Let the tear of emotion slide, let not thy memories be lost in time.
Hej ljudi. Zadnji događaji me vratili ovamo. Mogu vam reći da ne pisanje bloga i javljajući se drugim ljudima fkt opali šamar osobi poput mene. Osjećah nekakvu malenu prazninu većinu vremena, pogotovo u doba kad sam bio za kompom ili mozak u školi. Jedamput mi se desilo da dok pišem u školi, slušam profu i zapisujem, stanem. Nakon par sekundi, kao da se upali glazba u mojoj glavi koju ne čujem, i dok tako stojim nepomično, slike mi prolaze glavom. Ljudi. Kako je Tihana? Što radi Nikolina? Kako je Mi-i nakon dok ima potres mozga? Kako je Helada, već se jako dugo nisam prevećki s njom čuo... Je li Propheta Nemo napisao koji novi dobar tekst, ma kako god da je do njega došao? Jel Amitel dobro položila malu maturu? Kako je Nocturna, bio sam sreo Anu i Teu nekidan, te Decay... Kak su Ida, Lidija, što se događa sa Alessom, kako je Luki, kako se moja ljubljena Sanda osjeća sada, kako je njima u V.G. Pogledam van, vidim oblačno vrijeme, no tako jednoliko, tako ravno. Mislim da da sam onda ugledao list kako pleše na vjetru koji ga nosi, da bi definitivno dobio inspiraciju. I dok mi tako glavom prolaze misli o drugim ljudima, dok se gubim iz stvarnosti, moje oči hvataju samo olovku ispruženu na bilježnici, pomislih. Opet sam se dovojio od drugih ljudi bezveze. Učio sam isto. Sve je bilo isto. Samo se nisam javljao drugima. Ne znam jel to opet bila moja podsvijest, no dobor mi je došlo. Nekak... kao da sam našao svoj mir opet. Onaj kojemu se mogu osmjehnuti. Sad si slušam mirnu pjesmu od Bryan Adams-a, "Nothing I've Ever Known". Baš... baš me zamislila. Jučer navečer se dogvaralo oko Splita, kako cemo i gdje cemo, te kad cemo. Baš.. baš sam nekak živnuo. Još prije nisam putovao negdje sa Marinom koliko me moje pamćenje služi. Baš jedva čekam :). Veselim se da vidim živu (veselu (Jelda da jesi?!)) Nikolinu, (ne)tihu Tihanu, da upoznam Miu, te možda još koga. Da vidim Dioklecijanovu Palaču, da odem na taj meni slavni Sustipan, da vidim tu liticu koja mi je skoro pa i temelj priče još iz prošlog šestog mjeseca i čije nastavke (ne)redovito pišem, te i druge građevine. Da vidim Split. Da opet putujem. Putujem. Da me uhvati opet onaj osjećaj kao i 29.10.prošle godine, kada sam išao na izlet i upoznao Amitel, i iznenadio se da vidim alternative u svojoj školi. Kada smo putovali iz Varaždina i dobio inspirejšn za dio priče kada vampiri napadaju jedno selo. U priči je to kada je počeo rat s vampirima, kada jeni obični vampiri napadaju sela blizu granica. Kako sam uživao razlgedavajući Varaždin, vjerujem da ću tako i razgledavti Split, bila kiša ili ne. Volio bih da puše vjetar dok ću biti na Sustipanu, te da bude jedan dio kada ću tamo biti oblačno, da se upotpunim inspiracijom. Kao list na vjetru, dok ga vjetar nosi, ne zna kamo ide. Ali ide dalje, u visine, vjetar ga uzdiže u visine. Kada priroda pokaže svoju ljepotu, to je nešto prelijepo. U srijedu popodne sam dobio novi mobitel, Sony Ericsson W580i i presretan sam :) Odličan "utility" mi je. Kamera (fotić) je sasvim u redu (jest da je 2.0piksela, ali to je i ovako i onako sasvim pristojna slika, no ipak fali lampica za noćno snimanje...), Walkamn klasa je, pa ima i dosta memorije za pjesme, te sam uz mob dobio sluške, memory karticu od 2GB memorije, sve potrebno za prijenos podataka te i broj sa 100kn na sebi pri aktivaciji, te rezervne gumice za slušalice, što je veoma dobro (jer sam već drugi dan izgubio jednu). Imam hands-free opciju i evo, prošle noći pričah na mob sa Sandom dok sam uveče prao suđe prije spavanja. Imam i Sims2 igru unutra kao i Lumines Block Challenge, koja je poprilično zabavna i podsjeća me na