Šaputanja jedne kapi

petak, 24.04.2015.

Zemlja

Zelenim proplancima želim ići, osjetiti vjetra dah na koži...
Želim gledati svoj obraz u najčišćem jezeru nad kojim budno stoji planina
I pazi na svaki i najmanji titraj koji bi mogao poremetiti njegov mir...
Nadmoćno stoji i pazi kao što majka osluškuje novorođenče kad spava...

Želim sjediti na travi čistoj i mekoj kao runo mladog janjeta,
Gledati srnu kako mirno prolazi kroz obližnju šumu, a slijedi je malo meko stvorenje,
Još nesvjesno Života, ali bezbrižno...

Leći na travu, gledati oblake čas tanahne, čas pune kako mijenjaju svoj izraz.
Osjetiti dolazak kiše na koži bilo bi predivno, nogama bosim bojažljivo gaziti livadama pomalo namočenim vodom, dovoljno da mi zablati noge i spoji me sa Zemljom.
Spoji me sa Majkom koja nas hrani, odijeva i održava Dah života...

Tom istom Zemljom koračali su naši preci boreći se za opstanak,
Ali za razliku od nas, cijenili su svaku biljčicu koju im je Zemlja uzgojila, uživali su u ljepoti i toplini svake zrake Sunca, bili zahvalni na svakoj kaplji vode...

Da mi je koračati njihovim stopama, probudila bi iskru Sjećanja u Sebi...
Probudila bi mudrog Starca satkanog od prošlosti.

Zar je ljepota odsječeno drvo, napola ranjeno koje stoji još uvijek krvareći?
Zar je ljepota magla od smoga u gradovima, mrtva jezera, nečiste rijeke?
Mudri starac koji je njegovao i poštivao svako drvo kao najboljeg prijatelja,
koji je zahvalno gledao svoj odraz u najčistijim rijekama, poslan je u zaborav,
čuči zarobljen u bodljikavoj žici pohlepe i egoizma u svakome od nas...

Pogledaj oko sebe! Osjeti ponovno zahvalnost i probudi starca...

četvrtak, 09.04.2015.

Puzzle jednog života

Kada sagledam svoj život dosada, događaji koji su slijedili jedan za drugim smisleno su se slagali u savršenom redu, kao puzzle.

Kada razmišljam o mladoj sebi, kao da gledam drugu osobu... Bila sam kao loše uštimana gitara koja još nije pronašla svog svirača. Koračala sam kroz maglu svojeg Uma identificirajući se s ulogama koji nam dodjeljuje društvo.
Ipak, i tada, život je bio prepun lijepih trenutaka koji su se kasnije pokazali ključnima za Buđenje. I ništa ne bih mijenjala jer je svaki, najmanji djelić puzzle potreban da se dovrši slika. Nevjerojatno kako se neke stvari odigraju mnogo prije glavnog dijela koji još nije ni na obzoru..

Kao mala, često sam se pitala zašto smo ovdje, zašto postojimo, odakle dolazimo? Ima li života u svemiru? Čačkala sam i kopala po svemu ne bih li saznala odgovore.
Ono što sam mnogo godina kasnije spoznala jest da sam odgovore tražila na krivom mjestu – vani, umjesto Unutra...

utorak, 07.04.2015.

Predaleko

Gledam te... Skočila si preduboko, predaleko od Sebe...
Plivaš među morskim duhovima prošlosti i budućnosti koja još ne postoji...
Ruke umorne, već polako ostaješ bez daha, grcaš se i padaš duboko na dno...
Tek tada uviđaš da si utonula u Sebe, nakon dugo vremena gledaš u svoje Svjetlo
Koje te nikad nije napustilo, samo je bilo zamračeno tamnim vodama emocija i boli...
Svi smo mi kao putujuće pero na vjetru Života, koje ponekad bude odnešeno na trn ruže,
pa nabodeno na trnu gleda ljepotu ruže i mirno čeka..
Ili ga Vjetar odnese na bujicu rijeke gdje uživa u ljepoti Neba dok ga voda nosi.
Možda padne u neko polugotovo gnijezdo i postane ona posljednja grana potrebna da se gnijezdo dovrši...
A možda dođe siromašnoj starici koja će njime napuniti prazni jastuk na kojem će odspavati posljednji miran san i spokojno ispustiti Dah Života.
Ne znamo kuda i koliko daleko će nas Život odnijeti.
Ali vjeruj, draga, da će te ostaviti točno tamo gdje je potrebno!
Bez obzira koliko trnovito ili vlažno bilo, to je tvoj Put.
Raširi srce i prihvati ga draga...

četvrtak, 02.04.2015.

Sve je kako treba biti

Tiho u sebi molim..
Molim da sve bude dobro.
Strah me, a istovremeno obuzima me nevjerojatan mir.
Znam da sam tu gdje trebam biti..
Koliko god se teško činilo, moram vjerovati.
Gledam duboko u sebe i vidim sebe -stvarnu sebe.
Nekoga potpuno različitoga od sebe.
Mirnoća, radost i razumijevanje svega - to vidim unutra.
Konfuzija, nerazumijevanje - to vidim izvana.
Gdje si bila -pitam se...
Zašto si se izgubila?

Kad gledam stvarnu sebe - vidim dom,
osjećam toplinu i mjesto na kojem jesam.
Osjećam to u svakome biću.
Svi smo slični..
Samo neki su se preduboko zakopali.
Prestali su zalijevati svoj vrt...

Bolest -strahota, kažu!
Ma nije.. Samo te probudi, protrese i polije nekoliko kapi po tvom vrtu
i ti se budiš!
Bolest je to što jest.
Život je to što jest..
Prihvacam sve što mi se dogada jer znam da me vodi u pravom smjeru.
Moje unutra odiše sigurnošcu da je to pravi put.

Koliko je trnovito bilo do njega doci -do sebe doci!
Ali isplatilo se!

Sve se dogada s razlogom.
Ponekad ga je teško naci, ali on je tu.

<	travanj, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Rujan 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (4)
Travanj 2015 (4)
Ožujak 2015 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv