Kako živjeti na svjetioniku, a ne znati čistiti i jesti ribu ili (ne daj Bože), ne znati je uloviti? To je jednostavno nespojivo! Jednom me jedan prijatelj upitao: "Čitao sam nedavno kako su neki svjetioničari na Palagruži ostali bez hrane, jer se diglo nevrime i vitar je puhao danima. Kako to da su ostali bez hrane, a ribe uokolo koliko hoćeš?" Lako je to reći, moj prijatelju, ali ajde ti lovi ribu kad je uobičajeno da ima mora 5-6 (kada su valovi otprilike visoki toliko metara; do drugog kata prosječne zgrade)… Kod ruskog ruleta imaš više šanse za preživljavanje, vjeruj!
No, nisu svi rođeni na moru. Moji roditelji, kao tipična vlaška dica (vlaji – oni koji nisu rođeni odmah uz more, već (u lokalnom dijalektu) negdje iza brda), nisu u svakodnevnici imali običaje lovljenja ribe, a konzumirali je jesu, iako dosta rjeđe. Sjećam se da mi je majka pričala kako nisu imali niti ribarskog alata, čiji je svakodnevni popravak obavezno štivo na lanterni, u dugim neprospavanim noćima treće smjene. No, malo – po malo, mriže su se nabavljale, a tako i parangali, vrše i ostala ribarska oprema. Na lanterni je postojala i službena brodica (ponegdje i manja pomoćna), iz koje bi se najčešće na vesla otišlo koju stotinu metara od lanterne i zapasalo po brakovima, pa bi se čekao noćni/jutarnji ulov. Moram priznat da je tih godina na Sv. Ivanu bilo ribe i to u izobilju. Jednom mi je otac ispričao kako su ribari s lokalnih ribarica nerijetko svjetioničarima ostavljali po cijelu kašetu ribe, ali pod uvjetom da rade s njom što hoće, ali da je samo ne prodaju. A nisu to baš bile srdele (iako je i njih bilo, ali one su se solile); bilo je riba, koje danas dostižu astronomske cijene – škrpina, brancina, zubataca, kirnji, pa čak i morske divljači, kojoj se zbog svoje žilavosti tada nije pridavala velika hranjiva važnost. Znala se tada riba i sušiti na suncu i vjetru, jastozi, hlapi ili primjerci ribljih grdosija bi se preparirali, stavljali na komad šperploče, te darivali prijateljima. U to vrijeme je čak i moja majka često znala reći kako ne voli jesti ribu u kojoj ima toliko drače (malih koščica)…
No stvari su se do danas u mnogome promijenile; ribe nema ni za lijeka – jedino kvalitetnije što možete naći, danas se prodaje pod cijenu suhog zlata, ili se uzgaja u uzgajalištima. Ljudi traže i kupuju čak i sitnu, dračavu ribu, koja se nekoć iz mriža bacala galebovima, pa je lešavaju na juhu, a hobotnica i ugor, toliko podcijenjene morske nemani, danas se prodaju po cijenama, koje bi prije 20ak godina bile neshvatljive…
I svjetioničara je danas sve manje, svjetionici se napuštaju i postaju kuće duhova, kao i podmorje ispod njih, koje ponegdje uništava ona poznata smrt-alga Caulerpa taxifolia…
A ja još čujem trube ribarica, kako se nakratko iskrcavaju na rivu i pozdravljaju mog oca s kašetom friške ribe, a on im ozdravlja starim pomorskim i ribarskim pozdravom: mirno vam more i dobar ulov, momci…
Autor fotografije: Andrej Crcek
Izvor fotografije
|
