Svijet u boci

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.

Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na

vonsmile@gmail.com

Image Hosted by ImageShack.us

Discover Gabon

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke

Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.

..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.

Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović

Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht

Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie

Svijet u boci

29.01.2007., ponedjeljak

Na jednoj ću već sići...

Kad sam se probudio, vlak je već debelo prošišao moju stanicu. To ustvari i nije bilo tako loše, jer uopće nisam siguran da sam baš na toj stanici zapravo i htio sići.

Postoji angedota s Mark Twainom kojeg je jednom kondukter upitao za kartu, a on ju očajnički počeo tražiti. Kad ga je kondukter utješio da se ne mora mučiti te da nema frke, jer gospodina Twaina svi poznaju, on je odgovorio da svejedno mora naći kartu kako bi on sam znao gdje putuje. Tako i ja više nisam siguran da li sam uopće imao stanicu na kojoj sam planirao sići, te u kom sam trenutku zaspao, čak dapače nisam siguran da li sam u pravom vlaku. Uglavnom, u trenutku buđenja pokraj mene je bio neki sredovječni čovo u halbcilindru, jedna zgodna mlada dama, i vojnik krležijanski neodređene uniforme. Jedno od njih, ako ne i dvoje, ako mene pitate, nazvao bi čistim viškom materijala. Obratite pažnju da bi višak komotno mogao biti i ja, jer je poznato da su neke žene voljele vojnike. Tad mi je sinulo da mi je tip u polucilindru ondekud poznat, pa sam se mahinalno u strahu mašio novčanika.
Čudno, sav novac za put je bio unutra, iako je izgledao kao falš novac iz monopolyja, no na to nisam obraćao pažnju, nego na činjenicu da u novčaniku nije bilo vozne karte, pa sam se našao u neobranom grožđu kao i Mark Twain, jer sad stvarno ne znam kamo sam ja to trebao stići. Odlučio sam priupitati suputnike, a kako se u životu volim koristi obrnutom logikom prvo sam upitao mladu damu. Ona je pak kao iz topa ispalila:

"Ako nekoga voliš, onda ga ne možeš zadržati" što sam smatrao istinitim, ali mi nije puno pomoglo u određivanu smjera. Uostalom, otkud bi mlada dama mogla znati gdje putujem, jer ionako nije sa mnom od početka putovanja.

Dok sam se pokušavao orijentirati primjetio sam da je vojnik u nekoliko minuta napredovao od običnog redova do kapetana, čak mi se učinilo da je osim zvjezdica na ramenu dobio i nekoliko sjedih, čime je mladoj dami postao jako privlačan. Što ćete, žene vole muškarce u uniformi.

Odlučio sam se potom obratiti tipu u polucilndru ali ovaj je ispalio još blesaviji odgovor "Meni je ipak najdraži početak". Kako nisam bio spreman za biblijske konotacije, naumio sam malo prošetati i eventualno pronaći konduktera, kad je kroz prozor doletio zalutali metak iz Burskog rata i prosvirao kapetanu, koji je u međuvremenu dogurao do pukovnika, lubanju. Mladu damu je to jako pogodilo, pa sam se našao dužnim pružiti joj utjehu, dok mu je tip u polucilndru ispreturao džepove.

Dovršivši premetačinu temeljito, okrenuo se prema meni i rekao "Hej, pa vojnik ima tvoju putnu kartu". I uistinu, na karti iz vojnikova džepa je bilo napisano moje ime i prezime, sa svim nabrojanim osobenim znacima(neobrijan, šaljivdžija, konzumira pive na benzinskim stanicama), tako da nije bilo nikakve sumnje, to je bila moja karta. Pored toga vojnik mi se učinio užasno poznat, kao da sam ga već vidio u nekom drugom ratu. Na kraju se u jednom trenutku zadnjim naporom snage i onako prosvirane glave(a nije to baš neki lijep prizor, rekao bih) pridigao i rekao mi , tj. više je to otpjevao.
"There were three of us this morning
Im the only one this evening
But I must go on;".

