![]()
|
Život na lanterni
17.03.2005., četvrtak
2 - Prvi trenuci kojih se sjećam...
Put je bio dug… Pečat prošloga života ostavili su iza sebe, a ono što tek treba doći toliko je neizvjesno kao i magla koja okružuje kameniti otočić, koji će slijedećih godina postati njihov novi dom… Sv. Ivan na Pučini, površine od sveg 3.5 ha, teško da se može nazvati "Rajem na Zemlji" o kojem maštaju svi oni koji svjetionike doživljavaju tako romantično. A opet, s druge strane, neka mistika i strahopoštovanje se uvlači u kosti svih onih koji provedu neko vrijeme tamo…
Spomenuo sam magle; pričao mi je otac jednom kako su te magle bile jako česte, i toliko guste da ponekad doslovno iz brodice, s kojom bi otišao ribariti koju stotinu metara od otočića, ne bi uspio razaznati konture lanterne. Iako je svjetionik relativno blizu obale, u tim danima, magle su ga poprilično izolirale. Sirena, koja se tom prilikom znala oglašavati, tuleći danima bez prestanka, jednostavno je tada bila dio svakodnevnice i morao si se naviknuti. A kameni zidovi od metra, u zgradi, koja je sagrađena još davne 1853. godine, i debele drvene škure i prozori, znali su koliko-toliko izolirali taj nepodnošljivi zvuk.
Moje sjećanje dopire do 1981. godine, kad sam imao dvije godine. Kako nisam tada imao ni sestru ni brata, bitno je bilo pronaći način za razbibrigu u trenucima dječje dosade. Obitelj svjetioničara, koji je živio stan do našega, imala je dvije curice, koje su mi tada bile jedino društvo. Mislim da bi mi se bilo puno teže sjetiti svega toga da nema fotografija iz tog vremena i mojih čestih zapitkivanja roditelja kako je bilo i što se dešavalo u to vrijeme…
Sjećam se jednog događaja, pred zimu, kad je otac pilao neka drva i baš je bila velika magluština, a znam i da je bilo tmurno, pa reklo bi se južno vrime. U mojoj dokolici, uzeo sam neku blanju, koja mu je trebala valjda poslužiti za izradu nečega od drveta, pitajući ga mogu li mu pomoći. Znam samo da mi je rekao da ne mogu, jer sam još mali, a kad budem mogao da onda neću htjet ;) znao sam biti vrlo tvrdoglav u svojim namjerama, no otac me često znao strogo razuvjeriti. Od tog trenutka, pa sve vrijeme, koje mi se pružilo biti na lanterni s ocem, bilo mi je najdraže gledati što on to radi, i upijati svaki pokret i svrhu posla kojim ubija vrijeme, kojeg, kako mi se tada činilo, na lanterni ima neprocjenjivo puno… Kako li sam se tada samo prevario…
|
|
|
