| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Znate li prepoznati zlo?
- 08:27 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
Kutak za diktatore Ti si zapravo dijete, i to je ono što te čini tako prokleto strašnim Dr. Nicholas Garrigan- Idi Aminu, naravno debelo prekasno.... |
Naranča na stijeni i vječiti atletski miting
- 00:52 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
|
Ako vam imena Doug Padilla, Mati Vanio, dr. Thomas Wessinhage, Salvatore Antibo i npr. Alberto Cova ne znače ništa, to je sasvim uredu. Takvo što nitko ne bi trebalo pamtiti, to što ih ja pamtim, ne znači ništa, jer obično pamtim takve gluposti, a ono što bih možda trebao pamtiti zaboravljam. Objasnit ću vam tko su ti tipovi, no prije toga ću sebi pokušati dozvati jedno drugo, pomalo krnje, sjećanje. Ima tome kusur godina, stajali smo na obali, ona i ja, i ja sam tad dobio naranču. Ona me je gledala, bog zna što je sadržavao taj pogled, ali u njemu nije ni prijekora ni mržnje ni bijesa, samo možda malo tuge. Ne znam što je sadržavao moj pogled, ali ja sam zavitlao naranču i bacio je u stijenu. Naranča se rasprsla na stijeni, i do dana današnjeg , to je jedna od najružnijih stvari koju sam napravio u životu. Možete reći da ako je bačena naranča jedna od najmučnijih uspomena koju imate, da vam savjest može biti mirna, možda, ako znate što je bilo sadržano u toj rasprsnutoj naranči. Ali ja više ne znam, i zato je ta naranča tako opasna. Ona je otišla tada, ne radi naranče, svakako ne radi naranče, ali ja se ne mogu sjetiti radi čega. Sve je prekrila ta naranča koja se rasprskava na stijeni, mogao bih nabrojati tisuću i jednu razlog zašto je ta naranča bitna, ali ga ne mogu dozvati u sjećanje. Bitno, kao što rekoh, zaboravljam. Petar Pan nije se mogao sjetiti imena Kapetana Kuke. Nikad ne pamtim imena ljudi kojih ubijem. Danas bi s takvom izjavom završio u Haagu, a ne u bajci. Ništa nije teže dozvati od ubijene uspomene. Ovi momci ispočetka, ta čudna imena , (a DMJot- i Ribafish će znati ko su) to su trkači na duge staze , na 5.000 i 10.000 metara, s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina. Možda sam s nekim od njih napravio i galimatijas, možda neki od njih nikad nisu trčali zajedno, no svi oni u mom sjećanju trče jednu veliku i važnu trku. Pri čemu je sasvim nebitno, tko je od njih pobjeđivao, ako netko uopće jest. Imam negdje desetak godina, i u našoj kući u Lici ležimo na krevetu otac i ja gledamo stari crno bijeli televizor, onaj sa stabilizatorom i lampama s one strane ekrane, onaj kojem treba 10 minuta da se zagrije i počne raditi, i onaj na kojem uvijek nešto zuji, na kojem je slika svinuta u kutevima i na kojem glas komentatora zvuči kao vapaj umirućeg. Gledamo zajedno atletski miting u Zurichu, jedne ljetne večeri, i stvar je neobično važna, kao da se upravo događa neka akcija RAFa ili Crni rujan opet uzima neke taoce, pa ipak iako nema tu nikakve takve dramatike, nego samo gomila atletičara od kojih će neki od njih svoje otrčane sekunde pretvoriti u zlatne poluge, oči jednog dječaka prikovane su u taj ekran. Ima li nebitnijeg sjećanja od ovoga? Ali ipak ja promatram važno svog oca kako gleda tu utrku, i ja jednako tako intenzivno buljim u svijet u kojem se Padilla, Vainio, Wessinhage i ostali jedva naziru, no oni će od sad zauvijek trčati tu trku, tako neobično važnu. Ta davna ljetna večer i taj zurirški miting postaju jedna od najljepših uspomena u mom životu, sjećam se baš svega -smirenosti oca, zujavog televizora, mirisa sobe, zvukova, do posljednjeg detalja. Zašto to pamtim a ne druge stvari,npr. one zbog kojih je godinama kasnije naranača poletjela u stijenu, kao što rekoh, ne znam. Ili neki dan uzimam knjigu koju sam, ne tako davno, dobio na