Gledam te... Skočila si preduboko, predaleko od Sebe...
Plivaš među morskim duhovima prošlosti i budućnosti koja još ne postoji...
Ruke umorne, već polako ostaješ bez daha, grcaš se i padaš duboko na dno...
Tek tada uviđaš da si utonula u Sebe, nakon dugo vremena gledaš u svoje Svjetlo
Koje te nikad nije napustilo, samo je bilo zamračeno tamnim vodama emocija i boli...
Svi smo mi kao putujuće pero na vjetru Života, koje ponekad bude odnešeno na trn ruže,
pa nabodeno na trnu gleda ljepotu ruže i mirno čeka..
Ili ga Vjetar odnese na bujicu rijeke gdje uživa u ljepoti Neba dok ga voda nosi.
Možda padne u neko polugotovo gnijezdo i postane ona posljednja grana potrebna da se gnijezdo dovrši...
A možda dođe siromašnoj starici koja će njime napuniti prazni jastuk na kojem će odspavati posljednji miran san i spokojno ispustiti Dah Života.
Ne znamo kuda i koliko daleko će nas Život odnijeti.
Ali vjeruj, draga, da će te ostaviti točno tamo gdje je potrebno!
Bez obzira koliko trnovito ili vlažno bilo, to je tvoj Put.
Raširi srce i prihvati ga draga...
Post je objavljen 07.04.2015. u 10:10 sati.