Ako si živ i budan u dva ujutro, znači da su demoni koji su trebali doći u ponoć loše obavili svoj posao i da su zapravo opasni kao i ateisti iz Benediktova pakla.
Dmj je recimo, upravo preživio jedan ujutro
To je zbog Steve McQueena. Imati Steve McQueena na svojoj strani u 1 ujutro velika je prednost, čak i kad je ovaj mrtav cijelih 18 godina. Navikli smo da mrtvi čuvaju žive tolike miljune godina, pa neka bude, iako logika kaže da je to radikalno sumnjiv koncept.
Ali logika kaže da ne bi trebalo pisati blog u dva ujutro, pijan i očekivano sam.
Ali logika nema pojma, kao što ni vampir ništa ne zna o iseljavanju.
Jer u dva ujutro dovoljno je da put do zida na kojem je tvoj krevet do suprotnog zida nije prazan. Tamo je npr. primjerak Tetoviranog čoveka Ray Bradburyja, biblioteka Kentaur, urednik Zoran Živković, antikvarni primjerak iz 1979, (iste one kad je umro Steve McQueen) i poklon drage osobe, smjestio se na pola puta na tepihu između nabacanih Gastona, Aster Blistoka, prva dva albuma Ian Duryja, dvdova Quadrophenie , Whitnaila i mene, Big Fisha(a to je samo ono što prvo vidim u alkoholnoj izmaglici) i još...nekoliko desetina, stotina- knjiga, stripova, časopisa, filmova, albuma... koje si u 36 godina pokupio kako se večeras u dva ujutro ne bi osjećao usamljeno i prazno. 36 godina gomilaš stvari samo zato da ovu večer u dva ujutro ne bi bio tužan.
I, gle vraga, uspijeva ti pomoći.
Usprkos svemu pa i kilavim demonima, to ti se čini sasvim logično, i nekako vjeruješ da ima i promašenijih egzistencija.
Važno je stvoriti kalup, i dočekati jutro.
Dva ujutro, kažu ipak je doba za spavanje. Doduše, ponekad se vrate, rekao je u jednoj priči Stephen Kinga, ali to je neizbježno. Oni se uvijek ponekad vrate ali ko ih jebe, ti imaš Steve McQueena i gomilu pjesama na svojoj strani. Ako si se uspio obraniti kad si imao 9, i kad je McQueen još bio živ, večeras ti više sigurno ne mogu nauditi. Možda i zato jer je već skoro tri ujutro, i jer su dobrano zakasnili.
Post je objavljen 07.01.2007. u 02:50 sati.