![]()
|
Život na lanterni
31.03.2005., četvrtak
5 - Riba
Kako živjeti na svjetioniku, a ne znati čistiti i jesti ribu ili (ne daj Bože), ne znati je uloviti? To je jednostavno nespojivo! Jednom me jedan prijatelj upitao: "Čitao sam nedavno kako su neki svjetioničari na Palagruži ostali bez hrane, jer se diglo nevrime i vitar je puhao danima. Kako to da su ostali bez hrane, a ribe uokolo koliko hoćeš?" Lako je to reći, moj prijatelju, ali ajde ti lovi ribu kad je uobičajeno da ima mora 5-6 (kada su valovi otprilike visoki toliko metara; do drugog kata prosječne zgrade)… Kod ruskog ruleta imaš više šanse za preživljavanje, vjeruj!
No, nisu svi rođeni na moru. Moji roditelji, kao tipična vlaška dica (vlaji – oni koji nisu rođeni odmah uz more, već (u lokalnom dijalektu) negdje iza brda), nisu u svakodnevnici imali običaje lovljenja ribe, a konzumirali je jesu, iako dosta rjeđe. Sjećam se da mi je majka pričala kako nisu imali niti ribarskog alata, čiji je svakodnevni popravak obavezno štivo na lanterni, u dugim neprospavanim noćima treće smjene. No, malo – po malo, mriže su se nabavljale, a tako i parangali, vrše i ostala ribarska oprema. Na lanterni je postojala i službena brodica (ponegdje i manja pomoćna), iz koje bi se najčešće na vesla otišlo koju stotinu metara od lanterne i zapasalo po brakovima, pa bi se čekao noćni/jutarnji ulov. Moram priznat da je tih godina na Sv. Ivanu bilo ribe i to u izobilju. Jednom mi je otac ispričao kako su ribari s lokalnih ribarica nerijetko svjetioničarima ostavljali po cijelu kašetu ribe, ali pod uvjetom da rade s njom što hoće, ali da je samo ne prodaju. A nisu to baš bile srdele (iako je i njih bilo, ali one su se solile); bilo je riba, koje danas dostižu astronomske cijene – škrpina, brancina, zubataca, kirnji, pa čak i morske divljači, kojoj se zbog svoje žilavosti tada nije pridavala velika hranjiva važnost. Znala se tada riba i sušiti na suncu i vjetru, jastozi, hlapi ili primjerci ribljih grdosija bi se preparirali, stavljali na komad šperploče, te darivali prijateljima. U to vrijeme je čak i moja majka često znala reći kako ne voli jesti ribu u kojoj ima toliko drače (malih koščica)…
No stvari su se do danas u mnogome promijenile; ribe nema ni za lijeka – jedino kvalitetnije što možete naći, danas se prodaje pod cijenu suhog zlata, ili se uzgaja u uzgajalištima. Ljudi traže i kupuju čak i sitnu, dračavu ribu, koja se nekoć iz mriža bacala galebovima, pa je lešavaju na juhu, a hobotnica i ugor, toliko podcijenjene morske nemani, danas se prodaju po cijenama, koje bi prije 20ak godina bile neshvatljive…
I svjetioničara je danas sve manje, svjetionici se napuštaju i postaju kuće duhova, kao i podmorje ispod njih, koje ponegdje uništava ona poznata smrt-alga Caulerpa taxifolia…
A ja još čujem trube ribarica, kako se nakratko iskrcavaju na rivu i pozdravljaju mog oca s kašetom friške ribe, a on im ozdravlja starim pomorskim i ribarskim pozdravom: mirno vam more i dobar ulov, momci…
Autor fotografije: Andrej Crcek
Izvor fotografije
|
29.03.2005., utorak
4 - Vjenčanje