poklon s posvetom. Na knjizi je pisalo, uvjeren sam u to, jednom je tamo, u toj posveti pisalo za mog M. Međutim otvaram knjigu, pogledam i na njoj piše samo za M. Ono mog se negdje izgubilo, ne nisam pritom samo umislio da je to ikad tamo pisalo, pisalo je, ali sad ga više nema, kunem se da ga više nema, a ja ga nisam precrtao korektorom u nekom trenutku pomračenja. Što će mi trenuci pomračenja, uz ovakva izbrisana sjećanja. I buljim u u to posvetu, i da ga jebeš, nema tog posvojnog pridjeva, iako bi po svojoj logici trebao tamo biti. I odjednom mi se to učini sasvim logično. Jednostavno svijet za mog M. se pretvorio u naranču na stijeni, nešto što se jednom događalo, ali su ga moji emocionalni moljci pojeli i ispraznili sav sadržaj koji bi mogao staviti u riječ mog. Ostalo je samo za M, a taj svijet već poznajem, nekako mi je logičan i poznat, i s njim nemam problema u sjećanju, moljci ipak ne mogu pojesti baš sve, ostave ti barem jedno slovo i razmrskanu naranču. Samo mali broj stvari sačuvaš u sjećanju, sve druge pretvoriš u niz postepenih, ali sigurnih, umiranja. Na kraju si zbroj svega što ostane iza svakog tog malog nestanka, nekad ne više od naranče na stijeni, ili sjene dugoprugoša na starom televizoru. Emocionalni moljci nisu čuvari nego žderači sjećanja, i zato su tako efikasni. Uvijek kažemo nikad nećemo zaboraviti i uvijek, naravno, zaboravimo. Ne pokušavam se više sjetiti, niti doznati koje je sjećanje sakrila naranča na stijeni, iako je možda bilo bitno, kao što i ne znam kamo je nestala riječ mog u onoj posveti. Umjesto tog dozivam sjećanje u kojem se privinem uz oca i gledam miting u kojoj Padilla, Vainio, Wessinhage, Cova i ostali trče svoju vječnu utrku. Dobra je to utrka. Uzaludna, kao i sam život uostalom, ali je jedan dječak gleda s uvjerenjem , da ti se u tom životu, baš ništa važnije od te trke, nikad više neće ni dogoditi. |
Ako me baš jako volite...
- 19:06 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
...onda niste normalni. Dobro znam da niste normalni, čim čitate ovaj blog, no ako me baš istinski jako volite, onda ćete mi za roćkas kupiti ovo. U Maggie i Hopey zaljubio sam se još prije dvadesetak godina, kad je izašla samo jedna epizoda u beogradskom časopisu Ritam, znači puno prije nego sam se zaljubilo u većinu cura u svom životu. Pa ako volite vi mene, ja ću pak saznati dali sam ja i dalje zaljubljen u njih... Mada znam odgovor. (Ovako star a zaljubljen u pankerice, sram ga budi) A ako me baš ono urnebesno volite, onda ćete zavući ruku u džep, i kupiti mi i ovo još pride:  Tu nema Maggie i Hopey, ali naslovnica obećaje, da bih se opet mogao jako zaljubiti... Što ćete ja sam jako zaljubljive prirode. No, ajde što je sad, znam da je skupo, ali imate 8 mjeseci vremena, pa počnite štedjeti... Ajde ajde piva manje svake subote za šankom i već ste na pola puta. A i bit ćete pametniji. Pa nije vrag da će na kraju ispasti da ipak sebe najviše volim sam... |
Dilema dana
- 10:18 -
Komentari (36) -
Isprintaj -
#
|
Da li potrošiti svu svoju ušteđevinu, i još se uvaliti u dug za neku lovu, te dignut stambeni kredit na oko 25 godina da bi kupio silnih 45 kvadrata novogranje, a koju vjerojatno neću nikad ni otplatiti, jer nijedan moj muški predak nije doživio 60-tu unazad nekoliko generacija. Ili odjebati sve to, i na jesen kao čovjek s drugom dmj-otom otići na trotjedno putovanje transibirskom željeznicom i vidjet Rusiju, Kinu i Mongoliju uz osigurane silne količine votke. My own private Gulag. Ha? |
Svijet po Jamesu
- 19:20 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
