![]()
|
Život na lanterni
29.03.2005., utorak
4 - Vjenčanje
Mnogi bi to željeli, rijetkima to uspijeva, jer je teško i gotovo nemoguće dobiti dozvolu – vjenčanje na lanterni… Naime, te, 1981. godine, sjećam se jednog lipog, sunčanog dana s dosta maestrala. Taj vjetar puše svako poslijepodne na Jadranu, i tako je skoro cijele godine, osim zimi. Nekako mi je to ostalo u sjećanju, jer je najednom na svjetionik došlo dosta ljudi. Na ljude tada nisam navikao, pa to nisam mogao zaboraviti. Došli su i sa sobom, s kopna donijeli stolice, stolove; te se nekoliko brodica usidrilo isprid lanterne. Rekli su mi da su se došli vjenčati tu na svjetionik, no kako sam kasnije saznao, to je bio tek formalni ručak za najbliže uzvanike s vjenčanja. Ipak, za takvo nešto nije se smjelo znati, jer je civilima bilo strogo zabranjeno uopće iskrcati se na svjetionik, a kamoli nagrditi njegovu intimu gomilom ljudi. No, kako je mladoženja bio policajac, a čini mi se i bivši svjetioničar, nekim stvarima se izgleda ipak moglo progledati kroz prste, naravno da Uprava za to ne sazna. Sve se činilo savršeno, ljudi su se svečano obukli, a meni je sve to bilo jako čudno i ništa nisam razumio. Nisu dugo ostali, trebalo je prije mraka otići kućama, jer svjetionik je ćudljiv, kao i more što ga okružuje…
Sjećajući se tog poslijepodneva, vrlo često razmišljam o tome kako bi i sam, s osobom, s kojom poželim podijeliti ostatak života, to uradio upravo na svjetioniku, a znam točno i na kojem. Jednog dana, kad se Sunce i maestral udruže u nerazdvojnu simfoniju… jednog takvog dana… ;)
|
|
|