Nakon toga izdahnuo je filmski( btw. može li čovjek umrijeti u trenutku dok udiše, mislim mora li se baš izbaciti taj zrak iz sebe? Ili si živ dok tu posljednu trunku kisika ne izbaciš van?).

Mlada dama u tom trenutku se rasplakala, pa je polucilndraš iskoristio situaciju i krenuo je tješiti, što mi nije bilo drago, ali nisam imao više vremena. Već sam ga ionako dovoljno izgubio u ovom blesavom kupeu, i morao sam saznati gdje silazim. Međutim odjednom je to s kartom postalo komplicirano, poprimila je dimenzije i oblik telefonskog imenika Mexico Citya s okolicom, i na moj užas, u mojim rukama vidno se povećavala, tako da nikako nisam mogao saznati gdje silazim. No saznao sam telefonski broj stanovitog Rubena Artoresa, koji radi vrhunske bačve, pa vam ga mogu preporučiti ako ćete peći rakiju(nažalost dalje od slova A nisam proučio materiju).

U međuvremenu su se tip u polucilndru i mlada dama vjenčali. Ceremoniju je obavio vlakovođa, koji ima pravo obaviti zakonski čin vjenčanja, ako se u vlaku ne nalazi druga kompetetna osoba. Iskoristio sam gungulu da ga upitam za moj slučaj, ali on je odgovorio da on samo vozi i vjenčava , te se nema vremena baviti izgubljenim putnicima. Na moje pitanje da mi bar ljubazno ukaže na smjer kamo ide vlak odgovorio je "Da ak on dela ovaj posel tulike godine, i ni se mešal u ono kaj su drugi odredili, zakaj da ja razbijam glavu tim."

Odgovor je imao nekog smisla, no nije mi baš pomogao. Sad sam se već osjećao jako umorno te se odlučio malo odmoriti u nadi da ću se probuditi pametniji, te da novopečeni par neće konzumirati preglasno svoju prvu bračnu vožnju.

Sanjao sam gorući Andrijin križ.

Probudio sam se sav u znoju, i kraj mene je bio samo kondukter koji me je nudio cigaretom. Iako godinama ne pušim, prihvatio sam a onda me je upitao želim li limenku pive. Pristao sam, platio lovom iz monopolyja i ljubazno zahvalio.

Čudno, uopće ga više nisam imao potrebu pitati za smjer. No ipak na izlasku, tip se sam od sebe okrenuo i rekao mi "Još nitko nije nije fulao svoju stanicu, iako je gospodin Mark Twain bio vraški blizu".

Ostao sam sam u kupeu, i tek nakon toliko vremena, pogledao kroz prozor. Vani je bila Mongolija ili možda Lika ili Čile svejedeno, slike su se mijenjale ko na pokretnoj traci.

Palo mi je na pamet, kako mi se uopće ne žuri stići iz tog vlaka. Malo mi žao samo mlade dame, ali samoća je preduvjet dobrog putovanja.

- 21:43 - Komentari (18) - Isprintaj - #

23.01.2007., utorak

Šokantno- pet stvari koje ne znate o meni....

Vidim ja sve je ulovila manija razotkrivanja. I tako ja se nadao da ću saznati tko se ševio u troje, tko je homić makar i latentni, tko se nakrao u Oluji, tko je vanbračno dijete mame direktora i oca žigola, a tko je liječen od alkoholizma u 16-toj te osmi ortak u društvu paraplegičara s dionicama Šamačke industrije tekstila(skraćeno ŠITa), kad tamo ljudi uglavnom priznaju da imaju krive prste, duge trepavice, madeže na tabanima i ,u naletu srčanosti, da kradu papir u firmi.

Zato slijedi jedno istinsko i dubinsko razotkrivanje, iz kojeg ćete vidjeti kako strašne mogu biti ljudske tajne, i kad bez dalke na jeziku progovorim o stvarima koje ne znate o meni, očekujem da ćete se i vi nakon ovog dubinski razotrkriti.

Da progutam knedlu, i krenimo.