 Tog ponedjeljka sam se probudio najsjebaniji unazad milion godina. Bila ja kišurina, odvratno vrijeme, morao sam na posao, iako bi se najradije uvukao u najdublje mjesto u mom jastuku i ostao na njemu još koju dekadu. I s osjećajem praznine i definitivnog shvaćanja da je zaista gotovo, zauvijek, i da imam novu posudicu s gubitkom u mom životu. Baš kao polica sa začinima, a svaka nosi neko ime. Od svih kolekcionarskih navika, ova mi je nekako najmanje draga. Ponedjeljak ne mari za police s prazninama, a i treba raditi kako bi se prave police napunile, pa me prisilio da se dignem i odem na posao. Hvala mu na tome... Lila je kiša , i ja sam dalje bio u offu, a ni Sportske novosti nisu naročito pomagale. Sjedio sam u kafiću do firme i uvlačio gutljalje kave, a ponedjeljak i dalje nije izgledao previše milostiv. I onda, krenula je ta stvar na radiju. Thats the living(ne, ne zove se tako). I sad doslovce odjednom, osjetio sam se dobro. Ali baš dobro, ne onako malo bolje, nego zaista dobro. Kakav kokain, kakvi bakrači. Obožavam tu pjesmu i godinama pokušavam otkriti tko ju izvodi: Čak sam dobio krivu informaciju da su to Manic Street Prechears, pa pokušavao naći stvar tog naslova u njihovoj diskografiji, što mi naravno nije uspjelo. Nije mi uspjelo ni zavoljeti Preacherse. Naravno, potragu je otežalo moje uvjerenje da se pjesma zove Thats the living i nikako drugačije... Kako bi se drugačije trebale zvati pjesme nego "To je život". Znam da sam tu i tamo i u Google utipkao Thats the living, lyrics i slično i nikad mi nije uspjelo. Uvijek bi čuo tu stvar negdje, čak i pitao nekoga ako je tad slučajno bio sa mnom "Dobro, zaboga ko to pjeva" ali nitko nikad nije imao pojma. Ali to nije slučajno, kužite? Tad nije bilo bitno da znam, ta pjesma mi je samo bila zadana, da bi je sad pronašao,kad mi je trebala. Čisti zen. Moć neotkrivene pjesme. Zen prosvijetljnje se i meni desilo, ostavio sam kavu i otišao natrag do firme(a od kafića do nje imam doslovno vrata i 10 koraka do svoje stolice) utipkao www.otvoreni.hr i pogledao NP. James-Getting away with it. James? Grupa James. Zapravo znam za James i to tek odnedavno. DMJ-ot mi je čak nedavno posudio neki njihov album, koji sam preslušao, ali zaključio da nije ništa posebno. Ok, ali ni blizu ovom zvuku koji ima ova stvar. Hmm, nevermind. Ajmo na Allmusic. To je na albumu Pleased to meet you, koji je tu proglašen njihovim najboljim albumom. Nešto(možda neko) mi govori da treba dejstvovati odmah(diverzantskim jezikom). Ajmo na Ebay. Ajmo naručit.. Klik, klik, klik, diskografski, kartičari i poštari neće propasti dok bude ovakvih otkrovenja uz jutarnju kavu. Za taj ponedjeljak je dovoljno znati da sam ga do daljnega preživio. To je ponekad i više nego dovoljno. Koji dan kasnije cd je stigao. Svojedobno, davno davno- DMJ-ot je napisao esej(danas bi to bio post na blogu, čitali bi mnogi i trebali bi kao lektiru, jer je bio genijalan, a onda smo ga čitali samo Branimir i ja, ipak i to je imalo stanovitog šarma) o tome kako ga je nakon godinu dana čiste depresije(ljubavne naravno) izvukla ploča Kimono my House grupe Sparks. I kako mu se konačno vratio osmijeh na lice. Dmjot pretipkaj to na blog, da ne moram ja, znaš da sam ja šampion tipfelera. E, pa meni se dogodilo nešto slično. I uopće nije morala proći godina dana. Postoji jedan slavni indijski knjižničar koji ima sistem koji uredno proklamira, i čak drži seminare na tu temu, a to je da knjige u knjižnici ne trebaju biti složene po nikakvom posebnom rasporedu, nego ih pustiti da se slože same od sebe, po slučajnom uzorku. A knjiga koju trebaš će ionako pronaći tebe, a ne ti nju. Moj knjižničaski um malo je kolebljiv prema toj teoriji, ali istina je nema tog nesistema koji nije sistem. Uostalom nije li teorija kaosa u zadnje vrijeme postala jako popularna? Ali odoh predaleko,važno je da je ova ploča(nije ploča znam, ali ja obožavam govorit ploča) uistinu našla mene, i to u trenutku kad mi je najviše trebala. Stavio sam je u discman i krenuo u šetnju. Godinama mi se to nije dogodilo s glazbom, iako puno toga i od nove glazbe, dapače pogotovo nove, nabavljam. No nekako stvar uvijek ostanu u dometu očekivanog, što nije nužno loše, ali je drugačije. Krenuo sam u šetnju i od prvog jebenog tona mi se navukao osmijeh na lice. Hodao sam ulicama mog grada, s Jamesom u discmanu i stvari su polako počele sjedati na svoje mjesto. Sve. O čemu je tu zapravo riječ. Teško je objasniti, nema na tom albumu uistinu ničeg revoulcionarnog u strogo glazbenom smislu gledano(ali tko sluša glazbu radi revolucije). Vrlo ugodne pop simfonične stvari, fine strukture, neobičnog vokala i naglašene atmosferičnosti. Ali to vam svakako ne govori ništa, jer bi tako napisao Gall. Uglavnom Jamese su proglašavali sljedećim Smithsima, a neka određena sličnost i postoji. Ali s jednom velikom razlikom , Jamesi su Smithsi koji su se pomirili sa životom. Na Allmusicu piše ovako Songs of adulthood, parenthood, and addiction have rarely sounded this exciting. Vrlo dobro rečeno. Uzbudljivo i pomirljivo. S osjećajem da o životu treba pjevati, svemu usprksos. Tako nekako. Ukratko, slušajući taj album ja sam imao osjećaj da sam pomiren sa sobom. I što je najvažnije da mogu kontrolirati taj osjećaj. Čak i zauvijek, ako bude bilo potrebe. A Getting away with it? Idemo redom: Are you aching for the blade That's o.k. Were insured Are you aching for the grave That's o.k. Were insured To se djeco zove kapitalizam. Malo je zajeban, pa ako niste, počnite se navikavati Were getting away with it All messed up Getting away with it All messed up That's the living To se djeco zove refren. Ovaj je divan, i jebeno istinit. Daniel's saving Grace She's out in deep water hope he's a good swimmer Daniel plays his ace Deep inside his temple He knows how to serve her A ne ne djeco, nisam vam ja Daniel, niti imam namjeru biti tako brzo. Ali znam jednog ko bi mogao biti, kao što znam jednu Grace koja traži svog Daniela. Zasad ne znam jesu li i oni u istoj strofi, pa ću samo stajati za šankom i promatrati kako se razvijaju stvari. Možda nešto i naučim. Were getting away with it All messed up Getting away with it All messed up That's the living To je opet refren. Djeco, znate da važne lekcije treba ponoviti. Daniel drinks his weight Drinks like Richard Burton Dance like John Travolta, now. S ovim se vrlo lako mogu poistovjetiti, pogodite s kojim dijelom. Inače način na koji Tim Booth otpjeva taj dio, svaki mi put priušti trnce. A trnci su osjećaj prepoznavanja, zar ne? Daniel's saving Grace He was all but drowning Now they live like dolphins Ili po naški, čovo je preuzeo rizik, i isplatilo se. što ne znači da se uvijek isplati, ali kako ćeš znati prije nego što probaš. Čista kladionica. Plaćam Danielu pivu, ako ga ikad upoznam. Getting away with it All messed up Getting away with it All messed up That's the living Getting away with it Getting away with it Getting away with it That's the living That's the living Može li jednostavnije? Teško. Nauči se nositi s time, sve je zbrkano, i to je život. Glazba za srednje tridesete. Glazba za prihvaćene poraze. Glazba za izgubljene nedljeljne večeri. Glazba koju bi trebalo podijeliti s prijateljima(i nikako ne s ljubavnicima). Glazba za zbrku zvanu život. Male nedorečene simfonije, koje pjevušite s guštom, jer se najneobičnije stvari nalaze u najobičnijim, kao što je srk kave u jedno tužno jutro, kišnog ponedjeljka. A nedovršene zato, jer ih morate dovršiti vi. Ma znate što... Glazba koja vas uvjeri da je svijet možda dobro mjesto, ne zato što bi mogao biti onakav kakav je u pjesmama grupe James, nego što on uistinu takav i jest. Kužite? |