Mnogi bi to željeli, rijetkima to uspijeva, jer je teško i gotovo nemoguće dobiti dozvolu – vjenčanje na lanterni… Naime, te, 1981. godine, sjećam se jednog lipog, sunčanog dana s dosta maestrala. Taj vjetar puše svako poslijepodne na Jadranu, i tako je skoro cijele godine, osim zimi. Nekako mi je to ostalo u sjećanju, jer je najednom na svjetionik došlo dosta ljudi. Na ljude tada nisam navikao, pa to nisam mogao zaboraviti. Došli su i sa sobom, s kopna donijeli stolice, stolove; te se nekoliko brodica usidrilo isprid lanterne. Rekli su mi da su se došli vjenčati tu na svjetionik, no kako sam kasnije saznao, to je bio tek formalni ručak za najbliže uzvanike s vjenčanja. Ipak, za takvo nešto nije se smjelo znati, jer je civilima bilo strogo zabranjeno uopće iskrcati se na svjetionik, a kamoli nagrditi njegovu intimu gomilom ljudi. No, kako je mladoženja bio policajac, a čini mi se i bivši svjetioničar, nekim stvarima se izgleda ipak moglo progledati kroz prste, naravno da Uprava za to ne sazna. Sve se činilo savršeno, ljudi su se svečano obukli, a meni je sve to bilo jako čudno i ništa nisam razumio. Nisu dugo ostali, trebalo je prije mraka otići kućama, jer svjetionik je ćudljiv, kao i more što ga okružuje…
Sjećajući se tog poslijepodneva, vrlo često razmišljam o tome kako bi i sam, s osobom, s kojom poželim podijeliti ostatak života, to uradio upravo na svjetioniku, a znam točno i na kojem. Jednog dana, kad se Sunce i maestral udruže u nerazdvojnu simfoniju… jednog takvog dana… ;)
|
20.03.2005., nedjelja
3 - Rovinj
Sjećam se samo jednog dana u Rovinju te, 1981., kad sam bio s ocem, a on je sa mnom i majkom morao u grad po namirnice. Bilo je to na jednom trgu, u središtu grada, na obali. Bila je jedna fontana ispred kafića ili restorana di smo sjeli, a ventilator na prozoru razbijao je ljetnu vrućinu, koju smo osjećali. Baš zbog tog ventilatora znam da je bilo ljeto…
Upravo zbog tog jednog čudnog detalja, po kojem pamtim Rovinj, uvijek mi je bila ponovna želja posjetit opet taj grad i trg, pa i mjesto gdje smo ja i otac ispijali sok i produženu kavu (što i danas ima običaj piti)…
Prije nekoliko godina, kad sam bio na četvrtoj godini studija, kolegij je išao na stručno putovanje. Odredište je bila Istra; a Rovinj je bio "stožer", odakle smo svaki dan obilazili neki drugi dio Istre. Sjećam se dolaska u taj grad, nakon točno 20 godina, te pogleda kroz prozor autobusa, gdje sam vidio mutne konture Sv. Ivana na Pučini, koji mi je bio nikada bliže, a opet tako daleko… S mutnim sjećanjem dvogodišnjaka sam otišao na taj trg s velikom radošću u srcu, trncima na koži i pitanjem je li stvaran bio taj upečatljivi trenutak kojeg se sjećam? Dan je bio vrlo sunčan i idealan za razgledanje i fotografiranje. Kad sam došao na taj trg, slikao sam se, a na tome mjestu sam popio produženu kavu i sok ;) Došavši kući nakon nekoliko dana, pokazao sam ocu slike s pitanjem; prepoznaje li trg sa slike…
Tih nekoliko dana u Rovinju su uistinu bili nezaboravni, a obećao sam ocu i majci, čim se zaposlim, pokloniti im također nekoliko dana u tome gradu, jer oni ga, na kraju krajeva, daleko bolje poznaju od mene. Mene, eto veže samo taj jedan dan, detalj kojeg se sjećam od prije 20 godina, i želja da ga opet obilježim. No, povratak kući nije bio brodicom, na Sv. Ivana. Bio je autobusom, u pravcu juga, prema domu, di danas živim. Kroz prozor sam vidio još mutnije konture nečega za što sam izgleda jedino ja pouzdano znao što predstavlja. Jer, Sv. Ivan na Pučini je i nakon 20 godina s maglom ostao dobar prijatelj, a ja sam ga pomalo razočarano pozdravio do neke bolje prilike i obećao sebi i njemu: za slijedeći susret neću čekati 20 godina; St. Giovanni di pelago - Ci vedremo fra poco!
|
17.03.2005., četvrtak
2 - Prvi trenuci kojih se sjećam...