1. Nisam u nikakvom rodu s Arseniom Hallom, crnačkim komičarem, naročito popularnim krajem osamdesetih.
2. Nikad mi u životu Armenac nije platio piće, i shodno tome ni ja nisam uspio počastiti nijednog Armenca.
3. Nikad se nisam vozio u Cepelinu. Doduše jednom sam vidio jedan reklamni iznad grada.
4. Mlađi sam od Paola Magellija.
5. Odgovorno tvrdim nisam nikad bolovao od Žute groznice.

Eto, sad očekujem vas da iz dubine duša izvučete svoje najdublje, najskrivenije i najmračnije tajne....

- 08:56 - Komentari (13) - Isprintaj - #

22.01.2007., ponedjeljak

Na što pomislim kad se prisjetim prijateljice S. J.(36), koju nisam vidio 15 godina, jer se dislocirala 800 km...hm, južnije

Na Balaševićev stih:

Nekoć si me čudila, danas bi mi tako legla

Extended mix

Imati (36) je naročito zajeban osjećaj.
Imati (36) je naročito dobar osjećaj.

Imati (36) je isti osjećaj , kao i bilo koji drugi(osim što nije isti kao imati (21)).

Sve u svemu

Tražim dobrog apotekara da mi prepiše efikasan lijek za Stormy monday.

O, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi.
....

- 07:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

18.01.2007., četvrtak

Tržište sitnih usluga i potraga za ravnodušnošću

Neki dan sjeo sam na cugu s curom(čudno mi je reći ženom) koju nisam vidio otprilike 4 godine. Nekada davno sam bio grozno zaljubljen u nju, toliko da sam radio iracionalne glupe stvari i ponašao se baš tako kao što se zaljubljeni bedaci ponašaju. Kretenski. Sad je trebala neku sitnu uslugu, i ja sam joj je napravio, i tako, sjedili smo nekih trifrtalj sata pričajući o najopćenitijim stvarima na svijetu: ona je sad udana, ima dvoje djece, traži bolji posao, živi daleko od Zagreba i cijeli život će dovršavati kuću koju su nedavno počeli graditi. Nebitno zapravo, fascinantno je koliko me je sve to toliko malo zanimalo, i koliko sam potpuno zaboravio ama baš sve što sam prema toj ženi osjećao. Mogao sam tu uslugu napraviti bilo kome iz kvarta, susjedu, poznaniku, bilo bi isto, sve je nestalo, samo spoznaja da ja tu ženu(eto ipak rekao sam) znam iz nekog života prije, ali nisam baš siguran što se u njemu događalo. Na kraju mi je, u znak zahvalnosti poklonila veliku Milka čoksu , pozdravili smo se, i to je to. Kako nisam ultimativni fan slatkog, pala mi je na pamet pragmatična ideja. Naime za koji dan moram se naći s još jednom curom, u koju nisam bio zaljubljen baš toliko, ali možda ipak malo jesam, pa ću čokoladu onda proslijediti njoj, jer ja pak nju trebam zbog jedne sitne usluge. Kao u onom prastarom štosu s bombonjerom, koja prođe puno ruku kao poklon, pa se na kraju uvijek vrati prvom kupcu, ali sad već dobrano isteklog roka trajanja. Htjeli ili ne htjeli, život se nekako na kraju svede na tržište sitnih usluga i proslijeđivanje bombonjera.

* * *

Na nekom tulumu prije par godina, pričao sam u nekom kutu s jednom curom(dobra spika uvijek je u nekom kutu, uz prečicu za svemir), držeći se čvrsto i pouzdano svoje litre i ona me je u toku razgovora iznenada upitala "Čega se najviše u životu plašim?"(bože mora da se grozno upucavam). Ni sam ne znam zašto ispalio sam kao iz topa "ravnodušnosti". Ovih par godina kasnije, nije mi jasno plašim li se ravnodušnosti još uvijek, ili je naprotiv, želim kao jednu od mogućnosti da mi ona postane pomalo nevoljko izbarani čuvar od iznenađenja zvanog život. Odnosno da li je ravnodušnost nešto od čega treba bježati, ili mi se čini kako je biti ravnodušan- naprosto jednostavnije. Moram reći da nemam blage veze. Ali ću nazvati na ovih dana curu s kojom sam na tom tulumu o tome pričao, jer smo u međuvremenu postali veliki prijatelji, pa ću je upitati, a usput ćemo otići na cugu. Prema prijateljskim savjetima, nikad nisam bio ravnodušan, iako je moguće je da sam ih, kao i svi uostalom, ponekad ignorirao.

