![]()
|
Život na lanterni
20.03.2005., nedjelja
3 - Rovinj
Sjećam se samo jednog dana u Rovinju te, 1981., kad sam bio s ocem, a on je sa mnom i majkom morao u grad po namirnice. Bilo je to na jednom trgu, u središtu grada, na obali. Bila je jedna fontana ispred kafića ili restorana di smo sjeli, a ventilator na prozoru razbijao je ljetnu vrućinu, koju smo osjećali. Baš zbog tog ventilatora znam da je bilo ljeto…
Upravo zbog tog jednog čudnog detalja, po kojem pamtim Rovinj, uvijek mi je bila ponovna želja posjetit opet taj grad i trg, pa i mjesto gdje smo ja i otac ispijali sok i produženu kavu (što i danas ima običaj piti)…
Prije nekoliko godina, kad sam bio na četvrtoj godini studija, kolegij je išao na stručno putovanje. Odredište je bila Istra; a Rovinj je bio "stožer", odakle smo svaki dan obilazili neki drugi dio Istre. Sjećam se dolaska u taj grad, nakon točno 20 godina, te pogleda kroz prozor autobusa, gdje sam vidio mutne konture Sv. Ivana na Pučini, koji mi je bio nikada bliže, a opet tako daleko… S mutnim sjećanjem dvogodišnjaka sam otišao na taj trg s velikom radošću u srcu, trncima na koži i pitanjem je li stvaran bio taj upečatljivi trenutak kojeg se sjećam? Dan je bio vrlo sunčan i idealan za razgledanje i fotografiranje. Kad sam došao na taj trg, slikao sam se, a na tome mjestu sam popio produženu kavu i sok ;) Došavši kući nakon nekoliko dana, pokazao sam ocu slike s pitanjem; prepoznaje li trg sa slike…
Tih nekoliko dana u Rovinju su uistinu bili nezaboravni, a obećao sam ocu i majci, čim se zaposlim, pokloniti im također nekoliko dana u tome gradu, jer oni ga, na kraju krajeva, daleko bolje poznaju od mene. Mene, eto veže samo taj jedan dan, detalj kojeg se sjećam od prije 20 godina, i želja da ga opet obilježim. No, povratak kući nije bio brodicom, na Sv. Ivana. Bio je autobusom, u pravcu juga, prema domu, di danas živim. Kroz prozor sam vidio još mutnije konture nečega za što sam izgleda jedino ja pouzdano znao što predstavlja. Jer, Sv. Ivan na Pučini je i nakon 20 godina s maglom ostao dobar prijatelj, a ja sam ga pomalo razočarano pozdravio do neke bolje prilike i obećao sebi i njemu: za slijedeći susret neću čekati 20 godina; St. Giovanni di pelago - Ci vedremo fra poco!
|
|
|
