Ako vam imena Doug Padilla, Mati Vanio, dr. Thomas Wessinhage, Salvatore Antibo i npr. Alberto Cova ne znače ništa, to je sasvim uredu. Takvo što nitko ne bi trebalo pamtiti, to što ih ja pamtim, ne znači ništa, jer obično pamtim takve gluposti, a ono što bih možda trebao pamtiti zaboravljam. Objasnit ću vam tko su ti tipovi, no prije toga ću sebi pokušati dozvati jedno drugo, pomalo krnje, sjećanje.
Ima tome kusur godina, stajali smo na obali, ona i ja, i ja sam tad dobio naranču. Ona me je gledala, bog zna što je sadržavao taj pogled, ali u njemu nije ni prijekora ni mržnje ni bijesa, samo možda malo tuge. Ne znam što je sadržavao moj pogled, ali ja sam zavitlao naranču i bacio je u stijenu. Naranča se rasprsla na stijeni, i do dana današnjeg , to je jedna od najružnijih stvari koju sam napravio u životu. Možete reći da ako je bačena naranča jedna od najmučnijih uspomena koju imate, da vam savjest može biti mirna, možda, ako znate što je bilo sadržano u toj rasprsnutoj naranči. Ali ja više ne znam, i zato je ta naranča tako opasna.
Ona je otišla tada, ne radi naranče, svakako ne radi naranče, ali ja se ne mogu sjetiti radi čega. Sve je prekrila ta naranča koja se rasprskava na stijeni, mogao bih nabrojati tisuću i jednu razlog zašto je ta naranča bitna, ali ga ne mogu dozvati u sjećanje. Bitno, kao što rekoh, zaboravljam.
Petar Pan nije se mogao sjetiti imena Kapetana Kuke. Nikad ne pamtim imena ljudi kojih ubijem. Danas bi s takvom izjavom završio u Haagu, a ne u bajci. Ništa nije teže dozvati od ubijene uspomene.
Ovi momci ispočetka, ta čudna imena , (a DMJot- i Ribafish će znati ko su) to su trkači na duge staze , na 5.000 i 10.000 metara, s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina. Možda sam s nekim od njih napravio i galimatijas, možda neki od njih nikad nisu trčali zajedno, no svi oni u mom sjećanju trče jednu veliku i važnu trku. Pri čemu je sasvim nebitno, tko je od njih pobjeđivao, ako netko uopće jest.
Imam negdje desetak godina, i u našoj kući u Lici ležimo na krevetu otac i ja gledamo stari crno bijeli televizor, onaj sa stabilizatorom i lampama s one strane ekrane, onaj kojem treba 10 minuta da se zagrije i počne raditi, i onaj na kojem uvijek nešto zuji, na kojem je slika svinuta u kutevima i na kojem glas komentatora zvuči kao vapaj umirućeg. Gledamo zajedno atletski miting u Zurichu, jedne ljetne večeri, i stvar je neobično važna, kao da se upravo događa neka akcija RAFa ili Crni rujan opet uzima neke taoce, pa ipak iako nema tu nikakve takve dramatike, nego samo gomila atletičara od kojih će neki od njih svoje otrčane sekunde pretvoriti u zlatne poluge, oči jednog dječaka prikovane su u taj ekran.
Ima li nebitnijeg sjećanja od ovoga? Ali ipak ja promatram važno svog oca kako gleda tu utrku, i ja jednako tako intenzivno buljim u svijet u kojem se Padilla, Vainio, Wessinhage i ostali jedva naziru, no oni će od sad zauvijek trčati tu trku, tako neobično važnu. Ta davna ljetna večer i taj zurirški miting postaju jedna od najljepših uspomena u mom životu, sjećam se baš svega -smirenosti oca, zujavog televizora, mirisa sobe, zvukova, do posljednjeg detalja. Zašto to pamtim a ne druge stvari,npr. one zbog kojih je godinama kasnije naranača poletjela u stijenu, kao što rekoh, ne znam.
Ili neki dan uzimam knjigu koju sam, ne tako davno, dobio na poklon s posvetom. Na knjizi je pisalo, uvjeren sam u to, jednom je tamo, u toj posveti pisalo za mog M. Međutim otvaram knjigu, pogledam i na njoj piše samo za M. Ono mog se negdje izgubilo, ne nisam pritom samo umislio da je to ikad tamo pisalo, pisalo je, ali sad ga više nema, kunem se da ga više nema, a ja ga nisam precrtao korektorom u nekom trenutku pomračenja.
Što će mi trenuci pomračenja, uz ovakva izbrisana sjećanja.
I buljim u u to posvetu, i da ga jebeš, nema tog posvojnog pridjeva, iako bi po svojoj logici trebao tamo biti. I odjednom mi se to učini sasvim logično. Jednostavno svijet za mog M. se pretvorio u naranču na stijeni, nešto što se jednom događalo, ali su ga moji emocionalni moljci pojeli i ispraznili sav sadržaj koji bi mogao staviti u riječ mog. Ostalo je samo za M, a taj svijet već poznajem, nekako mi je logičan i poznat, i s njim nemam problema u sjećanju, moljci ipak ne mogu pojesti baš sve, ostave ti barem jedno slovo i razmrskanu naranču.
Samo mali broj stvari sačuvaš u sjećanju, sve druge pretvoriš u niz postepenih, ali sigurnih, umiranja. Na kraju si zbroj svega što ostane iza svakog tog malog nestanka, nekad ne više od naranče na stijeni, ili sjene dugoprugoša na starom televizoru. Emocionalni moljci nisu čuvari nego žderači sjećanja, i zato su tako efikasni.
Uvijek kažemo nikad nećemo zaboraviti i uvijek, naravno, zaboravimo. Ne pokušavam se više sjetiti, niti doznati koje je sjećanje sakrila naranča na stijeni, iako je možda bilo bitno, kao što i ne znam kamo je nestala riječ mog u onoj posveti.
Umjesto tog dozivam sjećanje u kojem se privinem uz oca i gledam miting u kojoj Padilla, Vainio, Wessinhage, Cova i ostali trče svoju vječnu utrku. Dobra je to utrka. Uzaludna, kao i sam život uostalom, ali je jedan dječak gleda s uvjerenjem , da ti se u tom životu, baš ništa važnije od te trke, nikad više neće ni dogoditi.
Post je objavljen 20.02.2007. u 00:52 sati.