- 23:46 - Komentari (27) - Isprintaj - #

13.01.2007., subota

Baš kao Cohen(Fragment 19)

Hornby je samo donekle imao pravo. Naime, on tvrdi da su najbolje one pjesme koje volimo same po sebi, a ne one u koje smo ugradili neku osobnu priču. Ali ako živiš uz glazbu tolike godine, nemoguće je pobjeći od toga da se u neke pjesme ugradi dio tvog života, tužan ili radostan svejedno. Zanimljivo je da ja pjesme koje meni funkcioniraju kao emocionalni podsjetinici, gotovo nikad ne puštam sam od sebe, a mnoge čak ni ne posjedujem u svojoj, ne baš maloj, kolekciji. Znam da ću ih uvijek čuti na radiju, u autu, šetnji, birtiji, zgromit će me kao mali derivati sreće ili tuge, i izvući nešto iz neke moje tajne ladice(tu ladicu sjećanja zamišljam kao one koje vire iz tijela kao na Dalijevim slikama)te nakratko otvoriti neku sliku iz prošlosti koju sam, srećom ili nažalost, zaboravio. Tako Hendrixovu Wind cries Mary nisam pustio godinama, a onda sam je, čuo jedne tužne nedjelje na radiju u lokalnoj birtiji kad smo, kao u lošem filmu, u bircu ostali samo ja na šanku i konobarica i pričali-valjda o ponedjeljku. I sjela u je pravi trenutak, iako je trenutak koji je toj pjesmi dao status emocionalnog okidača, prošao toliko davno, točno toliko davno da ga samo pjesma može spasiti od zaborava. No Hornby griješi samo utoliko što je nekim pjesmama dobro dati značenje čak i već kad ih prvi put čuješ, kako se poslije ne bi iznenadio, i kako bi sačuvao ne samo pjesmu, nego i sebe od svega onog čime bi te ta pjesma mogla pogoditi. Hoću reći, neke pjesme je bolje izabrati odmah u vlastiti tim, nego im dozvoliti da se njima okoristi protivnička momčad. Momčad tuge i krhotina sjećanja. Objašnjenje malo kasnije.

Glazba je inače bila u mom životu, bila mudar odabir. Otkad sam u nekoj 13 ili 14 godini otkrio magičnu moć rok glazbe, a potom i mnogih drugih žanrova, uvijek sam imao sigurno utočište kad sam trebao mali bijeg od realnog svijeta, no napolijetku glazba se ispreplela sa svime što radim, i postala toliki bitan dio mog svijeta, da gotovo nema situacije, a pogotovo ne one emocionalno nabijene, uz koju mi se i glazba i pjesme ne motaju po glavi i daju mi odgovore. Nekad posredne i teško dokučive, ali da, ipak odgovore. Da želim neposredne odgovore, otišao bi gatari a ne bi pustio da mi akordi i stihovi određuju način na koju ću navečer zatvoriti oči i sučelit se novim danom. I ono što mi je drago, nikad glazbu nisam dovodio u pitanje, sjećam se jednog briljatnog Rutvičinog posta o fazi negirala svoju sklonost glazbi, dajući joj efemernu ulogu pubertetske faze, pa čak i prodala sve ploče, ali se srećom ponovo opametila. Srećom i po nas koji ju smo je upoznali baš zbog zajedničke ljubavi prema glazbi. Mnogi ljude to urade, prerastu školu, faks, odrade zakašnjeli pubertet i negdje u srednjim dvadesetima, glazba postaje samo zvučna kulisa za nabavku ikeinih stolića, u što se pretvori i sam život.

Ja sam nekako s usvajenjem glazbe odjebao dječake snove da budem policajac ili astronaut, i poželio biti nešto kao muzičar, iako naravno nikad nisam uspio savladiti ni osnovna dva akorda na gitari. Ali nekako od početka u tim maštarijama nisam vidio sebe kao čupavca za kojem vrište curice(iako sam čupu imao i ekčuli curicama se sviđala, ono što je najbolje i što mi danas izgleda nevjerovatno kad gledam svoje slike s čupom da sam ja zapravo -kovrčave kose), kao ni nabusitog pankera, niti briljatnog gitarskog heroja(dobro to jesam, valljda zbog ovog heroj). Naime ja sam uvijek htio biti neka elegantna manga, kuler s iksutvom koji ima što reći, pa ako se to curicama svidi, dobro. Iako, ja sam uvijek htio svidjeti samo nekim određenim djevojkama, a nisam baš siguran da su me one doživljvale kao singer/songwritera s puno pređenih kilometara. Zapravo maštao sam da sam nešto kao Leonard Cohen, elegantni (tada sredovječni) pjesnik u crnom odijelu i bijeloj košulji, s pljugom u jednoj ruci, knjigom u drugoj, i napola ispijenom čašom vina. Cohen zasigurno nije imao problema da nađe cure koje će ga slušati, uvjerene da će neku sljedeću pjesmu posveti baš nekoj od njih. Tja, nisam kanadski židov, jedini sako koji imam sam kupio prije više od 15 god i ne usudim se ni probati ga iz razumljivih razloga, bijelu košulju nikad nisam ni imao, a ionako bi sigurno kad tad prolio vino po njoj . Ali ajde bar imam dubok, kažu vrlo ugodan glas, pa neka mala poveznica postoji. A pjesme sam prestao pisati negdje u 19-toj, možda baš zato što nemam sposobnosti dodati im melodiju. Ili sam se uplašio praznog prostora koji ostaje iza svake pjesme. S prozom je lakše, prazan prostor samo popunjavaš riječima, i ne brineš da će neko jednog dana zviždukati tvoju priču.

Godinama sam možda izgubio iluziju da ću postati Cohen, ali njegova muzika mi i je dalje ostala jedna od najboljih stvari koje se u ovom dijelu svemira mogu naći(iako ni krvavice sa zeljem nisu loše). Možda postoji neki paralelni svemir, u kojem sam ja Cohen, a on tuguje uz moju glazbu, ali čak ni s ovako raspoređenim zvjezdanim kartama ja nisam nezadovoljan.

Neko vrijeme gubio sam osobu koju volim. Gubio sam je svaki dan sve više, i svaki dan smo oboje sve više znali da se međusobno gubimo, ali smo jedno vrijeme stvarali iluziju da se ljudi koje se vole ne mogu izgubiti, i da će se stvari riješiti same od sebe. Kao stari lisac, možda ne takav kao Cohen, ali ipak iskusan, trebao sam znati da je to nemoguće, sve te silne pjesme i emocionalni rokovnici su mi cijelo vrijeme davali crvena signalna svijetla za opasnost, ali ja sam ih ignorirao. Kao da sam čekao odjavnu špicu, znajući da se ne moram uzrujavati, jer je riješenje moje priče u sigurnim rukama lošeg holivodskug scenarista.

Na kraju sam je naravno, i izgubio. I od svih gorčina koje ostaju iza takvih stvari, a koje ipak spadaju u moj osobni blues(svi su bluesovi osobni, tuga se ne dijeli okolo letak) ako i izbacimo taj emocionalni faktor, je najgore što sam izgubio jednu divnu, izvanrednu osobu, jednu od onih ako ih poznajete pomislite da vaš život nije protraćen, ako imate nekog takvog u svojoj blizini. Jer, pomislite da i vi nešto vrijedite, a za tako nešto potvrdu ipak nećete naći u pjesmama. Pjesme daju puno odgovora, ali za najvažnije, konzultirajte prijatelje.

I sad se vraćam na ono objašnjenje i na Cohena, na ugradnju osobnog momenta u pjesmu, kako bi bar malo ublažio demon tuge i pretvorio tu pjesmu u svog pouzdanog prijatelja. Slušam album "I am yor man" iz istoimenog filma, u kojoj su sve pjesme Cohenovi klasici, ali u izvedbi drugih izvođača. Ekipa prvoklasna -Rufus Wainwright, Handsome Family, Nick Cave, Jarvis Cocker itd, itd. Međutim, stvar koja emocionalnom izvedbom pogotovo pogađa je "If it be your will" Antonya.
Slušajući je danas, desilo mi se katarzično iskustvo, tuga je krenula iz pleksusa, a svakom notom koji je proizvodio taj čudesni, pomalo kićeni i operetni glas se pojačavala, i zatim se cijelo vrijeme kolebala hoće li me preplaviti po svim dijelovima, ili će jednostavno izaći iz mene, jer sam joj postao pretijesan. I u trenutku kad je završila pjesma-odjednom sam se osjećao puno bolje, kao kad naglo nestane zubobolja koja vas je cijelo vrijeme klala. I onda mi je sinulo zašto. Anthonyja smo često slušali kod nje, ležeći na krevetu, i ona ga je zapravo obožavala, a ja gotovo da prije nisam ni čuo za njega. Cohen je već, kao što znamo, oduvijek moj pratilac, čak me jednom zezala "Da se vidi da imam preko 30 godina, čim imam Leonarda Cohena u kolekciji. E pa, mačak imao sam ga i s 19". I sada, kao u nekom epilogu, oni su se spojili u ovoj čarobnoj pjesmi, koja je sad na neki uvrnut način postala naša. Uvrnut, zato jer dobivam našu pjesmu kad nas zapravo više nema, iako enciklopedija zaljubljivanja kaže da se zajedničke pjesme stvaraju na početku veza, a ne na kraju. Ali ja sam se time zaštitio, našao sam svoj mali derivat tuge, koji će me štititi, jer je, kao svemir u orahovoj ljusci, u tih 5 minuta i 54 sekunde trajnja ugrađeno sve što sam izgubio, ali će me uvijek podsjećati samo na jedno-koliko je sve vrijedilo. Znam da tu pjesmu neću često slušati, niti je možda sam puštati, ali da će me u budućnosti uvijek sama naći i podjsjećati na ono što je rekao Faulkner,a to je da između ništavila i tuge uvijek bira tugu. I da možda nisam Cohen , ali da mogu ispričati jednu tužnu ali i prekrsanu priču, ako nikome onda bar samom sebi, a ta je priča vrijedna ponavljanja.

Na kraju pjesme pogledao sam nebo, nevjerojatno je kako je danas izgledalo lijepo. Jarko crvena boja koja se hrvala s sumrakom, kao u ljubavničkom činu, točno pola neba je bilo crveno, pola tamno. Kao da se i dan ponaša kao ostavljeni ljubavnik i odbija da zađe bar još neko vrijeme, iako zna da mora.

Poželio sam obući crni sako i košulju, i otići na neko elegantno mjesto, zapravo otići bilo kamo. Ali, nisam. Sjeo sam i krenuo ispričati priču. Baš kao Cohen.

P.S: Nemojte me pitati zašto ovo fragment 19 u naslovu. Zato.

- 17:24 - Komentari (10) - Isprintaj - #

10.01.2007., srijeda

Krečana gospojice....

Otprilike tako nekako je nekoć davno na titlu filma, srpski prevoditelj objasnio stanje Hunphrey Bogarta na slici dole

Krečana je naravno iz mitske Casablance, a Bogart, odnosno Rick, je proklinjao što je od svih birtija(caffea, moš mislit) na svijetu morala ući baš u njegovu. Pri tom je čika Rick zaboravio da je ipak donekle bio u povlaštenoj poziciji, jer je eto, bar imao vlastitu birtiju, u kojoj je mogao piti na vlastiti račun.