tetris - što me podsjetilo na Agatu. Ma, mobitel mi ima u sebi sve i svašta i nemam ništa reći za minus osim možda malo duže baterije, ipak mi služi za sve, hehe, a to troši baterije, ma troši, jede!! Al vrijedi, ne moram nositi MP3, fotić, kameru, mobitel i dr.stvari, sada samo mob iz džepa izvadim van i sve je pri ruci. :) Danas sam želio napisati post prije škole, kada sam ujutro (prijepodne) ugledao novine i unutra u crnoj kronici ovo što se dogodilo na ribnjaku. U Jutarnjem Listu piše: Panker ubio Bad Blue Boya (nemam novine pri ruci pa pišem iz sjećanja). Po mom mišljenju, morali su u samom naslovu staviti djelić informacije ili skoro odmah na početku dati do znanja tko je koga napao. Ovako je panker ispao ubojica, a branio se, a ovaj kaj je umro, koliko sam i čuo kaj se pričalo u čekaonici kod doktorice, sada biva oplačen kao ubijen je sin branitelja, jebote, nacionalno blago. To što je netko nečiji sin ne znači ništa da ima slavu svoga roditelja. Barem je meni to glupo, ne znam kak je vama. Njegov je otac branio Vukovar, a ne taj klinac koji se još bahato postavio i išao napasti (još kada čujem da će se prića preovrnuti, da su pankeri napali BBBovce, no sumnjam da će doći do toga, no želim reći da me nebi iznenadilo), je nešto suprotno od očeve, izraziti ću se, "časti". Isto je ako je nečiji roditelj omraženo zlo, to ne znači da će i dijete biti zlo. Jest da se prenose geni, no ne mora značiti, uopće, nimalo. Isto je sa cvijećem, ružama npr. kada se spajaju npr.crvene i bijele, nečiji će gen prevladati (dominirati), a jedan će se tek probuditi u nekoj od sljedećih generacija. Kao zov doma... Sve u svemu, dijete ne bira roditelje, a tako niti roditelj ne bira dijete (za roditelja je što dobije dobije (hladnokrvno li rečeno), ali dijete nema izbora. To što je netko nečiji sin, ne znači da ima njegovu slavu. Da moj tata spasi svijet (hehehe), jest da bih bio, hm, ponosan, no ja nemam njegovu slavu. Sigurno bih imao privilegije, ali Sad sam u biti ušao u jednu malo širu filozofiju, no samo sam o jednoj grani u sitno izrazio svoje mišljenje. Mogu ja uništiti dobar dio svijeta, a kaj je tu moje dijete skrivilo, apsolutno ništa. I da je moje dijete uzrok svom tom kaosu, ja sam taj koji ga je napravio ne on. Heh. Sad bih se najrađe legao pored Sande i usnuo do buđenja. Inače, tek toliko za informejšn, u četvrtak na treningu, dok smo na početku treninga igrali igru da se malo ugrijemo (da treninzi ne budu monotomni, hehe), ja sam uspio spreno potegnuti nogom po strunjači tako jako da si napravio jednu malu otvorenu ranu - OPET!! No ovaj put nije bila samo rana. Sada je tako spretno napravljena da mi je na kosti od palca, malo ispod....eh, kak se zove već taj dio. Svejedno, ne mogu stisnuti mišiće, tj. prste, a da me ne zaboli. Ne hodam, već šepam. Fkt boli, no u starkama je baš okej, jer su mi starke stalne, nisu kao gležnjače koji nosih zbog moguće kiše (moram si kupiti neke tanke nepromočljive tenesice), koje mi pri svakom koraku "masirale" ranu preko flastera do boli. Sada se tako rana *ne zna književnu riječ* razjebala da moram mazati mašću i zaštiti je, te mora biit na zraku - što znači da neću ići u školu, no isto tako neću ići ni na domjenak u srijedu, a isto tako, ono najtužnije, neću ići na polaganje za žuti pojas. No dobro, sljedeće polaganje je nakon Uskršnjih praznika (joj, Marine, can't wait pal), tako dam sam bez brige. I tako... Nakon ovog malo podužeg, a opet, kratkog posta, završavam ovaj upis u blog.hr. I molim ljude da kada sljedeći puta kažem kao u prošlom postu, de, opalite me toljagom po glavi da koji kur** radim, ne pričaj gluposti... |
< | ožujak, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |