva sam se dizao "..diži se...". Već sam skvrčio noge i oslanjao se na jednu ruku "...slušaj me, diži se...", a jeka me tuče "...slušaj me...", svaki glas me proganja "...diži se..." udara. "...diži se, slušaj me..." Ajde snago moja, idemo na koljena! "...slušaj me slušaj me slušaj me slušaj me slušaj me...", sve brže i brže se glas čuo. Više nije šapat, vec grmljavina. "...diži se diži se diži se diži se diži se...". Dok sam bio uspravan na koljenima, sva bol se činila kao da me igle probadaju, da me u vruću vodu uranjaju. Pokušao sam ustati, no - "...slušaj me diži se, slušaj me slušaj me diži se..." - više nisam mogao izdržati pritisak koji su glasovi vršili. Tad sam pao, a glas koji mi govori da ga slušam me pratio, a ja želio vrištati od užasa. Umjesto da udarim o površinu, ležei sam padao kroz prostor u beskrajnost bez dna. Plutam, u ležećem položaju. Nisam glasa ispustio, vrisak je ostao zatočen unutra i kako sam ja polagano padao, tako je i vrisak polagano tonuo. Glasovi su utihnuli. Uslijedila je tišina. A sada idem se malo igrati, navečer komentirati i prije spavanja učiti Francuski dok ne usnem kako... khm, NEŠTO radim Sandi (ništa nemoralno, zato please, nema stila "zloćko jedan, sram te bilo i to). Samo kako joj iskazujem ljubav... Khm... idem si još malo slušati soundtrack Sweeney Todd-a. Big poz svima! |
...kada se napokon i vidimo jednog dana... 
(kaj se smiješ ti??)
You go girl!