A i, još je na kraju ispalo, da je na kraju žrtvovanje vlastite ljubavi bilo isprepleteno s herojski činom. Ili kako je naglasio Bora "Đubre do kraja" Čorba "Odlazi Ingrid Bergman".
Gotovo da čovjek pomisli da je rat romantičan. Gotovo i da je, ako zanemarimo sitnicu od 20 miljuna mrtvih.

Nema veze, Casablanca je i dalje divan film, ja ga jednom u par godina uvijek ponovo pogledam, bio u krečani ili ne. Uz to pruža i iluziju da iza tugovanja i bluesa s enormnim količina alkohola, sljedi herojsko iskupljenje. Možda ipak slijedi i otrežnjenje, iako se pravi Bogi uvijek brzo pobrinuo da se to stanje dugo ne održi. Do herojstva, pa i onog na jedan dan, je sve teži doći, možda i zato jer je rat već davno završen(onaj od prije), i jer su Rusi već na Reichstagu. A nema više ni Bogija, ali nam je ipak ostavio mogućnost da skupa s njim tugujemo u crno bijeloj tehnici. Stare fore su najbolje, čak i kad je krečana posrijedi.

- 11:54 - Komentari (8) - Isprintaj - #

07.01.2007., nedjelja

Dva ujutro(ponekad se vrate)

Ako si živ i budan u dva ujutro, znači da su demoni koji su trebali doći u ponoć loše obavili svoj posao i da su zapravo opasni kao i ateisti iz Benediktova pakla.

Dmj je recimo, upravo preživio jedan ujutro
To je zbog Steve McQueena. Imati Steve McQueena na svojoj strani u 1 ujutro velika je prednost, čak i kad je ovaj mrtav cijelih 18 godina. Navikli smo da mrtvi čuvaju žive tolike miljune godina, pa neka bude, iako logika kaže da je to radikalno sumnjiv koncept.

Ali logika kaže da ne bi trebalo pisati blog u dva ujutro, pijan i očekivano sam.
Ali logika nema pojma, kao što ni vampir ništa ne zna o iseljavanju.

Jer u dva ujutro dovoljno je da put do zida na kojem je tvoj krevet do suprotnog zida nije prazan. Tamo je npr. primjerak Tetoviranog čoveka Ray Bradburyja, biblioteka Kentaur, urednik Zoran Živković, antikvarni primjerak iz 1979, (iste one kad je umro Steve McQueen) i poklon drage osobe, smjestio se na pola puta na tepihu između nabacanih Gastona, Aster Blistoka, prva dva albuma Ian Duryja, dvdova Quadrophenie , Whitnaila i mene, Big Fisha(a to je samo ono što prvo vidim u alkoholnoj izmaglici) i još...nekoliko desetina, stotina- knjiga, stripova, časopisa, filmova, albuma... koje si u 36 godina pokupio kako se večeras u dva ujutro ne bi osjećao usamljeno i prazno. 36 godina gomilaš stvari samo zato da ovu večer u dva ujutro ne bi bio tužan.
I, gle vraga, uspijeva ti pomoći.

Usprkos svemu pa i kilavim demonima, to ti se čini sasvim logično, i nekako vjeruješ da ima i promašenijih egzistencija.

Važno je stvoriti kalup, i dočekati jutro.

Dva ujutro, kažu ipak je doba za spavanje. Doduše, ponekad se vrate, rekao je u jednoj priči Stephen Kinga, ali to je neizbježno. Oni se uvijek ponekad vrate ali ko ih jebe, ti imaš Steve McQueena i gomilu pjesama na svojoj strani. Ako si se uspio obraniti kad si imao 9, i kad je McQueen još bio živ, večeras ti više sigurno ne mogu nauditi. Možda i zato jer je već skoro tri ujutro, i jer su dobrano zakasnili.

- 02:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

04.01.2007., četvrtak

Najebali ste...

Sutra mi VIP daruje cijeli dan jabalescu telefoniranja prema svim zemaljskim i mobilnim operatorima u zemlji. Ima li netko lud ko želi da ga zvrcnem? ...(Hej hej, stani malo) imam nešto važno da vam kažem... smijeh

- 16:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>