Put je bio dug… Pečat prošloga života ostavili su iza sebe, a ono što tek treba doći toliko je neizvjesno kao i magla koja okružuje kameniti otočić, koji će slijedećih godina postati njihov novi dom… Sv. Ivan na Pučini, površine od sveg 3.5 ha, teško da se može nazvati "Rajem na Zemlji" o kojem maštaju svi oni koji svjetionike doživljavaju tako romantično. A opet, s druge strane, neka mistika i strahopoštovanje se uvlači u kosti svih onih koji provedu neko vrijeme tamo…
Spomenuo sam magle; pričao mi je otac jednom kako su te magle bile jako česte, i toliko guste da ponekad doslovno iz brodice, s kojom bi otišao ribariti koju stotinu metara od otočića, ne bi uspio razaznati konture lanterne. Iako je svjetionik relativno blizu obale, u tim danima, magle su ga poprilično izolirale. Sirena, koja se tom prilikom znala oglašavati, tuleći danima bez prestanka, jednostavno je tada bila dio svakodnevnice i morao si se naviknuti. A kameni zidovi od metra, u zgradi, koja je sagrađena još davne 1853. godine, i debele drvene škure i prozori, znali su koliko-toliko izolirali taj nepodnošljivi zvuk.
Moje sjećanje dopire do 1981. godine, kad sam imao dvije godine. Kako nisam tada imao ni sestru ni brata, bitno je bilo pronaći način za razbibrigu u trenucima dječje dosade. Obitelj svjetioničara, koji je živio stan do našega, imala je dvije curice, koje su mi tada bile jedino društvo. Mislim da bi mi se bilo puno teže sjetiti svega toga da nema fotografija iz tog vremena i mojih čestih zapitkivanja roditelja kako je bilo i što se dešavalo u to vrijeme…
Sjećam se jednog događaja, pred zimu, kad je otac pilao neka drva i baš je bila velika magluština, a znam i da je bilo tmurno, pa reklo bi se južno vrime. U mojoj dokolici, uzeo sam neku blanju, koja mu je trebala valjda poslužiti za izradu nečega od drveta, pitajući ga mogu li mu pomoći. Znam samo da mi je rekao da ne mogu, jer sam još mali, a kad budem mogao da onda neću htjet ;) znao sam biti vrlo tvrdoglav u svojim namjerama, no otac me često znao strogo razuvjeriti. Od tog trenutka, pa sve vrijeme, koje mi se pružilo biti na lanterni s ocem, bilo mi je najdraže gledati što on to radi, i upijati svaki pokret i svrhu posla kojim ubija vrijeme, kojeg, kako mi se tada činilo, na lanterni ima neprocjenjivo puno… Kako li sam se tada samo prevario…
|
07.03.2005., ponedjeljak
1 - Teška odluka…
Moji roditelji, imali su težak život; djetinjstvo i odrastanje na selu, patrijarhalne obitelji, nemogućnost školovanja… sve to ih je izgleda osnažilo i činilo jačima nego što bi trebali biti u svijetu u kojem su živjeli… ove riječi, ovdje, posvećujem njima…
Bila je to godina neizvjesnosti. U tadašnjoj državi sve se vrtilo oko toga što će biti poslije; umro je Josip Broz, ljudi su bili izbezumljeni. "Ništa više neće biti isto", pisalo je u jednom izdanju tadašnjih novina, i nije bilo. Kola su nezaustavljivo išla samo nizbrdo…
Za jednu mladu obitelj, čija je egzistencija ovisila o mjesečnim primanjima pater familias, politička situacija u zemlji bila je samo kap u moru problema koje su imali. Otac i majka živjeli su već skoro dvije godine s očevim roditeljima u jednom selu u Dalmatinskoj Zagori. Te, 1980. godine, voda im je došla do grla i trebalo je otići negdje, daleko od sviju, sačuvati obitelj od ralja nevremena, ljudske zavisti i kivnih ljudi, te uopće neizvjesnosti…
Otac je negdje čuo da na svjetioniku nude siguran smještaj i posao, plaća nije nešto visoka, ali sve je bolje od onog što imaju; zapravo jedino što su imali, bila je ta obitelj – njih dvoje i mali sin od 18 mjeseci. Poziv ocu je stigao; trebalo se odlučiti na veliki korak; otići ili ne?
Taj studeni je bio mjesec odluke; sve materijalno što su stekli u protekle dvije godine zajedničkog života strpali su u kofere i torbe. Ponijeli su samo ono što će im olakšati zimu, a nada u bolji život nadjačala je sudbinu proteklih vremena. Krenuli su na put u neizvjesnost, daleko od kuće, u osamu. Krenuli su u ono što će obilježiti njihove i živote njihove djece… Krenuli su na svoj prvi svjetionik; Sv. Ivan na Pučini, pored Rovinja…
|
|
|
